Pročitajte kako je alžirski beg Uluč-Ali napao Hvar i koje su se sve svjetske sile borile za otok
Tvrđave Splitsko-dalmatinske županije Piše: Ivan Alduk

Pročitajte kako je alžirski beg Uluč-Ali napao Hvar i koje su se sve svjetske sile borile za otok

Dalmatinski portal u suradnji s Turističkom zajednicom Splitsko-dalmatinske županije i konzervatorom Ivanom Aldukom donosi serijal o drevnim utvrdama

Otok Hvar nosi epitet najsunčanijeg hrvatskog otoka. Povijest ovdje započinje vrlo rano i prvi tragovi ljudskog života javljaju se u pećinama diljem otoka: Grapčeva špilja, Markova špilja, Pokrivenik. Grga Novak, jedan od najboljih poznavatelja hvarske prapovijesti i povijesti čak je i jednu od kultura kasnog neolitika nazvao 'Hvarskom', zbog bogatstva i specifičnosti nalaz iz tog vremena - posebice keramike. Utvrđivanje na otoku počinje tijekom brončanog i željeznog doba kada nastaju brojne gradine - utvrđena naselja - od kojih ćemo neke spomenuti i ovdje. Oko 385. godine pr. Kr. Grci s egejskog toka Parosa će, nakon borbi s lokalnim ilirskim plemenima, na mjestu današnjeg Starog Grada osnovati koloniju - Faros. Ovdje će ih privući zaštićena luka ali i plodno polje (najveće na jadranskim otocima) koje će ubrzo parcelizirati i stvoriti tzv. Starogradsku horu (lat. ager) - najsačuvaniji antički krajolik na Mediteranu. Grčka hora vidljiva je i danas s obzirom da su sve buduće parcelacije i podjele  zemlje u polju nastale unutar 'grčkih' okvira, pa je stoga ovo polje UNESCO uvrstio na Listu svjetske baštine. Na lokalitetu 'Remetin vrt' (u sjeveroistočnom dijelu današnjeg Starog Grada) moguće je obići ostatke helenističkog, rimskog, kasnoantičkog i srednjovjekovnog naselja - bedeme, gradska vrata, kuće, ranokršćanske i ranosrednjovjekovne crkve!

Stari Grad će biti središte otoka sve do pred kraj 13. stoljeća kada će Hvarom zavladati Venecija i novo središte premjestiti u današnji grad Hvar. Ostale dijelove otoka novi će vladari u pravilu zanemarivati osim tijekom ubiranja poreza. Mali pomaci će se dogoditi nakon velike bune hvarskih pučana 1510. godine protiv plemićkog staleža. Venecija je pobunu ugušila nakon četiri godine kada je u listopadu 1514. godine providur Vicenzo Capello u hvarskoj luci na lantinu svoje galije objesio 20 pučkih vođa. Tijekom mletačke uprave intenzivno se utvrđivao gotovo samo grad Hvar dok su utvrde na sjevernoj strani otoka, u strahu pred turskim i gusarskim napadima, gradili pojedini plemići, crkva ili bratovštine. Tek u početkom 17. stoljeća u Sućurju sagrađena manja utvrda naredbom mletačkih vlasti. Zadnja faza utvrđivanja na otoku događa se tijekom kratkotrajne francuske uprave s obzirom da je Hvar bio pod francuskom kontrolom, a obližnji Vis, kao i more oko otoka, pod kontrolom Britanaca.

Našu priču započinjemo u brdima iznad Jelse! 

Tor i Galešnik iznad Jelse


Na istaknutom grebenu, jugoistočno od Jelse, s odličnim pogledom na Stari Grad, Brač i kopno nalazi se prapovijesna gradina Tor. Na gradini se nalazi pravokutna helenistička kula sagrađena od velikih kamenih blokova. Vrh brijega i kulu okružuje gradinski bedem koji je u vrijeme gradnje kule bilo presječen po čitavoj dužini od 50 metara, kako bi se načinilo mjesto za temelje kule.

Bedem je potom ozidan velikim neobrađenim kamenim blokovima kako se kula ne bi urušavala. Gradinsko naselje nalazilo se na sjevernim obroncima uzvisine, a brojni površinski nalazi ukazuju na kontinuitet života kroz duži vremenski period. Na osnovu arheoloških istraživanja  na gomili istočno od kule, lokalitet je bio u funkciji od kasnog brončanog doba do 3. st. pr. Kr. Pronađena je prapovijesna i helenistička keramika, brončane igle, fibule te novac Pharosa (helenističkog Starog Grad) i Isse (Visa) iz 4. i 3. st. pr. Kr. 

Slična kula sagrađena je na vrhu brijega Maslinovik, na sjevernoj strani Starogradskog polja. Na Purkinu kuku, iznad Starog Grada (zapadno od Dola), nalazi se gradina čiji su bedemi građeni vrlo slično kao i ove dvije kule. Tor i Maslinovik nastaju kao kule koje štite spomenuto polje u kojemu se Grci s egejskog otoka Parosa odmah nakon osnivanja kolonije Faros u Starom Gradu proveli i danas vidljivu parcelaciju i stvorili tzv. Starogradsku horu (lat. ager) - najsačuvaniji antički krajolik na Mediteranu. 


Na susjednom uzvišenju istočno od Tora sačuvani su ostaci kasnoantičke utvrde Galešnik. Utvrda je izduženog tlocrta i zauzima površinu od oko 50 x 20 metara. Bedemi su sačuvani u cijeloj dužini, a unutar utvrde vide se ostaci nekoliko kuća i cisterne za vodu. Pretpostavlja se da je utvrda mogla služiti kao refugij (pribježište) kasnoantičkom naselju na jelšanskoj Gradini. Postoji i vjerovanje da je utvrda pripadala obitelji Slavogosta i znamenitom Galeši Slavogostu po kojemu je i dobila ime. Galeša je bio jedan od vođa pobune protiv mletačke vlasti 1310. godine.

(Do utvrda se dolazi strmom stazom koja započinje kod crkve Velike Gospe iznad Jelse i vodi prema jugu i planinskim vrhovima Hvara. Nakon otprilike pola sata uspona dolazi se do lokaliteta. Tor se nalazi desno od staze, a Galešnik lijevo. Odlazak na lokalitete i obilazak je ne vlastitu odgovornost.)

Crkva-tvrđava u Jelsi


Sjeverna strana otoka Hvara prava je mala enciklopedija fortifikacija iz različitih povijesnih razdoblja što smo već vidjeli u prijašnjim primjerima. Na jelšanskom poluotoku Gradina, na krajnjem istočnom dijelu današnjeg naselja (gdje se smjestilo mjesno groblje), nalaze se ostaci dugačkog bedema koji zatvara pristup poluotoku sa zapada. To je mjesto na kojemu se tijekom kasne antike smjestilo naselje koje kasniji pisani izvori spominju kao 'stara Jelsa' - 'civitas vetus Ielsae'.

Današnja Jelsa svoj razvoj započinje u 14. stoljeću kao ribarska luka obližnjih Pitava, naselja iznad jugoistočne strane Starogradskog polja. Već u to vrijeme u selu postoji crkva Svete Marije od Jelse. Naravno, od druge polovice 15. i početka 16. stoljeća turski napadi s kopna prijete i otoku Hvaru, posebice od trenutka kada Turci definitivno zauzimaju 'Krajinu', današnje Makarsko primorje. Uvidjevši da im plemstvo i mletačke vlasti ne namjeravaju pomoći, Jelšani odlučuju oko 1535. godine od svoje crkve sv. Marije napraviti tvrđavu. Radove je vodila i financirala ribarska bratovština sv. Fabijana i Sebastijana (sveci kojima je danas posvećena crkva).

Iako je tijekom stoljeća jelšanska crkva pretrpjela brojne promjene ipak je zadržala puno od svog izvornog izgleda. U prvoj fazi utvrđena je sama crkva gradnjom visoke kule iznad apside, kruništa na zidovima crkve i trokutastog bastiona na sjeveroistočnom kutu. Ogradni zid s puškarnicama koji je nekada okruživao cijelu crkvu, a danas je sačuvan s tri strane, sagrađen je 1573. godine kao posljedica jednog nesretnog događaja koji je uvelike promijenio povijest otoka Hvara. 

Naime, dok se u talijanskom gradu Messini sakupljala velika flota Svete lige (protuturski savez pape, Španjolske i Venecije) u Jadran je uplovila flota alžirskog bega Uluč-Alija. U ranu zoru 17. kolovoza 1571. godine turska flota započela je napad na Hvar. Stanovništvo se sklonilo u utvrdu iznad grada koji je bio prepušten turskom pustošenju i pljački. Nakon toga Uluč-Ali se uputio prema Starom Gradu, Vrboskoj i Jelsi na sjevernoj strani otoka. Došavši pred Jelsu, Turci su vjerojatno bili iznenađeni utvrđenom crkvom usred naselja odakle je stanovništvo pružilo prilično žilav otpor.

Nakon tog poraza uputili su se prema selima iznad Starogradskog polja, ali ih je u Pitvama veliki broj poginuo. Izgleda da su ih u napadu na selo i klisure 'Samotorac' žitelji zasuli kišom kamenja i nagnali u bijeg na brodove. Pod dojmom tog kratkotrajnog napada, ali i katastrofalnog događaja za ovaj otok, Jelšani su svoju crkvu-tvrđavu dodatno utvrdili spomenutim ogradnim zidom. Međutim, većih napada na otok više nije bilo.


Naselja na ovom dijelu otoka Hvara (Jelsa, Vrboska, Vrbanj, Vrisnik, Svirče i Pitve) poznata su po tradicionalnoj pučkoj pobožnosti 'Za križen'. Pučke procesije su inače česte u svim dijelovima Dalmacije, posebice u Uskrsno vrijeme, međutim ovdje su uistinu posebne. U noći Velikog četvrtka, točno u 22 sata iz svakog od nabrojanih mjesta kreće procesija predvođena križonošom kojega brate bratimi u bijelim tunikama s velikim kandelabrima na kojima su svijeće i pjevaju prastari napjev tzv. 'Gospin plač'. Iza njih je veliki broj vjernika. Svećenika nema, već ih oni mogu dočekati svaki u svojoj crkvi. Procesija obilazi nabrojana mjesta sve do jutra. Nakon cijele noći i prevaljenog puta od 22 kilometra svaka se ponovo vraća u svoju crkvu. Procesije idu u krug iz mjesta u mjesto i tijekom noći se ne smiju sresti! Jelšanska procesija je posebno dojmljiva s obzirom da križonoša zadnjih stotinjak metara trči s teškim križem u rukama i izmoren pada u svećenikov zagrljaj.

Štovanje sv. Križa na otoku veže se za dramatične događaje pred veliku bunu hvarskih pučana protiv plemstva 1510. godine kada je navodno prokrvarilo raspelo u kući jednog od vođa pobune. Nešto slično dogodilo se prema vjerovanju i 1614. godine u kući jednog od pomoraca u Vrboskoj, gdje je raspelo (koje se i danas štuje i čuva u mjesnoj župnoj crkvi sv. Lovre) proplakao krvavim suzama radi nesloge i svađe seoskih bratovština. Procesija je prvi put zabilježena 1658. godine i od tada traje neprekinuto do danas, a popis križonoša popunjen je i dvadesetak godina unaprijed. Radi svog iznimnog značenja i duge tradicije UNESCO je ovu procesiju uvrstio na svoju Listu svjetske nematerijalne baštine.

Crkva-tvrđava u Vrboskoj


Gospa od Milosrđa u Vrboskoj na otoku Hvaru (Sveta Marija od Milosrđa, Sveta Marija od 'karitadi') izgrađena je najvjerojatnije 1575. godine na mjestu ranije gotičke crkve Svete Marije iz 1465. godine. 

Današnja Vrboska nastaje u 15. stoljeću kao ribarska luka obližnjeg sela Vrbanj smještenog na južnim padinama Starogradskog polja. Rana povijest toga naselja vezana je, nažalost, za sukob dviju bratovština oko kojih su se okupljali tadašnji žitelji Vrboske. Bratovština sv. Marije, naklonjena vezi s Vrbanjem, oko 1465. godine gradi spomenutu crkvu sv. Marije na mjestu današnje crkve-tvrđave. Međutim, druga bratovština koja je težila samostalnosti mjesta, uz podršku tadašnjeg hvarskog biskupa gradi današnju župnu crkvu sv. Lovre (zapadno od crkve-tvrđave). Iako su često trpjeli turske upade (najveći se zbio 1538. godine), zavađeni stanovnici Vrboske nisu uspjeli postići dogovor oko utvrđivanja mjesta. Onog nesretnog kolovoza 1571. tijekom Uluč-Alijeva napada, Vrboska je bila spaljena i opljačkana. Nakon toga, bratovštine su se uspjele dogovoriti i crkva sv. Marije je do 1579. godine utvrđena.


Tijekom vremena ova je utvrda doživjela minimalne izmjene pa nam je sačuvana u gotovo izvornom stanju. Projekt je morao biti naručen od nekog vojnog inženjera s obzirom da se radi o izrazito funkcionalnoj, ali i estetskoj građevini. Oko kasnogotičke crkve s pravokutnom apsidom podignuti su široki i visoki zidovi s kruništem (na mjestima široki i do 3 metra, a visoki preko 15 metara). Apsida na istočnoj strani ukomponirana je u veliku polukružnu kulu dok su u drugoj, manjoj kuli s južne strane smještene sakristija i stubište za izlazak na vrh crkve. 


Za obranu glavnog ulaza u tvrđavu, ispred njega je izgrađen trokutasti bastion s ogromnom cisternom za vodu. Kao dodatna obrana pročelja i glavnog ulaza sagrađen je mašikul na kamenim konzolama koje su do danas sačuvane. Izgleda da je slična obrana postojala i iznad bočnih vrata na južnom i sjevernom zidu. Preslica sa zvonima i sat dodani su kasnije.

Crkva-tvrđava impozantan je građevinski objekt koji i danas dominira Vrboskom i čitavim zaljevom. Unutar nje, što joj je i bila osnovna svrha, moglo se prilikom napada skloniti čitavo stanovništvo mjesta (i do 500 ljudi), te se obraniti i ovisno o situaciji krenuti u protunapad. Međutim, nakon opisanog napada Uluč-Alija većih turskih napada na otok Hvar više nije bilo. Možda ih spriječila upravo gradnja ovakvih utvrda.


Sjeverno od Vrboske, na vrhu poluotoka Zaglav, nalaze se ostaci male okrugle kule nazvane Kaštelica/Kaštilac. Sagrađena je vjerojatno tijekom 16. stoljeća na mjestu odakle se odlično može nadzirati ovaj dio otoka Hvara a posebno more između Hvara, Brača i kopna. 

Hektorovićev Tvrdalj u Starom Gradu

Tvrdalj je utvrđeni ljetnikovac kojeg je u 16. stoljeću na južnoj obali starogradske uvale dao sagraditi veliki hrvatski pjesnik Petar Hektorović, autor nadaleko poznatog spjeva 'Ribanje i ribarsko prigovaranje'. Tvrdalj je postupno građen tijekom stoljeća iako mu je osnovne crte dao sam Hektorović. Do danas je doživio brojne pregradnje i nadogradnje od kojih su ga ove posljednje, nažalost, dijelom i devastirale.


Obitelj Hektorović spominje se kao vlasnik posjeda Tvrdalj 1448. godine, kada dobivaju dozvolu za gradnju kuće. Petar Hektorović oko 1540. godine otkupljuje dijelove Tvrdalja od svojih rođaka te ga počinje pretvarati u ladanjski kompleks. Tvrdalj spaja obrambeni i ladanjski tip arhitekture te postaje utvrđena renesansna vila u čijoj je središnjoj osi kula s golubinjakom, ribnjak s bočatom vodom obrubljen arkadama, te nedovršena ugaona kula na jugozapadu sklopa i obrambeni zid na jugu. Južno od sklopa ograđeni je vrt s odrinom, šetnicama i kamenim stolom s urezanim grbom Hektorovića. Radove su izveli domaći majstori: graditelj Aleksandar te klesari Nikole i Kuzme Staničića. Uzore za gradnju svog Tvradalja Hektorović je tražio u renesansnim ljetnikovcima toga vremena, ali i u antičkoj tradiciji. Gradio ga je gotovo pola života pa je čak i u oporuci ostavio upute što još na njemu treba napraviti.

Turci su Stari Grad  i Tvrdalj napali još 1539. godine  ali 1571. Tvrdalj u velikom turskom pohodu spaljen. Sljedeće godine Hektorović je umro. Nakon njegove smrti, Tvrdalj je podijeljen između njegovih rođaka i u ruševnom je stanju, a postupno se počinje popravljati tek krajem 17. st. i početkom 18. st. Od tada, a posebice od 19. stoljeća Tvrdalj doživljava velike promjene. U ovom je razdoblju nasuta i uvala ispred kompleksa.

U Tvrdalj je ugrađeno desetak natpisa na hrvatskom i latinskom jeziku. Hrvatski natpisi se ubrajaju među prve kamene natpise na hrvatskom jeziku pisane latinicom. Natpisi su većinom pisani u duhu humanizma. Čitav je sklop prema natpisu iznad glavnog ulaza posvećen Stvoritelju Svega (OMNIVM CONDITORI). Natpisi govore o prolaznosti i ljepoti života, pojedini su molitve upućene Gospi dok nam drugi ukazuju na pjesnikovo gostoprimstvo, ne samo prijateljima već i putnicima i siromasima.

(Dio Tvrdalja - ribnjak Petra Hektorovića, otvoren je za posjetitelje od svibnja do listopada a sve ostale informacije mogu se dobiti na telefon +385 (0)21 765 068.)

Dominikanski samostan u Starom Gradu


Dominikanski samostan i crkva sv. Petra Mučenika (u južnom dijelu Starog Grada) sagrađeni su još u 15. stoljeću, ali su uvelike stradali tijekom velikog turskog napada na otok Hvar u kolovozu 1571. godine. Iako postoji mogućnost da je samostan bio utvrđen i prije, nakon ovog napada započinje obnova i utvrđivanje crkve i samostana za što sredstva ostavlja i Petar Hektorović, pokopan u ovoj crkvi. Od tada do danas kompleks je nekoliko puta obnavljan a današnji izgled je dobio ponajviše tijekom 18. i 19. stoljeća.

Od utvrđenja sagrađenih nakon 1571. godine sačuvane su dvije okrugle kule s kruništem na jugozapadnom i sjeveroistočnom uglu kompleksa. Ova sjeveroistočna je skupa s crkvenim zvonikom građena dijelom na ranijim bedemima (veliki blokovi u donjem dijelu kule i zvonika) helenističkog Farosa. Pretpostavlja se da su slične kule nekada stajale i na druga dva ugla što je samostanu davalo izgled pravog utvrđenja s klaustrom u sredini i crkvom na sjevernoj strani. 


Na sjevernoj strani uvale Starog Grada (na putu prema hotelima Helios i Arkada) nalazi se crkvica sv. Jeronima na čijem je pročelju dozidana kula, vjerojatno u 16. ili 17. stoljeću. Crkvica i okolne skromne kuće pripadale su tijekom 17. stoljeća franjevcima trećorecima - glagoljašima, odnosno redovnicima koji su mise i ostale crkvene obrede govorili na hrvatskom jeziku. 


Utvrda u Sućurju

Istočni rt Hvara gdje je smješten Sućuraj (nazvan po srednjovjekovnoj crkvici sv. Jurja) važan je strateški položaj na pomorskom putu uz jadransku obalu. Istočno od današnjeg naselja, na putu prema svjetioniku, nalazi se ostaci utvrde iz 17. stoljeća. Mletačka mornarica nekada je u tom akvatoriju držala jednu galiju koja je trebala sprječavati turske i uskočke napade na njihove trgovačke brodove, ali ubrzo se pojavila potreba za gradnjom utvrde koja će braniti ovu luku. Osim toga, mletački posjed je na ovom mjestu bio udaljen od turskog teritorija  2,5 morske milje (manje od 5 km). Po naredbi Antonija Civrana, kapetana kulfa (kapetan kulfa je zapovjednik mletačke flote u Jadranu kojega su Mlečani zvali Golfo di Venezia - Venecijanski zaljev) godine 1613. podignuta je utvrda u Sućurju. Natpis o gradnji i reljef Lava sv. Marka uništeni su u bombardiranju u 2. svjetskom ratu, a ostao je sačuvan grb tadašnjeg dužda Marka Antonija Memma


Na južnoj strani prema obali nalazilo se pravokutno  dvorište ograđeno visokim bedemom s puškarnicama i većim otvorima za topove usmjerenim prema moru. Na sredini južnog bedema, čiji je donji dio zakošen, nalazi se pravokutna kula. Njen donji dio  naknadno je otvoren, a originalni ulaz nalazio se na sjevernom bedemu na kojem je podignuta visoka trokatna kula – danas najvećim dijelom uništena. Na južnoj strani dvorišta ostaci su velike cisterne za vodu. Ostaci konzola na istočnom i zapadnom bedemu u dvorištu ukazuju da su se tu nalazile prizemne zgrade za smještaj posade. 

Izgleda da je u isto vrijeme započela i planirana izgradnja Sućurja u dnu uvale na njenoj sjevernoj strani. Naselje je moralo primiti brojne izbjeglice koje su tijekom 17. stoljeća s kopna bježale na otoke. Utvrđivanjem crkava u Vrboskoj i Jelsi te samostana u Starom Gradu, tijekom 16. stoljeća, kao i obnovom arsenala u Hvaru i gradnjom utvrde u Sućurju početkom 17. stoljeća, umnogome se poboljšavaju mogućnosti obrane otoka Hvara, što će se pokazati značajnim u sukobima između Venecije i Turskog carstva, za vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.).

Fortica (Španjola) i gradski bedemi u Hvaru


Nad sjevernim dijelom grada Hvara (Groda) uzdiže se gradska tvrđava. Hvarani je tradicionalno zovu Fortica, ali i Španjola (tijekom 14. stoljeća na tvrđavi su radili španjolski vojni inženjeri, što je vjerojatno bio povod da se tvrđava kasnije nazove tim imenom).

Fortica s gradskim zidinama predstavljala je nekoć središnju obrambenu utvrdu grada Hvara, stoljetnu zaštitnicu grada i luke. O tome najbolje svjedoči stari općinski grb Hvara na kojem je, pored nebeskog zaštitnika sv. Stjepana, pape i mučenika, prikazana i tvrđava. Danas je tvrđava  simbol  iznimno značajne i burne povijesti ovoga grada, a vrlo dobra sačuvanost, tlocrtna razvedenost, te izvrstan i slikovit položaj svrstavaju je u jednu od najljepših gradskih utvrda na području hrvatske obale.


Njen današnji izgled potječe većinom iz 16. stoljeća, iako joj je povijest znatno starija. Na tom je mjestu postojala prapovijesna, ilirska gradina (utvrđeno naselje) okružena gomilama/tumulima (prapovijesnim grobnicama). Kao jedna od najvažnijih točaka duž plovnog puta po Jadranu, Hvar je prepoznat i tijekom kasne antike, kada se na ovom mjestu razvija naselje. Vjerojatno je i onda na mjestu današnje Fortice postojala manja utvrda. Gradnja ove današnje započinje oko 1282. godine odlukom mletačke vlade pod kojom se Hvar tada nalazio. Grad postaje sjedište civilne uprave i biskupa za otoke Brač, Hvar i Vis, a zaštićena luka će u stoljećima koja slijede služiti kao zimovalište mletačke mornarice u Jadranu i najvažnija točka jadranskog plovnog puta.

Otprilike 1551. godine tvrđava je dovršena, a sredstva za gradnju, brojne izmjene i popravke osiguravala je hvarska općina, često iz prihoda od prodaje soli. U isto vrijeme sagrađena je i hvarska obala Fabrika (jedna od najstarijih na Sredozemlju) te veliki Arsenal za popravak mletačkih galija. Na bedemima tvrđave sačuvani su grbovi mletačkih kneževa Hvara te lavovi sv. Marka kao simbola Venecije.

Posada se tijekom 16. st. sastojala od zapovjednika tvrđave (kaštelana) i 12 vojnika, od čega 4 topnika i jednog čuvara municije. Tijekom velikog turskog napada na Hvar pod vodstvom alžirskog bega Uluč-Alija u kolovozu 1571. godine u tvrđavu se sklonilo gotovo čitavo gradsko stanovništvo. Sam grad je tada teško stradao iako je napad bio kratkotrajan. Zapaljeni su i opljačkani Arsenal, Knežev dvor, kancelarija i arhiv, sva skladišta, crkve i samostani. Srećom, samu Forticu Turci tada nisu ozbiljnije napali, s obzirom da su prema opisima suvremenika tadašnji vojnici (posebno topnici) bili potpuno nespremni i s vrlo malo znanja i iskustva.

Na nesreću, nekoliko godina kasnije, točnije 1. listopada 1579. godine, grom je udario u zgradu u kojoj se čuvao barut, što je izazvalo strahovitu eksploziju i teška oštećenja tvrđave, te novo razaranje grada podno tvrđave. 


Idućih stoljeća tvrđava se i dalje nadograđivala i popravljala, pa je tako početkom 19. stoljeća, za vrijeme austrijske vladavine izgrađena nova velika vojarna, a sredinom istog stoljeća prostrani magazin, te povišeni i ojačani grudobrani.

Ipak, tvrđava je zadržala svoje renesansne karakteristike: četiri široke polukružne kule na sve četiri strane svijeta i bedemi između njih sagrađeni su u 16. stoljeću. Početkom 17. stoljeća tvrđava je proširena prema zapadu jakim trokutastim bastionom. Osim zgrada za smještaj posade u tvrđavi su se nalazile dvije cisterne za vodu, zatvor, te kapelica sv. Ivana Krstitelja.  Južno od tvrđave pruža se potez gradskih bedema. Romaničke zidine s kvadratnim kulama i kruništem sagrađene krajem 13. i početkom 14. stoljeća a nekada su zatvarale srednjovjekovni grad, a danas predio Groda. Sastoje se od  južnog poteza na kojem su dvoja gradska vrata te istočnog i zapadnog zida koji se penju do tvrđave zatvarajući ljevkasti prostor. Kamene zidine završavaju kruništem, a s unutrašnje strane imaju obrambeni ophod. Pretpostavlja se da su neki dijelovi zidina sagrađeni u kasnoj antici.

Napoljun, Veneranda, Baterija

Tijekom kratkotrajne francuske uprave u Dalmaciji (1806.-1813.) hvarska luka je dodatno utvrđena s obzirom da je Jadranom krstarila ruska i engleska flota. Pored toga Englezi su obližnji otok Vis pretvorili u svoje jako uporište.

Tvrđava Napoljun (Napoleon) je sagrađena za vrijeme francuske uprave na brdu Sv. Nikola (228 m n/m) sjeveroistočno od Hvara, na mjestu nekadašnje srednjovjekovne crkvice i promatračnice. Tvrđava je pravokutnog tlocrta s bastionom na sjevernom bedemu i kulama na uglovima. Veća kvadratna kula je u središtu tvrđave. Na izgradnji je radilo gotovo čitavo pučanstvo otoka i to za minimalne naknade i pod prijetnjom da će im se u kuće useliti francuski vojnici ukoliko se ne odazovu na radove. Tvrđava je služila za nadzor akvatorija oko grada Hvara. Danas je u njoj astronomski opservatorij. Do tvrđave se dolazi zavojitom cestom koja započinje na cesti Hvar-Brusje.

Na zapadnoj strani hvarske luke mletačka uprava je u 16. stoljeću sagradila hospicij i crkvu sv. Venerande za grčke (pravoslavne i grkokatoličke) mornare u svojoj floti. kasnije je u crkvi postojao i oltar za katolike. Kompleks se sastojao od crkve sa zvonikom i kuća uz sjeverni rub sklopa. Napoleonska uprava samostan pretvara u tvrđavu i gradi topovske položaje prema jugu, a sklop utvrđuje zidom s puškarnicama. Godine 1858. tvrđava je prodana prirodoslovcu Grguru Bučiću koji je tu smjestio jednu od najstarijih meteoroloških postaja u Hrvatskoj. Unutar sklopa je 1952. godine uređena ljetna pozornica, a tada su i brojne spolije izvornog samostana ugrađene u suvremenu gradnju. Prostor se danas koristi i kao noćni klub.

Utvrda Baterija nalazi se na Križnom ratu, šumovitom brežuljku jugoistočno od grada do kojega se može doći šetnicom uz more. Sagrađena je za obranu luke tijekom francuske uprave 1811. godine. Jednokatna kula kružnog tlocrta s nekoliko manjih pomoćnih građevina smještena je na sjevernom rubu tvrđave. Prema moru postavljeni su topovski ležajevi zaštićeni bastionskim nasipom. Nakon odlaska Francuza, austrijska uprava tvrđavu će preimenovati u 'baterija Andreas' prema istaknutom austrijskom (tirolskom) narodnom junaku i vođi pobune protiv Napoleona, Andreasu Hofferu.

Osim ovih, u isto vrijeme, sagrađeni su i manji utvrđeni položaju na otočiću Galešnik pred hvarskom lukom i na brdašcu sv. Katarina zapadno od luke.

Dominikanski samostan na Šćedru

Šćedro je mali i arheološki jako bogat otok smješten uz južnu obalu otoka Hvara, preko puta Zavale. Dominikanski samostan podignut je vjerojatno u 15. stoljeću oko ranije crkve Gospe od Milosrđa. Nešto kasnije samostan je utvrđen tako da je zvonik na pročelju nove crkve pretvoren u kulu. Lukovi pri vrhu zvonika su zazidani, a po njegovim zidovima otvorene su puškarnice. Dominikanci su to napravili radi čestih gusarskih napada. Na kraju su bili prisiljeni napustiti nezaštićeni otok 1769. godine.

Crkva i samostan su danas urušeni i obilaze se na vlastitu odgovornost.    

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare