SUDAR SVJETOVA U SPLITU Goran Antonijević: Jutros sam izašao prošetati psa i sreo čovjeka koji me mrzi...
'Dvanaesti novinar' je napisao tekst o slučajnom susretu koji ga je potresao više nego ijedan događaj u Hajduku u zadnje vrijeme, klubu o kojem inače piše u kolumni pod tim imenom...
Kad čovjek šeta u društvu psa, često se nađe u situacijama da dobije pokoji komentar od prolaznika dok pas radi što već radi. U mojem slučaju obično odmah vide kesicu u mojoj ruci i moj izraz lica dok se saginjem, pa se ispričavaju najčešće. Ali jutrošnji događaj je bio takav da ne znam više što raditi i gdje tražiti smisao.
Kako nisam lud za dugim šetnjama ujutro, Frenky je navikao ujutro obaviti svoje poprilično brzo, a i njemu je valjda bilo vruće. Stane naš kavalir pored kontejnera i obavi svoje, ja sav sretan što neću morati hodati, nego samo ubaciti feces u kesicu, pa u kontejner.
I sad, dok sam već vezivao kesicu i ubacivao je kao Dino Rađa u sivi kontejner, iza sebe čujem glasno i sarkastično: 'Kultura, to vam je kultura, sramota jedna!'
Okrenem se, mislim da me netko zafrkava, a onda vidim nepoznatog čovjeka, koji je očito ljut na mene. Spreman na svađu, još ni kavu nisam popio i taman da ću ga poslat u tri materine, jer nije baš da guštam kupit govna s asfalta, ali znam da moram, jer to su govna mojega psa, a sad me on napada tko zna zašto.
A onda shvatim da čovjek u desnoj ruci nosi dugačku žicu, malo zakrivljenu na kraju, a u lijevoj vreću za smeće punu boca.
I dođe mi plakat. I sve mi dođe.
Shvatim da me mrzi. Shvatim da nema smisla da mu išta objašnjavam, jer u njegovom svijetu, ja sam onaj koji zagađuje mjesto na kojem on skuplja za preživit dan.
Dođe mi da ga molim da u tom trenutku nas dvojica zajedno krenemo tom žicom davit ljude koji su njega doveli u tu situaciju, a onda i mene u ovakvu blesavu, prije devet ujutro u nedjelju. A onda ih stavit u kese sve skupa, jer u tu kesu s govnima jedino i spadaju.
I svašta mi dođe.
