OLUJA Ivica Bubić: Volio bih danas sresti neprijateljskog zapovjednika Iliju, pa da ispriča kako je kao zarobljenik s nama ušao u Vrliku

OLUJA Ivica Bubić: Volio bih danas sresti neprijateljskog zapovjednika Iliju, pa da ispriča kako je kao zarobljenik s nama ušao u Vrliku

Moj bataljun djelovao je na pravcu Potravlje­-Maljkovo-­Otišić-­Vrlika, krenuli smo u operaciju pod kodnim nazivom 'Kozjak 95', a ne Oluja

Ratna priča Ivice Bubića, predsjednika Udruge veterana 6. pukovnije i 158. brigade, uistinu je dojmljiva, a na dan kada se obilježava 20 godina od Oluje jedna nas se anegdota posebno dojmila...­

- Na dan 4. kolovoza 1995. u poslijepodnevnim satima neprijatelj se povlačio iz Otišića. Bilo je tu vojnika i civila, formirala se kolona, koju sam ja pratio, kao zapovjednik prvog bataljuna 6. Domobranske pukovnije. Moja prva i druga satnija su već bile zauzele prve kuće u Otišiću – priča Bubić, pa nastavlja:­

- U zoru 5. kolovoza se nastavilo s borbenim zadaćama i odmah rano su nam preko veze dojavili da imaju jednu otpornu točku iznad Otišića, da je jaka paljba, da ih tuku, što je bilo iznenađenje s obzirom da smo mislili da su se neprijateljski vojnici izvukli. U toj borbi jedan njihov vojnik je ubijen, a nakon sat vremena njih petnaestak se predalo zajedno sa zapovjednikom voda. Ja sam odmah s njim porazgovarao, pitao ga ima li minskih polja i kakvih iznenađenja. Ovu grupu smo poslali dalje Vojnoj policiji, a ostavio sam tog zapovjednika voda i rekao mu: 'Ilija, sad ti ideš s nama prema Vrlici'.

Priča ide dalje...­

- Na početku je bio preplašen, prestravljen. Rekao sam mu da skine odoru. Našli smo mu neko odijelo, obukli ga i on nam je bio vodič do Vrlike, a čak je pomogao nositi i jednu zolju. Bio se toliko opustio da je i zaboravio da je zarobljenik. Kad smo ušli u Vrliku naišao sam na Antu Jenjića, zapovjednika satnije vojne policije iz Sinja koja je bila u sastavu 72.b.Vojne policije. On je i njega uredno pozdravio, ovaj je bio u civilu i nitko ni slutiti nije mogao da je zarobljenik. Potom sam mu rekao: 'Ante, on je bio zapovjednik neprijateljskog voda, ali molim te da ga uredno, kako smo ti ga predali, vratite nakon što se ispita je li sudjelovao u zločinima'.

Ilija ove riječi nije dobro primio...

- Nakon oduševljenja i veselja, njegovo je raspoloženje potpuno splasnulo. Bio je sretan sve dok nisam rekao da je neprijateljski vojnik, a tada mu je pao ushit. Možda bi ga se moglo i pronaći. Čuo sam da je kasnije osuđen, ne znam gdje se sad nalazi, a volio bih ga vidjeti i da on ispriča tu priču.


Zanimljiv je bio još jedan detalj...

- Nakon sedam­, osam kilometara smo u jednom trenutku stali, a ja sam mu rekao da iz obližnje kuće donese malo vode. Nije htio krenuti, gledao me tužno. Bojao se da ćemo ga ubiti kad krene, a ja sam mu kazao: 'Ne boj se, nismo mi kao vi'. Na kraju je donio vino i napio se s nama.

Bubić kaže da je te emocije teško opisati. Zarobili su poviše crkve u Otišiću još jednog vojnika...­

- Pozvali su me da dođem, a on da je iz Stare Pazove. Pitam ga što radi tu, a on je odgovorio da su mu dali neku zemlju, imanje i da je zato došao. I njega smo dalje dali vojnoj policiji. Rekao nam je prije toga još da ima kćerku koja živi u Varaždinu.

Šesta pukovnija imala je u Oluji trojicu poginulih (Gordana Delića, Vladu Bekića i Joška Vulića ­Hogara), a ukupno u Domovinskom ratu 19, s tim da se još jedan do dana današnjeg vodi kao nestali. U spomen na njihov ratni put Bubić, još od 1996. godine, na dan Oluje obiđe mjesta na kojima su se borili...­

- Prođemo s kombijem od Kljaka preko Knina do Bosanskog Grahova. Odnesemo cvijeće i upalimo svijeće na mjestima gdje su poginuli naši pripadnici. Popijemo kavu u Vrlici, jer mi smo bili najviše na tom pravcu. Navečer odemo u Ružić, kod Damira Gabrića, zadnjeg zapovjednika Škverskog bataljuna, koji danas radi kao županov savjetnik za branitelje. Ta njegova kuća bila je svojedobno po okupacijom, iz nje su četnici pucali iz minobacača.

Zapravo priča ove postrojbe počinje još od Škverskog bataljuna...­

- Do kraja 1992. godine je to bila 158. brigada, koja je nastala od Škverskog bataljuna rezervnog sastava MUP-­a. Ja sam od 1984. godine radio u Škveru, gdje sam do početka rata bio poslovođa u lučkim uslugama. Tada, krajem 1990., Škverski bataljun je bio jedna od najvećih naoružanih formacija na području Dalmacije sa 275 kalašnjikova, što je u to vrijeme bilo respektabilno. Izvršavali smo zadaće, čuvali vitalne objekte u Splitu i jedna od prvih aktivnosti bio je i taj odlazak na Banovinu 1991. godine, zajedno s nezavisnim sindikatom Brodosplita. Škversku pukovniju formirao je Jure Šundov, koji je dao i prijedlog znaka koji je do dana današnjeg ostao nepromijenjen.

Vratili smo se Oluji...­

- Sve je počelo 4. kolovoza u 5 sati ujutro topničkom pripremom. Ja sam bio na koti koja se zove Gradina, nešto ispred sela Otišić, koje je bilo neprijateljsko gnijezdo. Moj bataljun djelovao je na pravcu Potravlje­-Maljkovo-­Otišić-­Vrlika. Krenuli smo u operaciju pod kodnim nazivom 'Kozjak 95', a ne Oluja. Mi smo imali ukupno tri bataljuna na napadnom pravcu. Drugi je išao preko Svilaje, a treći iz pravca Ružić-­Donje selo­-Donji Baljci.

Dobili su i pojačanje...

- U sastav druge bojne ubačena je 4. interventna bojna sa 140 ljudi izdvojenih upravo za ova napadna djelovanja, koji su drugi dan uspjeli uništiti neprijateljsko uporište Obodina, gdje se otvara cijeli Otišić i prostor prema Vrlici. Bitno je napomenuti da se ispred nas nalazilo brdo Kozjak, nakon kojega je otvoren je put prema Kninu. Zato simbolično akcija i jest nazvana tim imenom.

Bubić kaže da su 4. i 7. brigada prije ušle u Knin, nego oni u Vrliku...­

- Kad smo ušli nastalo je opće slavlje, čestitanje, grljenje, ljubljenje među nama. Bilo je u mjestu nešto starih ljudi, ali i još zadaća, jer je ostalo onih koji su se skrivali po Moseću i okolo. I to je trebalo pretražiti.

On ističe kako je akcija 'Ljeto 95' bila puno teža od same Oluje...

- ­Dio 4. Interventne bojne 6.dp imao je jednu veliku borbu na Antića Glavi, gdje je najprije neprijatelj s diverzantima uspio zauzeti tu Glavu, da bi je nakon par sati uz pomoć pripadnika 4. gbr i 126. brigade i tenka vratili ponovo, prilikom čega su četnici imali i ranjenih i mrtvih. Postoji na ćirilici tekst 'Pakao Antića Glave', imam cijeli članak koji govori o toj borbi.

Ističe Bubić još jednu zanimljivost:­

- Pored odlično provedene zadaće operacije Oluja, ovo je jedna od rijetkih postrojbi u čijem sastavu nisu zapovijedali pripadnici bivše JNA, nego je sastavljena čisto od dragovoljaca, koji su prošli cijeli rat. Do dana današnjeg funkcioniramo zajedno, sada kroz Udrugu veterana, smještenu u Šimićevoj 30, koja je osnovana 2009. godine upravo zbog ovih stari, da se ne zaborave ti dani.

Udruga veterana ima oko 200 aktivnih članova. Dvojica dopredsjednika su bivši zapovjednik 158. brigade Branko Švragulja, a drugi je pukovnik Nikola Tokić, zadnji, poratni zapovjednik 6. pukovnije. Na dan 1. prosinca je obljetnica osnivanja 6. pukovnije, što obilježavaju kao svoj dan, a zajedno s drugim udrugama proizašlim iz Domovinskog rata obilježavaju još brojne datume važne za hrvatsku državu. A jedan od najvažnijih je baš ovaj 5. kolovoza, u kojemu su svi zajedno oslobodili okupirani dio Hrvatske.


Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare