Suborac Gorana Kliškića: Amerikanci bi o ovakvom heroju snimali filmove, a najmanje što Split može učiniti je nazvati ulicu po njemu

Suborac Gorana Kliškića: Amerikanci bi o ovakvom heroju snimali filmove, a najmanje što Split može učiniti je nazvati ulicu po njemu

Prije 25 godina splitski dragovoljac poginuo je spašavajući svog ratnog kolegu

Svaki u ratu izgubljen život nenadoknadiva je i tragična žrtva, no dati život spašavajući drugoga..., to je ipak jedna nedodirljiva vrijednosna dimenzija, nešto što izaziva strahopoštovanje i poniznost, ostavlja bez teksta. U vojsci jednostavno nema većeg čina, nema većeg herojstva. Goran Kliškić Splićanin je koji je sa samo 22 godine zaslužio taj besmrtni status i velika je šteta što šira javnost o njemu gotovo da i ne zna. U Americi bi, sigurni smo, film već bio snimljen... Upravo prije nekoliko dana napunilo se 25 godina od njegove pogibije na Bistrini pokraj Stona kada se izložio smrti spašavajući suborca Ivicu Vucu. Neprijateljska granata, nažalost, bila je jača od njegova junaštva. 

Njegovi prijatelji i suborci, iako su ih godine odvele u raznim smjerovima, s jednakim žarom prepričavaju sjećanja na njegovu hrabrost, snagu, posvećenost. Među njima je i Ćiro Ugrin, umirovljeni časnik Hrvatske vojske koji je bio jedan od Goranovih najbliskijih prijatelja i suboraca, koji ne zaboravlja niti najsitnije detalje, anegdote, vrijeme i mjesto radnje. Cijeli razgovor mi ponavlja:

- Ma ni ne spominji mene, molim te. Nisam ja ovdje bitan. Bitan je Goran, ljudi moraju čuti njegovu priču...

Rođeni vođa

A priča počinje tako da se u ljeto pridružio IV. gardijskoj brigadi kada su se i upoznali. Bili su smješteni u diverzantski vod koji je trebao raditi dubinska izviđanja i diverzije u dubini neprijateljskih linija. No, ne tako rijetko ulazili su i u okršaje i 'krpali' druge položaje kad god je zatrebalo. Pozornost plijeni i činjenica da je Goran sa samo 21 godinom bio postavljen za zapovjednika. To zahtjeva specifične crte karaktera kakve rijetki imaju. To je nešto sa čime se čovjek rađa.

- Goran je jednostavno imao lidersku crtu. Bio je uspješan sportaš, trenirao je taekwondo na Kocunaru, među ostalim i s Draganom Primorcem i mnogim, danas poznatim, splitskim licima. Bila je to zdrava sredina koja je iznjedrila mnogo vrhunskih znanstvenika, profesora..., a on je odabrao biti vrhunski ratnik. Usto, bio je visok preko 1,90, izrazito snažan i tražio je adrenalin u svim poslovima koje je radio. Bio je i aktivan član župe Gospe od Zdravlja što govori samo za sebe. Sve to skupa moglo ga je oblikovati samo kao velikog i neustrašivog borca. Bio je baš faca i nije ni čudno da mu je pokojni general Ivo Jelić dodijelio vod. 

S Goranom je, prisjeća se, mogao razgovarati o svemu. Kako su bili generacijski bliski ('68. i '69. godište), vezalo ih je puno više osim neizbježnih ratnih tema.

- Nas smo dvojica kliknuli čim smo se upoznali u srpnju '91., jednostavno smo bili na istoj valnoj duljini! U istom smo trenutku postali prijatelji i zato sam se nakon njegove smrti osjećao kao da mi je netko otrgnuo dio mene samoga. U tom periodu od osam mjeseci bili smo praktički nerazdvojni, prolazili dobro i zlo, dijelili smo svoja razna mladenačka razmišljanja, ali i sazreli preko noći jer je to neminovno kad se suočiš s opasnošću i smrću na bojišnici. Znate, s Goranom ste mogli razgovarati i o umjetnosti, i o vjeri, o curama, o životu općenito..., ma o svim temama. Bio je jedna zaista posebna osoba. 

Između terena vraćali su se kući na dan-dva. Na trenutke je to, kaže, bila jako zbunjujuća situacija za obojicu. Još jučer su skoro glavu izgubili da bi dan kasnije bili na Cankarevoj, u Bobisa na kolačima kojih bi se zaželjeli na bojištu, pokušavali se opustiti, napuniti baterije...

- Goran je uvijek bio spreman na šalu! Pitao bi, namjerno krivo se izražavajući: 'Šironjina, koliko heklera imate? Mi bi ih naručili sve!', ha ha... Iako, nije ni nama uvijek bilo do smijeha. Kada jedan dan zamalo pogineš, a sutra se nađeš među ljudima, to djeluje zbunjujuće jer jednostavno nije prirodno. Ljudi su nas gledali dijelom s poštovanjem, dijelom sa čuđenjem, što zbog uniforma što zbog irokeza koje smo nosili. Splićani su tog ljeta bili u standardnom ljetnom điru, u japankama i sa šugamanima preko ramena, potpuno nesvjesni što se događa par stotina kilometara dalje, no to i nije za čuditi se jer je protok informacija u to vrijeme bio puno sporiji. Niti su oni znali što bi nas pitali, nit smo mi znali što bismo im rekli. No, s vremenom se i to promijenilo, postajali smo još snažniji.

Ipak, bilo je teških situacija. Iako u rat svatko ide svjestan rizika da se kući možda više neće vratiti, a uzmicanje jednostavno nije opcija i strah se zatomi duboko, u nekim trenucima teško je zadržati hladnu glavu. 

- Sjećam se jedne akcije na Boriku u Zadru. Bili smo u zaklonu na zadnjem položaju obrane grada, na nas je išla četnička satnija sa četiri tenka, a mi smo imali jednu jedinu zolju. Nikad se nismo toliko prepali kao tada iako smo već imali nekog iskustva. Ležiš, opališ metak pa se vratiš, a oni tuku po nama mitraljezom. Srećom, nisu nas mogli pogoditi zbog konfiguracije tla, a pješaci im se nisu usudili približiti. Usred te paljbe, među nama se pojavi pas, nekakav mješanac dobermana i vučjaka od barem 50 kila, smrdi po lešinama. Vidiš da je domaći, samo napušten i preplašen kao i mi. Išao je od jednog do drugog pa bi legao tražeći sigurnost. Jedan nevjerojatno simboličan, filmski moment, za kojeg sada mogu reći da nas je taj pas sve skupa dignuo.

Svi smo bili spremni dati krv za njega

Goran i Ćiro prošli su sva bojišta zajedno, od Kruševa, Zadra, izviđanja u okolici Drniša te na kraju južnog bojišta. 

- U svakoj akciji Goran je stupao prvi, no ne zato što je bio pun nekog negativnog naboja, ludila. Pravi ratnici nisu ljudi koji mrze one ispred sebe, nego uživaju u ljubavi onih iza sebe. To je ona muška, bratska ljubav, kad si spreman skočiti i dati krv za drugoga..., a to smo svi mi bili spremni za njega, svi! On je bio heroj. Moram reći i da je bio dobar zapovjednik ne samo zato što je bio tvrdoglav nego i zato što je znao slušati sugestije i reći - 'Imaš pravo, 'ajmo pokušati tako kako ti kažeš!' Njegova je bila zadnja, ali je znao uvažiti i mišljenje drugih. I što je najvažnije, znao je kontrolirati svoj strah. Bio je naprosto pravi vođa.

Goran je prvi put ranjen u listopadu '91., spašavajući suborca Ivu Boškovića. Dogodio se topovski napad na zapovjedništvo na Boriku taman dok su ulazili u objekt, a on je, čuvši da je granata ispaljena, skočio na kolegu i zaštitio ga tijelom tako da je ovaj ostao neokrznut.

- Odmah smo mu pružili prvu pomoć te je nakon zadarske otišao u splitsku bolnicu, a mi prema jugu. No, on je bio toliki 'luđak' da nam je rekao da se vraća za nekoliko dana i tako je i napravio. Napustio je bolnicu na vlastitu odgovornost i to s ozbiljnim ranama od gelera i pridružio nam se na bojišnici. Krvario je, malo se brisao sam, malo sam ga brisao ja, ali povratak kući za njega nije bila opcija. Jednostavno, htio se boriti do kraja za našu samostalnu državu u kojoj ćemo jednog dana svi biti slobodni misliti i govoriti. Eto, tako je razmišljao i govorio. Bila je privilegija poznavati takvog čovjeka. 

Ta hrabrost, nesebičnost i požrtvovnost stajali su ga života. Na Bistrini kod Stona, strateški najvažnijoj obrambenoj poziciji u tom trenutku,na straži je bio njihov suborac Ivica Vuco. Kada je pala prva granata i čulo se njegovo zapomaganje, Goran je bez oklijevanja krenuo po njega.

- Inače bi zavezao čizme jer bi tako noga bila sigurnija, no ovaj put samo ih je navukao i izletio iz bunkera. Vidio je što se događa, onako krvavog s prostrjelnim ranama ga je dignuo i krenuo unositi unutra kada je pala nova granata i pogodila ga. Umro je nakon 20 minuta, kao i Vuco... Igrom slučaja, nisam tada bio tamo jer smo radili neke rotacije i tako je ispalo, ali bio je to šok za mene, za sve nas. Goran nam je bio poveznica, držao nas je sve na okupu, a to smo tek poslije shvatili. Njegova smrt ostavila je neke neizbrisive rane, a posebno mi je teško to bilo priopćiti njihovim roditeljima. Bio mi je to najveći stres u životu...

Dužni smo mlade učiti o pravim herojima

U istom danu pokopana su obojica. Momci su se, kaže, konsolidirali tako da su se dobro isplakali i nastavili s borbom na ratištu, noseći sa sobom uspomenu na jedinstvenog zapovjednika i njegovu žrtvu. Za kraj, Ugrin se, bez imalo gorčine, pita samo jedno.

- Ne shvaćam kako još nije pokrenut postupak da se proglasi Gorana, ali i niz drugih vojnika, herojima Domovinskog rata. Zaslužili su to i oni, ali i mlade generacije koje to nemaju odakle saznati. Trebaju im heroji, treba im način da se identificiraju sa svojom nacijom, da znaju tko je ugradio svoj život u slobodu koju danas uživamo. Ljudi danas heroje traže na televiziji, a nisu svjesni da je jedan živio i hodao među nama upravo u ovome gradu. A najmanje što Split može napraviti je da jednu ulicu nazove po Goranu Kliškiću jer njegov potez je pravo herojstvo, herojstvo na kvadrat, ma - na 300 kvadrata! - zaključio je Ugrin.

Nepravda je dijelom ispravljena zahvaljujući Goranovom ocu, poznatom baritonu splitskog HNK-a Ratomiru Kliškiću, koji je snagom koju daje samo roditeljska ljubav nedavno dovršio i izdao monografiju u spomen na svog sina. 

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare