Palačinkizacija povijesne jezgre Splita neće nam dugoročno donijeti kruha

Donekle predmnijevajući, no opet polazeći od pretpostavke da je umjetnički Salon bolji i vrjedniji od istoimene zagrebačke turbofolk diskoteke za zlatnu i srebrnu mladež, um prosječnog posjetitelja Splitskog salona, neimplementiran trendovskim postkulturalnim odrednicama, vjerojatno će zaključiti da je Salon kao takav potrebit, nužan i neizbježan. Ja osobno, a i ogromna polu nehomogena građanska masa kolokvijalno nazvana 'splitska umjetnička scena' također se pridružujemo ovom filantropskom stavu da je Salon potrebit, nužan i neizbježan.

Kao potrebit, nužan i neizbježan, Splitski salon ne pokušava provesti Dedioklecijanizaciju podruma tj. substruktura Dioklecijanove palače, već kao jedna senzibilna, propitkujuća manifestacija nastoji sugerirati potrebu depalačinkizacije substruktura palače rimskog cara, diktatora i vlaško-ilirske naše gore lista, navedenoga Dioklecijana. Jer palačinkizacija, odnosno turističko-prehrambeno-ugostiteljska pretvorba povijesne jezgre grada u kratkotrajnu Las Vegas - Disneyland atrakciju, koju može uzdrmati revniji terorist samoubojica paradržavne Islamske države, sve je samo ne dobro i boljitak za našu kulturu, subkulturu, ekonomski napredak i samosvijest. Nema tu kruha na duge staze, kao što nema kruha ni u umjetnosti (koja nužno ni ne ulazi u prehrambenu djelatnost, unatoč nekim novijim poludiletantskim post-postmodernističkim teorijama kratkog i neartikuliranog dometa), no umjetnost disperzivna i nehomogena te donekle nefokusirana kakva već u svom širokom dijapazonu stilova i trendova već i jest - ona je tu da bude prisutna.

Splitski salon ne pokazuje nikakav pretjerani otpor ni žilavost ni artikulaciju nepostojećih zajedničkih artističkih nastojanja ove ionako nehomogene gomile kolokvijalno nazvane 'splitska umjetnička scena', no Salon pokazuje barem duhovni siže zajedništva i unifikacije ideje održivosti umjetnosti u jednom banalnom kulturno prostituirajućem turističkom deurbaniziranom gradskom konglomeratu koji se zove Split.

'Split' u engleskom jezičnom izričaju označava rascjep, kidanje, razdvajanje, i gledajući taj pojam kao zadanu temu ovogodišnjeg Splitskog salona - pa zamalo nitko od 130 prisutnih izlagača nije ponudio rad izričito vezan uz zadanu temu, i time su splitski artisti ukazali opet na to da su oni Splićani i da ih kao Splićane uopće nije briga za sudbinu vlastitog grada, što je zapravo opravdan i filozofski smislen, tipično mediteranski stav, prepun splitskog dišpeta - dišpeta koji prkosi zdravom razumu i logici, i služi tek tome da bude zabavan i donekle besmislen, što opet samo po sebi nije ni sasvim loše.

Dakle, u ovim vremenima kad su poštari u ljudskom obliku sve rjeđi kao pojava, jer su zamijenjeni elektronskim sredstvima komunikacije, a postmoderna umjetnost koja je također kao pojava već pregažena post-postmodernizmom pokazuje sve veće znakove odvratnog konzumerističkog kičeraja menadžeriranog američkim i zapadnoeuropskim popkulturnim besmislicama, Splitski salon je tu da pokaže da se u drugom gradu po veličini u Hrvatskoj umjetnost svakodnevno događa, da je brojna, kvantitativna i u određenom broju slučajeva kvalitetna, upečatljiva, upozoravajuća i samosvojna.

Dajmo šansu Splitskom salonu i dopustimo mu da doživi i preko 40 izdanja, te nazdravimo imaginarnom čašom orahovice ovom 39. Salonu, poželjevši mu mirno more koje neće poplaviti substrukture Dioklecijanove palače, i poželimo da i u idućim desetljećima splitski umjetnici zbunjuju građane ovom svojom kolektivnom manifestacijom.