Kako prepoznati mališana s teškoćama u razvoju i kada tražiti pomoć

Susretati se kroz dugogodišnju praksu sa sve većim i izraženijim poteškoćama kod djece, 'obijajući pragove' raznih učilišta, ustrajati u nastojanju za razumjeti, pronaći put, pomoći, tražiti savjete i pomoć stručnjaka zauzetih 'do grla' i pretrpanih brojčanim gomilanjem takve djece, odgajatelja koji traže upute, ali i roditelja, nije nimalo lak posao.

Tražiti kontinuirano praćenje, sustavno i sistematično, očekivati da će se, u konačnici, nazrijeti svjetlo, također je pomalo utopijski, ako se sami ne odlučite poraditi na osobnoj edukaciji i osobnom iznalaženju načina za postizanje najboljih rezultata. Nekome to pođe za rukom, a neki se pogube putem ne prepoznajući već zatvorena vrata. Prava je sreća naći osobu dovoljno educiranu da može i hoće s tobom pod ruku zaviriti u ona skrovita mjesta gdje sanja dječja zatvorena duša i ne nalazi prozor kroz koji može vani, na sunce, među sve one koji su 'normalni'.

U praksi kvantitet usporava kvalitet. Potreba za stručnjacima raste, reklo bi se, iz sata u sat, a materijalni uvjeti onemogućavaju dodatne angažmane. Puno toga ostaje (počinje i, na žalost, završava) na samom odgajatelju/učitelju. Zbog toga je nužno biti upućen (i ne samo to) u simptome, prepoznavanje potrebe za traženjem dodatne pomoći, primjenu terapije, makar u osnovnoj mjeri. Iz istih razloga, kontinuirana edukacija i svjesno uključivanje u samu poteškoću može donijeti brži i lakši napredak kod djeteta. 

Uz to, nužno je raditi na edukaciji roditelja kako bi i sami razumjeli, prihvatili, pomogli i kako ne bi bježali od činjenica.

Budimo svjesni, niti program obrazovanja odgojitelja, ni programi obrazovanja učitelja, odnosno profesora, ne sadrže kvalitetnu edukaciju za rad s djecom s teškoćama. To se obično svodi na jedan ili dva kolegija, što u svakom slučaju nije dovoljno kada se nakon studija počne raditi u redovnom sustavu.

Prvi su problem stavovi, jer kada, primjerice, govorimo o uvođenju asistenta u skupinu ili nastavu, osiguraju se financijska sredstva, educira se osoba za rad s djetetom u vrtiću ili učenikom, osoba treba početi raditi, a onda nastaje problem i tisuću pitanja: 'Tko je asistent u nastavi?', 'Zašto meni dolazi na nastavu ili u grupu?', 'Imam li ja kakve koristi od toga?', 'Što da radim s njim, trebam li mijenjati metode svog rada?', itd. Potom slijede nedovoljno razvijene kompetencije učitelja i odgajatelja da uopće rade s djecom s teškoćama u redovnom sustavu.

Statistika govori da je, u ukupnom broju djece, od 10 do 15 posto mališana s teškoćama u razvoju, vrtićke, osnovnoškolske ili srednjoškolske populacije. Hiperaktivnost, odnosno ADHD, možda je najučestaliji poremećaj, naročito kad govorimo o djeci u redovnom obrazovnom sustavu. Tu su i djeca s Downovim sindromom, jer za rad s njima itekako treba prilagoditi metode i sadržaj odgojno obrazovnog rada. Sve je više i djece s poremećajem nekog oblika autizma, djece s intelektualnim teškoćama. Upitno je i to što djeca s disgrafijom, disleksijom ili samo s poremećajem pažnje, bez dijagnosticiranog ADHD-a, često budu neprepoznata kao djeca s teškoćama. Zbog toga se često misli da su to lijena ili zločesta djeca i da im ne treba asistent u nastavi. Često se govore definicije poput: 'Kad bi htio, mogao bi!' i slično, što je odraz loših stavova i predrasuda društva o djeci i njihovim potrebama. Problem je i u tome što javnost ili sustav misli da podršku treba samo tih 10-15 posto djece s teškoćama, ali stvarnu podršku trebaju i njihove obitelji, roditelji, braća i sestre, što je onda mnogo više ljudi s potrebom za podrškom i raznim oblicima pomoći.

'Malo' čudo - Roko - opis slučaja

Dječak, nazovimo ga Roko (i ostalima ćemo promijeniti imena), mi je stigao u skupinu na početku pedagoške godine, dakle, u rujnu.

Doimao se mlađim nego što jest, kako zbog fizičkog izgleda (mršav, sitan), tako i zbog načina na koji se ponašao od prvog dana. Uvidom u dokumentaciju iznenadila sam se da su mu pune četiri godine. Ostao je sa mnom bez ikakvih poteškoća, čak rado i bez ikakvih strahova. No, odmah je pokazao i onu drugu stranu zbog koje je sve postalo 'slučajem'.

Nigdje nije imao mira, penjao se posvuda bez straha od opasnosti po život, dirao aparate, uvlačio se u mašinu za suđe, perilicu. Svakih pet minuta sam ga odnekud skidala. Samo bi me pogledao, uvijek poluotvorenih usta u kojima su zubi već bili sasvim crni i polovični. Disanje kroz nos mu je, tada još iz nepoznatih (klinički) razloga bilo otežano. 

Uz sve te vratolomije koje se stalno prekidale aktivnosti u skupini, jer su sva djeca počela uočavati Rokova ponašanja i pratila ga dojavljujući mi, Roko je i udarao, gurao sve ispred sebe, a naročito vršnjake. Zatim je od trogodišnjeg Branka 'usvojio' ugrize, pa je počeo gristi i ostavljati tragove na svim rukama, ramenima, nogama, koje je stigao uhvatiti. 

Dani su se pretvarali u stalna nastojanja da mu se nešto ne dogodi, no, on je, usprkos tome, stalno padao, zapinjao 'o ništa' i imao kvrge, modrice, rasječene usnice..., a nerijetko i ugrize djeteta koje mu je vraćalo 'milo za drago'.

Pratila sam, bilježila, tražila načine kako, savjete što i uzroke zašto, no ništa nije pomagalo.

Autoritetom se moglo postići da on, nakon par minuta zaboravi zašto je izdvojen iz aktivnosti i da stalno ponavlja: 'Bit ću dobar!'. Što to znači 'biti dobar', pitanje je na koje današnja djeca (tvrdim iskustveno) ne dobivaju odgovore od roditelja, pa se pojam 'dobar' svodi samo na verbalnu, nerazumljivu činjenicu, jer, kad si 'dobar' onda te puste u nove (iste) avanture.

Analiza

Vodeći se četirima kategorijama podjele poremećaja u ponašanju, kao središnjih odrednica agresivnosti, samo ću, na razini pročitanog, pokušati 'smjestiti' situaciju u njih.

Jesu li Rokove reakcije otvorene ili prikrivene? Rekla bih otvorene, jer on to nikada ne radi 'proračunato', nego onako kako i kad mu dođe,

Jesu li tjelesne ili verbalne? Rekla bih sasvim tjelesne, jer se verbalno ne obraća nikome u namjeri da povrijedi (u smislu ruganja).

Jesu li usmjerene protiv djece, odgajatelja, imovine? Zapravo, nisu usmjerene određeno prema nekome, jer Roko udara i grize onoga tko mu se nađe na putu, ne birajući tko je to. Meni, odgajateljici, se nikada nije obratio agresivnim načinom, a što se tiče imovine, ruši, razbija i uništava sve čega se dohvati.

I, na kraju, jesu li njegove reakcije aktivne, tako da iniciraju, ili brane jednu stranu? Ne, interakcija ne postoji, potreba da nekoga zaštiti ili obrani, također.

Razmišljajući o motivima njegovog ponašanja, prvi korak koji sam učinila bio je razgovor s roditeljima. Iz toga se dalo zaključiti sljedeće:

- Roko je jedinac majke koja je jedanaest godina starija od Rokovog oca.

- Roko je takav i kod kuće - 'Pogledajte me na što sličim!', rekla je majka opisujući njegova ponašanja.

- Roko je takav gdje god dođe, '...ali, znate, on obožava djecu! On neće nikad prvi! Ne znam što mu je, nikada nije grizao!...', i slične izjave majke.

- Otac izjavljuje da postoji samo jedan način da ga se 'smiri', a to je, gle čuda, cjelodnevno (višesatno) sjedenje na stolici, kad mu se ne smije dati mrdati. Tako bi trebalo raditi nekoliko dana, a onda ću vidjeti rezultate! Naravno da nisam prihvatila savjet, pogotovo što je poznato da dugotrajna kazna gubi smisao, jer tako mala djeca već za kratko vrijeme zaborave zašto su uopće u kazni.

- Rokova mama je operirala tumor na mozgu, a za to vrijeme (oko dva mjeseca) Roko je bio kod bake koja mu je sve puštala.

- Roko nema nikakvih odgojnih navika, niti navika pristojnog hranjenja, niti higijenskih navika.

- Kod Roka ne postoji strah kao kategorija - on se ničega ne boji, niti preza od ičega.

- I 'Znate, Roko je navikao biti centar pažnje i jednostavno poludi ako to nije. On vam traži kompletnu vas!'; dodaje mama 'šlag' na sve.

- Otac Roka zna često istući, mama ponekad, ali kopni i fizički i psihički.

- Roko ima još jednu vrlo intenzivnu reakciju, ljubi nasilno svu djecu, pogotovo male bebe, ali i ostalu djecu u skupini.

- Vrlo dobro poznavajući svoje kompetencije kao odgajateljice, ne ulazim u dijagnostiku, zamjećujem, tražim mogućnosti (od nježnosti, pažnje, raznih aktivnosti za koje vjerujem da će ga 'smiriti' makar na kratko, do stvaranja autoriteta po principu dosljednosti u postupcima). Kod Roka ništa 'ne pali'.

- K tome, često je bolestan, ili 'šivan' na mjestima povreda, pa izostaje iz kontinuiranih odnosa, stvaranja navika, prilagođavanja skupini i novom načinu življenja gdje je 'jedan od', a ne sam i isključiv.

Za mnogu djecu koja nisu obuhvaćena vrtićima, obitelj i okolina su jedino društveno polje, međutim Roko ima mogućnost biti tretiran od strane stručnjaka i mogućnost da mu se pomogne kako bi bio manje opasan i za sebe i za druge. Majci je čak bilo neugodno što se on tako ponaša da je htjela napraviti fatalnu pogrešku i ispisati ga iz vrtića. Dugi i konstruktivan razgovor uvjerio ju je da to nije mudra odluka, jer je upravo vrtić ono mjesto koje prednjači u ranom otkrivanju poremećaja u ponašanju zato što u njemu stručno osposobljeni djelatnici imaju jasniji uvid u ponašanje cjelokupne vrtićke populacije. Pri tom je, naravno, iznimno važno i sudjelovanje roditelja koji također dobivaju jasniji uvid u ponašanje svoje djece u usporedbi s njihovim vršnjacima kada ona pohađaju vrtić nego kad borave samo u obitelji.

Kvalitetan vrtić je mjesto ispunjenja očekivanja, zadovoljenja potreba, ali i mjesto gdje se svi (dijete, roditelji, odgajatelji, stručno osoblje, ravnatelj) osjećaju zadovoljno, kompetentno, sigurno, prihvaćeno i sretno (dr. sc.Ljubetić, M.,2001.,str.52.).

Gdje su uzroci agresivnog ponašanja? Naravno da se tiču odgojnog ponašanja roditelja. Iz obiteljske situacije proizlazi i nedostatak u percepciji socijalnih događanja kod Roka, ali i socijalnog ponašanja.

Ako se vežemo na, danas prilično jasan stav, da se agresivno ponašanje prenosi preko dva oblika učenja:

1. Učenja potkrepljenjem - značenje mu nije moguće jasno precizirati, ali suština je sljedeća: ukoliko je određena radnja praćena pozitivnim efektima (za onog tko je izvodi) ona će biti učvršćena u memoriji, a vjerojatno i u ponašanju, i obrnuto: ako su efekti negativni, ponašanje će biti eliminirano (ali dobro se zapitajte je li eliminirano i u pamćenju). Pozitivno potkrepljenje je upravo spomenuta nagrada, odnosno pozitivan efekt određene radnje. Negativno potkrepljenje imamo u situaciji kada se organizam na neki način maltretira (na primjer udaranje djeteta) a kada on izvrši određenu reakciju (to isto dijete počne se ispričavati ili plače) prekida se s maltretiranjem - e pa taj prekid predstavlja negativno potkrepljenje. Problem kod potkrepljenja je što ono često nije vidljivo. U Rokovom slučaju, koliko god ga otac držao na 'vrućoj stolici', njemu to ne znači ništa, on i dalje radi ono što je radio i do tada, iako sad već zna da će opet satima sjediti. No, kako mu je ugodno stalno izazivati oca privlačeći njegovu konstantnu pažnju dizanjem sa stolice i ponovnim sjedanjem kad ga ovaj upozori gestom ili verbalno, on postaje stručnjak u 'igranju vruće stolice'. Sama aktivnost mu postaje ugodna, jer je očeva pažnja sasvim na njemu, bez obzira na njene posljedice.

2. Učenja po modelu - što podrazumijeva beznadno odgojno ponašanje ili prakticiranje sile u čijoj osnovi leže obiteljski uvjeti ovih procesa učenja, za koje je specifično ugledanje onoga tko uči na uzor ili model. Osobine se usvajaju imitacijom ili na bilo koji drugi način. Uzor ili model je osoba za koju je pojedinac emocionalno čvrsto vezan. Prevedeno na Rokov slučaj, on usvaja ponašanja svojih roditelja, ali i svoje beskrajno popustljive bake, u smislu da ne nalazi čvrsto uporište ni u kome, jer su, zapravo, sva ponašanja u suprotnosti jedno s drugim. Činjenje 'sve umjesto njega', popustljivost i nemoć zbog bolesti u kući, nedostatak vremena (ni strpljenja) za njegove nestašluke u odgojnom smislu (dakle, puštanje 'vode niz livadu'), ne daje Roku model ponašanja kroz koji može učiti društveno prihvatljiva ponašanja, niti spoznaju o važnosti samozaštite (obzirom da svi rade umjesto njega).

Majčina potreba da, i pored toga što zapaža da je Roko 'nemoguć', brani njegove postupke tražeći da on i dalje bude centar svijeta, pa čak i u odnosu na svu drugu djecu, kao da zasljepljuje realno viđenje, a time i konstruktivna rješenja.

Česti razgovori na relaciji odgajatelj - roditelj počeli su se svoditi na njenu stalnu potrebu da ga opravdava i da zapravo koliko god je pristajala i sama tražila razgovore za moguće dogovore o zajedničkom djelovanju, nije primjenjivala (i još ne primjenjuje) ništa od onoga što smo zajedno zaključile da bi trebalo.

K tome su intenzivno počele reakcije drugih roditelja na Rokove udarce, ugrize, guranja, razbijanja...

Naravno da je trebalo djelovati kroz suradnju sa stručnom službom, uključujući sve odgovorne činioce u timski rad. Ali, psihologinja u ustanovi često izostaje iz redovnog rada iz raznih razloga, što je otegotna okolnost, kao i veliki broj upisane djece u našu ustanovu na jednog psihologa, gdje se prioritet daje 'teškim' slučajevima i djeci koja su u godini pred školu.

Mogućnosti za rješenje

1. Djelovanje na roditelje

Mišljenja sam (a i iskustva) da nisu djeca ona prva kategorija na koju treba djelovati, već roditelji i to, po mogućnosti, u paru, oboje.

Također smatram da samo educiran roditelj može razviti kvalitetan odnos prema ustanovi, skupini, radu u vrtiću, odgajatelju.

Svakodnevno promatrajući roditelje djece u mojoj skupini, ali i izvan nje, primjećujem da su sve izgubljeniji u masi dostupnih podataka, a pogotovo u primjeni istih.

Kvalitetno vrijeme koje bi mogli provesti s djetetom mijenjaju trgovačkim centrima, ili televizijom, ljubav pokazuju nelogičnom i beskonačnom kupovinom svega i svačega.

 A djeca su sve netolerantnija, sve više traže, agresivnost raste iz dana u dan, što je logična posljedica  navedenog, pa tako i kod Roka.

Prijedlozi za put 'ka suncu' bili su sljedeći:

a) Ispitati interese roditelja za edukativnim radionicama i njihovom tematikom, pa sam u tu svrhu napravila anketni listić. Pokazalo se da 75% roditelja želi edukacije, od toga je samo 10% očeva, ostalo su majke; da su im teme vrlo slične, što pokazuje da se bore 's istim vjetrenjačama', pa su grupe potpore jedno od dobrih rješenja; da se nemaju (ili ne znaju ) kome obratiti; da ih je stid govoriti o svojim odgojnim 'neuspjesima'. Od 100% ispitanika moje skupine, svi su tražili da prva tema bude vezana za ponašanja djece i što napraviti, a ne pogriješiti.

Ovaj put nas je doveo do 12 održanih edukativnih radionica za roditelje čiju su tematiku iznjedrile radionice u tijeku, pa se na osnovu toga planirala i pripremala iduća.

Roditelji su se otvorili za sva pitanja, psihološka teorija i praksa u konkretnom slučaju njihova djeteta, pružili su im ruku kroz mogućnost saznanja 'na licu mjesta'.

Također, zbog mog osobnog viđenja vrlo važne i snažne potrebe za pojašnjenjima stručnjaka psihologa, ne anulirajući i ostale suradnike, ali ih smanjujući na samo potrebne situacije, s obzirom na osoban rast i edukaciju, htjela sam pomoći i ostalim kolegicama u rješavanju dilema koje ih muče što je rezultiralo nizom stručnih radionica za odgojitelje. Projekt pod nazivom 'Kadena života' doživio je svoju verifikaciju i od strane Agencije za odgoj i obrazovanje i od strane MZOŠ-a, na što smo vrlo ponosne.

No, vratimo se Roku i njegovim roditeljima.

Na radionice je dolazila isključivo majka, otac nije mogao zbog obaveza.

U početku se teško otvarala pred drugima u konkretnom problemu, no o tuđima je vrlo živo diskutirala.

Naravno, vrijeme je učinilo svoje i ona se, poput ledenog brijega, pretvorila u veseli potočić koji je skakutao s teme na temu i dijelio svoje brige i radosti s ostalim sudionicima.

Je li se to odrazilo na Roka?

Još uvijek ne u dovoljnoj mjeri, ali na mamu sigurno jest, pa se očekuje, dugoročno, napredak i u odnosu prema Roku.

Djelovanje u skupini

Naglasila sam da je Rokova pažnja vrlo kratkotrajna, gotovo nikakva. Trudeći se vidjeti što ga zanima, nisam baš uspjela u svom naumu pronaći put do mogućnosti promjene ponašanja i prilagodbe. Roko je i dalje sve rušio, radio iz inata, gledajući me u oči. Pokušaji s kratkotrajnim sjedenjem na stolici 'za razmišljanje' (a realno, zapravo u kazni) nisu urodili plodom. Roko je ponavljao da će biti dobar. Obzirom da je izuzetno bistar dječak, pokušala sam s njim razgovarati o tome što je to 'biti dobar'?

Mudro djetešce reče da to znači kad 'se tata i mama ne svađaju radi tebe!'. Sasvim korektna definicija.

Tražeći put, smišljajući što bih i kako zainteresirala moga nestaška, nemalo sam se iznenadila kad je iznebuha prihvatio 'maštaonicu': to je jedna vrsta male meditacije u kojoj svi ulazimo u svoje misli želeći nešto lijepo za sebe ili svoje voljene. Dok se to događa, muha se može čuti u sobi, svi poštuju vrijeme onoga drugoga i ostaju tihi dok sva djeca ne obave svoja 'maštanja'.

Roko je danima gledao, u (dugim) počecima obično radio nešto što je bučno i što remeti mir, ali kako niti jedno dijete nije reagiralo, tog jutra je kleknuo u krug, pružio ruke prema zvijezdama i ostao u svojoj mašti, ma što to značilo u tom trenutku za njega.

Dakle, nije mu pomoglo remećenje mira, jer su djeca vrlo duboko ušla u svoj svijet, pa se odlučio prikloniti svima (što je, vjerojatno, želio od samog početka, ali je ono drugo bilo jače od želje za ovim). Od toga jutra, ne tako davnoga, Roko je dio skupine, ali za sada samo u tom dijelu.

Kod hranjenja postižem kratkotrajnu pristojnost za stolom, ali još uvijek nedovoljnu za kompletnu konzumaciju obroka. Higijenske navike mu nisu uopće navike, ali posluša i ide s djecom prati ruke prije jela.

Nevjerojatno je koliko se angažman oko Roka odrazio na ostalu djecu u skupini koja su 'ničim izazvana' odjednom počela pričati što će tko učiniti kako bi pomogao Roku.

- Ja ću ga naučiti da sam pere ruke, i to dobro! - Maja (5) je započela;

- A ja ću ga naučiti da obriše nos, jer je stalno slinav! - dodao je Ivan (6).

- Treba mu netko pomoć da nauči dobro govoriti - to bi mogla ja! - veselo će Klara (4).

- Je, ali on ne zna da može past ako se penje na police, ja ću ga naučit! - ozbiljan je Tomislav... i tako redom.

Nitko nije ostao bez ideje, a još veće iznenađenje je bilo to što su to počeli i raditi.

Roko se potpuno prepustio, učio imitirajući svog malog učitelja, uz pomoć Krune se počeo i ispričavati, ma, čudo i gotovo! Vršnjaci, podrška skupine je učinila puno više nego svi odrasli zajedno. Nije to još savršeno, Roko je teško 'ukrotiv', ali trud koji ulaže da bude dio grupe, da ga prihvate kao sebi ravnoga, negdje u njegovoj glavici, gura ono super ego u ralje empatije i osjećaja za druge. Vidjet ćemo. Ja vjerujem.

Dakle, da rezimiram, slijedeći publikaciju kao osnovnu literaturu, da je Roko prošao kroz 'opuštanje' u malim meditativnim maštaonicama; da je diferencirao percepciju uz pomoć djece, svojih vršnjaka, koji su mu primjerom i brigom pokazali da ga vole, a to je osnovni uvjet imitacije. Kroz verbalizaciju postupaka svojih poučavatelja mogao je uvidjeti svoja ponašanja i razlike između njegovih i njihovih, te se mijenjati želeći to, a ne na silu.

Također, kao izvrsna metoda, doduše nešto modificirana i prilagođena djeci vrtićke dobi, pokazalo se forum kazalište, oblik dramskog izražavanja stvaranog na licu mjesta iz svakodnevnih situacija, postavljajući agresora u ulogu tlačenoga i obrnuto. Nevjerojatno je koliko su djeca u stanju prenijeti situacije i biti dio (probati na svojoj koži) te male dramske, smišljeno vođene, improvizacije.

Za sada ih igramo pantomimički, jer su tako prikladnije za mlađu djecu (naročito Roka).

Osim toga, dramsko-scenski odgoj koji se provodi kao poseban program u mojoj skupini, daje široki i djelotvoran spektar načina i mogućnosti djelovanja, kako na djecu, tako i na njihove roditelje, što je od izuzetne važnosti. Biti netko drugi, reći iz pozicije trećeg lica, je mnogo lakše nego biti doista 'ti'.

No, na kraju ove opservacije, svakako želim istaknuti kako je blagodat za 'moje' roditelje psiholog na licu mjesta, za kojim mogu (i posežu) pružiti ruku (besplatno!) kad god im 'zapne'.