Pišem iskustvo(m): Mora li boljeti?

Je, mene tuku i mama i tata. Zato šta san zločesta. A ne znan šta je to bit zločest. Bit će kad ti ne misliš ka i mama i tata. Boli me kad me tuku. Guza. I u srcu. Onda plačen. Oden u sobu, ili me potiraju. Tamo ništa ne radin. Juta san šta san mala. U redu je da te tuku kad si zločest! - djevojčica L., šest godina.

Ovo je tek jedno mišljenje. Strašno je slušati djecu u njihovoj nevinoj i naivnoj procjeni nasilja nad njima. Užasava spoznaja koliko djece još uvijek dobiva batine za 'zločestoću' koju ne znaju objasniti ni kao djelo, ni kao pojam. A tek poruke koje iz toga izvlače:

'Treba dobiti batine kad si zločest!'

'Mama i tata su uvijek u pravu kad me tuku!'

'Ja ih isto volim, neka me tuku! Pa, oni su moji mama i tata!'

'Batina je dobra jer se ja onda 'popravim'!

Što očekivati od takvih pouka i poruka kroz 'svetu šibu'? 

Kakvu će taktiku za 'zločestoću' primjenjivati kad odrastu prema svojoj djeci, ili, ako budu odabrali poučavanje djece kao svoj posao, prema toj djeci?

Čini mi se jasnim i vrlo vjerojatnim.

MORA LI BOLJETI?!

Nitko nije odrastao bez ožiljaka, no neki su jako duboki, teško ili nikad ne zarastaju i učenje iz njih rijetko koga izvede na put blagosti, ljubavi i podrške, a neki su blaži, učinkovitiji i njihova 'posljedica' je učinkovitost i blagost.

Na žalost, izbor djetetu nije dozvoljen. On ovisi isključivo od odraslih, njihovih ožiljaka, raspoloženja i trenutaka u kojima ih 'uhvate' nestašluci. I, k tome, istu stvar danas mogu napraviti, a sutra za nju dobiju po guzi- a to boliiii- i izvana i iznutra.

Često se čuje krilatica da sam odabireš u životu. Pitam se tko odabire svoj stav pred silom i batinom?! Zar tada ne pristaješ na pravila jačega? Možda se čak i uvjeriš kako su svi bezgrješni, osim tebe i zato baš ti moraš biti kažnjen. 'Trebaju batine kad ne slušaš!', slažu se sva djeca u mojoj skupini.

Nikada nije bilo lako odgajati, tome te nitko, ili malo tko, uči. Oslanjaš se na intuiciju, osobno poimanje 'pedagoških mjera', a bogme nemaš uvijek živaca za ta mala 'čudovišta' koja neizmjerno voliš - ali, tko tebe pita kako ti je, imaš li posao, novca, stan, slažeš li se bračnim partnerom, imaš li stalne sukobe s obitelji, poslodavcem, kolegama, jesi li dovoljno uvažen i... i... kako su tebe odgajali? Koliko smo puta čuli: 'Batina je iz raja izišla'?

Ja bih podvukla 'izišla', jer da je dobra bila valjda bi u raju i ostala!

ŠTO UČINITI?

S obzirom da se ne slažem s tim da je dokaz moći pretući dijete, baš suprotno, to je potpuni dokaz nemoći, nesposobnosti iznaći način kako riješiti situaciju, a da ne podigneš ruku, pa ni glas na to nevjerojatno čudo koje si baš ti stvorio, pokušavam iskoristiti i upotrijebiti svoja saznanja, znanja i sposobnosti u cilju osvještavanja svih odraslih koji to žele. A što s onima koji čak nemaju predodžbu o tome da bi im takva edukacija trebala?

Upornost u pokušajima, ali nužno uz potporu svih čimbenika odgoja i obrazovanja, te šire i uže zajednice, gdje se misli naročito na dužnosnike (kakva sugestivna riječ) koji mogu osigurati razna mjesta, tribine, prostore za održavanje javnih skupova, financijsku potporu bez koje nije moguće djelovati šire, te podršku onima koji imaju što reći i pokazati, malo po malo urodila bi plodom, jer dobro pripremljena, razumljiva i bliska edukacija ide od usta do usta poput laganog, ali upornog lahora i djeluje na čula, pa ako ne pobudi trenutno osvještavanje u smislu 'taj sam - to je za mene', sigurno hoće znatiželju, a to je već neki početak.

Uostalom, dužnost je roditelja učiti o djetetu i s djetetom. To mu je osnovna zadaća, a i osnovno pravo djeteta na poštivanje i uvažavanje. Stoga je zadaća svih onih koji se bave djecom, biti sudionikom i dionikom u općoj borbi protiv nasilja nad djecom, te tragati za  uzrocima i načinima kako ga je moguće izbjeći. Nastojati osvijestiti vlastite postupke, osjećaje i sjećanja na ono kad je jako boljelo, ali i na ono što smo ponijeli kao dragulj topline i ljubavi iz svojih 'malih' dana, samo je jedna kap u moru mogućnosti.

A BOLI LI RODITELJE?

Demokracija ili anarhija, kazna ili popuštanje, linija manjeg otpora ili čvrst i dosljedan stav, (umara li on)? Gdje su granice? Odgovor bi bio jednostavan: Ondje gdje ih postavite! A kako ću znati dokle postaviti 'letvicu'? Odgovor je također jednostavan: Točno do mjesta gdje je dijete ne može preskočiti, jer iz sigurnosnih razloga (tjelesno i emocionalno), to ne smije učiniti!

Istraživanje – svakako, ali ako postoji mogućnost da se teško povrijedi, logično je da ga se zaustavi na toj granici. Naravno, ne bismo ga smjeli ostaviti bez odgovora, ali njih, ako ih sami ne znamo, možemo pronaći na manje opasan (bezopasan) način.

Princip dosljednosti smatram također izuzetno važnim, no prije dosljednog provođenja zabrana u djelo, nužno je dobro promisliti:

- Je li granica doista nužna, ili je to samo hir trenutka u kome se nalazim?,

- Jesam li sposobna održati ono što kažem u pozitivnom ili negativnom smislu (dozvola-granica)?,

- Što time postižem kod djeteta – kod sebe?;

- Hoću li u svakoj prilici moći biti dosljedna istoj granici za istu situaciju?

Naravno da se, rastom i razvojem granice pomjeraju i prilagođavaju sposobnostima djeteta, no dosljednost je uvijek važna jer razvija samopouzdanje, stvara osjećaj povjerenja ('Kad moja mama nešto kaže, onda je to doista tako i ja sam siguran, ako mi je obećala nešto, da će to i biti!') i olakšava djetetu odluke, ali i 'preskakanje letvice' donosi osjećaj važnosti, što je vrlo značajno i vodi kvalitetnom odrastanju.

Promatrajući svakodnevno i godinama odnose između djece i roditelja, često puta (rekla bih sve češće) vidim malog tiranina koji se ne ustručava govoriti prostote roditelju, tući ga i rukama i nogama, jer mu neće kupiti ono što on hoće tad i odmah, bacati se po podu, vrištati iz petnih žila baš kad je roditelju jako neugodno bilo kako reagirati, osim sa 'Smiri se, molim te', 'Daj vidiš, svi te gledaju', 'Nije to lijepo'... i na kraju najčešće završi s: 'Ajde dobro, kupit ću ti, samo prestani!'

Ponekad, u šali, znam reći da bih se ja sad bacila na pod i vrištala na sav glas kad bih dobila ono što želim! Hm, je li to doista bila šala?!

I, onda se dogodi 'čudo'. U takvu 'vrišteću' situaciju dođe odgojiteljica i samo sasvim normalnim glasom (govorim iz vlastitog iskustva) kada kaže: 'Ljubavi, što to radiš? Hajde, ustani, dogovorit ćemo se!'

A mali 'vrištavac', kao pod dodirom čarobnog štapića, ustaje, briše suze i potpuno 'preobraćen' prihvaća razgovor i dogovor. Čak i s roditeljem!

Pa, u čemu je 'kvaka'?

Upravo u granicama, u pravilima koja su nužna u svakom suživotu. Pridržavanje znači samokontrolu, uvažavanje, izbjegavanje opasnosti, sukobe svedene na minimum, sigurnost i povjerenje. Isplati se, zar ne?!

Navela bih nekoliko poslovica, već poznatih i onih koje sam sama smislila iz situacija u radu:

'Kad se mala srca slože i olovo plivat može!',

'Reci 'hop!' prije nego skočiš!',

'Roditeljem biti je čast i obveza – orden dobiješ kad izvršiš obveze!' (Z.)

'Lijepa riječ i najtvrđa vrata otvara!'

'Upornost se isplati!'

'Dijete je dragocjenost koja blista osmijehom roditelja!' (Z.)

' I sunce izgubi sjaj pred djetetom!'

'Cvite - ča lipše miriše od tebe? Dite!'

'Sjeti se - udariš li ga, tebe će najviše boljeti!' (Z.)