Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
Foto: Pixabay.com KOLUMNA KATE MIJIĆ: Mogu nam vezati ruke i noge kao što su vezivali ženama na stolu, ali nas ne mogu natjerati da šutimo!
Život piše romane Piše: Kata Mijić

KOLUMNA KATE MIJIĆ: Mogu nam vezati ruke i noge kao što su vezivali ženama na stolu, ali nas ne mogu natjerati da šutimo!

Zadivljujuće je da stotine tisuća ljudi bude na dočeku reprezentacije, a kad trebaju izići za nešto vrijedno, onda iziđe malen broj ljudi. Imamo moć da mijenjamo, ali tu moć ne koristimo...

Svima je poznato da jedan kamenčić može izazvati lavinu, ali se i taj kamenčić mora pokrenuti. Tisuće nijemih usana progovorile su kroz jedne. Tisuće onih koji su sklupčani plakali sami ili u zagrljaju svoje obitelji, napokon će progovoriti. To neće umanjiti njihovu bol, ali će se čuti istina. Nada da neke druge žene neće proći ono što su one prošle, tjeraju ih na hrabrost. Ne, nije ni najmanje lako u javnost iznijeti svoju intimu, osim ako je ta intima u službi istine. Lako je slomiti onog tko je već slomljen, jer se zna gdje su pukotine. Isto tako, anoniman glas nije značajan kao onaj koji je došao od javne osobe, ali bol je ista. Ta bol ne pita za društveni status, ne pita ni koje smo vjere, ali ni nacionalnosti. Sve jednako boli. To uopće nije nimalo sporno. Svi mislimo da da jedan glas ništa neće promijeniti, ali se varamo. Evo, jedan glas je pokrenuo lavinu. Pokrenuo je da se prekine šutnja. Istina, izgovoren je pred javnošću, izgovoren u ime svih žena koje su svoj glas stišavale u sebi, i koje nikada nisu izgovorile ono što su prošle. Zašto su šutjele? Zašto se njihov glas nije do sada čuo? Možda iz straha da opet ne dođu pred lice onog kojeg okrivljuju, a možda su samo željele sve to zaboraviti. Ali to nije moguće. Takve se stvari ne zaboravljaju. Jedno ipak moramo shvatiti, a to je da imamo svoja prava. 

Sve dok šutimo, nijemo odobravamo nehumane postupke. Ne bi li žena trebala odlučiti kako da se postupa prema njoj i njenom tijelu? Nije li ona ta koja je ugrožena? Prepušta se s povjerenjem, a što dobije? Nakon spontanog pobačaja žena na stol dolazi emocionalno i fizički prestravljena i ranjiva. Ta je žena pretrpjela neizrecivu bol, a treba li tu bol još povećati? Kako se postupa prema tim ženama? Njihovo se dostojanstvo baca pod noge, gazi. Ne kažem za sve, već za dio žena koje su pretrpjele više nego neugodna iskustva. Tko je zakazao? Doktori? U to čisto sumnjam. Oni rade s onim što imaju, a pitanje je koliko uopće imaju? Svi znamo da nam je zdravstvo u kolapsu, uostalom kao i sve, ali u kolapsu nije vozni park naše Vlade. Oni na vrhu trebali bi dobro vidjeti što se događa, ali oni kao da su stavili povez preko očiju. Njih sudbine malih ljudi ne diraju, a od tih ljudi oni žive. Nijedan položaj nije toliko čvrst da se ne bi zatresao, a to bi trebali imati na umu. Moraju biti u 'službi naroda', onih koji su ih izabrali. Probleme treba rješavati, a ne ih negirati, što oni neprestano čine. 

Iz plaće izdvajamo za zdravstvo, plaćamo dopunsko osiguranje, a što dobivamo za svoj novac? Jauke onih čije se maternice čiste bez anestezije. Maternica nije lonac da bi se tako grebalo po njoj. Istina, anestezija nosi svoje rizike, a ne bi li žena o tome trebala sama odlučiti? Zdravstvo je tu da barem olakša fizičku bol, ako već ne mogu onu emocionalnu u tom trenutku. Zdravstvo je ustanova kojoj trebamo vjerovati, a ne zazirati od nje. Greške su tu da se isprave, a ne zanemaruju. 

U ime svih žena koje su to prošle, želim da se prema čovjeku postupa kao da je 'čovjek', da se pazi na njegovo dostojanstvo, jer je to najmanje što zaslužujemo. Za to plaćamo, a to trebamo i dobiti. 

Zato, dragi moji, ne smijemo šutjeti. Svaki glas je važan. Ocean je sastavljen od kapljica, a one same za sebe i ne znače puno. Tek kad se udruže stvore nešto veliko, nešto zadivljujuće snažno. 

Moja podrška Ivani, i svakoj ženi koja će dati svoj glas. Tako bi trebalo biti u svemu. Zadivljujuće je da stotine tisuća ljudi bude na dočeku reprezentacije, a kad trebaju izići za nešto vrijedno, onda iziđe malen broj ljudi. Mi imamo moć da mijenjamo, ali tu moć ne koristimo. Zašto? Sve dok šutimo - odobravamo!

Mogu nam vezati ruke i noge kao što su vezivali ženama na stolu, ali nas ne mogu natjerati da šutimo! Svaki glas je važan, svaki je kamenčić koji povećava lavinu. I zato #PrekinimoŠutnju

Vaša reakcija na temu