Pomodarstvo u odgoju djece

Vjerujem da su mnogi bili svjedoci situacije kada bi se djeca hvalila markom svojih cipela, odjeće, skupoćom igračke netom 'ispod čekića' izašle, što će reći, 'glanjc novog modela', koje su koštale pola, pa i više prosječne plaće u državi Hrvata.

Ali, aj' mu ne kupi kad svi imaju. Rugat će mu se!

Neću da moje dijete proživljava moj život manje vrijedne osobe, jer nije dovoljno bogato!

A, kad ću mu ako ne sad?!

Ma, koga briga za novac, nekako će već biti, samo da njemu (djetetu) bude dobro!

Nisu meni moji kupovali, ali ja njemu hoću!...

Izgovori koji pokazuju zašto su nam djeca danas tako obijesna, zašto ne znaju cijeniti trud, a pogotovo novac ('tuđi' - ćaćin i materin). Izgovori u kojima zapravo leži nemoć i tuga poimanja iste te nemoći da naučiš to svoje blago da si i ti njemu blago upravo takav kakav jesi, bogat ili siromašan, priprost ili 'kultiviran', pametan ili manje pametan, jednostavno takav kakav jesi, ali zacijelo netko tko ga voli više od života, više od svega na svijetu, a kamoli od neke trenutne marke cipela.

Kako ih poučiti i naučiti da zadrže tu svijest prioriteta vrijednosti koje se ne mogu, niti su se ikada mogle, kupiti novcem? Kako, kad smo svjesni što novac znači i čini ljudima, kad smo izokrenuli vrijednosti, jer, kako biti zdrav, a ne možeš kupiti lijek, posjetiti liječnika?! Kako hodati svijetom u hlačama 'pazarušama' kad svi hodaju u (pokidanim) trapericama koje su 'brand'?! Sramota je ne nositi knjige u ruksaku s potpisom, jer je ruganje neizostavno!

Već od vrtića djeca imaju pramenove u kosi, jer, što ima veze, tako mi je slatka/sladak, gela imaju u kosici više nego blata na cipelicama za kišnog vremena, a najzanimljiviji je taj doista stvaran izraz sreće na licu djeteta zbog 'vrijednosti' moderne civilizacije..

Još teže je gledati i slušati kada se roditelji (naravno, ne svi, ali...), umjesto zagrljaja i poljupca, ili uz zagrljaj i poljubac, priprijete kažiprstom djetetu i izgovaraju sad već slavnu rečenicu: 'Pazi da se ne šporkaš, znaš koliko košta to na tebi!'.

Djetetove oči govore više od bilo kojih riječi.

U većini se vidi vragolasti osmijeh, dok usnice izgovaraju: 'Dobro, pazit ću!', i već sljedeći trenutak, kad roditelj zamakne iza ugla, odjuri u prvo blato, baš onako kako treba, bezbrižno, dječji, radosno i spontano. I tako to traje sve do trenutka kad ponovno ugledaju roditelje. Na lišcu zaiskri strah, krivnja, a to su one emocije koje ugrađujemo (ugrađuju nam) oduvijek, kako bi lakše vladali nama i koje nas najčešće blokiraju u nekim važnim sadašnjim i budućim vremenima.

'Kakav si to?!'

Hm, kakav?

Baš onakav kakav trebam biti.

Reče jednom jedna mudra žena, dijete koje se nije isprljalo nije bilo sretno!

Doista, maloj djeci nisu važne marke i, ako ih pripremamo da je odjeća zaštita za tijelo i da joj je uloga čuvati ga, te da je važno da su čisti i uredni, a ne 'skupi', ako ne pridajemo važnost etiketama na odjevnim predmetima, već pazimo da su udobni i laki za manipuliranje u slučaju potrebe, oslobađamo djecu pritiska 'ne šporkaj se' i ne krademo im trenutke slobodne razigranosti i radosti koja im pripada puno više od 'etiketa'.

A takva djeca neće čeznuti za imitacijom TV-propagande, niti za imitacijom bilo koga/čega drugoga, jer će u sebi imati usađene prioritete važnosti slobode pred kalupima modernizma.

Zar nije cilj svakog od nas imati sretnu, djecu koja istraživanjem života i življenja uče biti svoja, posebna u vlastitim talentima koje će razvijati do maksimalnih granica, jer neće morati paziti 'da se ne šporkaju'.

'Sve se minja, i judi i povist i vrime, ma, dica su uvik dica!!!'