Trogir se nije predao Veneciji, pa je mjesecima bombardiran kamenim kuglama i keramičkim posudama punjenim zapaljivim smjesama
Tvrđave Splitsko-dalmatinske županije Piše: Ivan Alduk

Trogir se nije predao Veneciji, pa je mjesecima bombardiran kamenim kuglama i keramičkim posudama punjenim zapaljivim smjesama

Dalmatinski portal u suradnji s Turističkom zajednicom Splitsko-dalmatinske županije i konzervatorom Ivanom Aldukom donosi serijal o drevnim utvrdama

Trogir je grad izuzetno bogate povijesti čiji početak seže još u prapovijesna razdoblja kada se na otočiću između kopna i otoka Čiova formira prvo naselje. Grci s otoka Visa će u 3. stoljeću pr. Kr. tu osnovati svoju koloniju Tragurion. Grad intenzivno živi i u rimsko vrijeme, ali pravi procvat doživljava od 13. do 16. stoljeća kada se gradi katedrala s poznatom kapelom bl. Ivana Orsinija i portalom majstora Radovana, brojne palače, crkve i samostani. Očuvanost gradskog tkiva kao i pojedinih spomenika, kontinuitet života te raznovrsno i bogato kulturno naslijeđe rezultiralo je i upisom Trogira na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine.

U gradu i okolici sačuvano je do danas nekoliko fortifikacijskih objekata od koje ćemo neke ovdje predstaviti. Tijekom srednjeg vijeka cijeli grad je bio okružen bedemima i kulama (danas najbolje sačuvanim kod južnih gradskih vrata na Rivi - Morska vrata), a kasnije je dodatno utvrđen bastionima koji su danas najvećim dijelom porušeni.

Gradina Sutilija s rimskim kamenolomom i crkvom sv. Ilije u Segetu Gornjem 

Brdo sv. Ilija dominira zapadnom stranom trogirskog Malog polja. Ovaj izuzetno povoljan strateški položaj omogućava nadzor okolnog područja i akvatorija Kaštelanskog zaljeva te se stoga tijekom prapovijesti, točnije u željeznom dobu, na ovom brdu gradi veliko gradinsko naselje od kojega danas možemo razaznati suhozidni bedem prstenastog oblika. Osim prapovijesne, na gradini su pronađeni i ulomci grčke (helenističke) keramike. Ovakvih utvrđenih prapovijesnih naselja s monumentalnim suhozidnim bedemima u Dalmaciji je sačuvano nekoliko stotina. Na samom vrhu brda nalazi se romanička crkva sv. Ilije po kojoj je cijelo brdo dobilo ime Sutilija. Oko crkvice je srednjovjekovno groblje sa skromno ukrašenim nadgrobnim pločama. Na istočnoj i jugoistočnoj padini Sutilije nalaze se rimski kamenolomi. Riječ je o manjim kavama u kojima su vidljivi tragovi vađenja kamenih blokova. Antički pisac Plinije Stariji bilježi važnost segetskog kamena te kaže da je rimski Trogir bio poznat po kamenu, 'Tragurium, civium Romanorum marmore notum'.

Odlazak na lokalitet i obilazak je na vlastitu odgovornost...

Tvrđava Kamerlengo u Trogiru


Najstariji dio ove velike utvrde je visoka poligonalna kula sagrađena još u 14. stoljeću i poznata kao Kula od veriga od koje su se, kako joj ime kaže, pružale željezne verige (lanci) prema čiovskom rtu Cumbrijan (danas marina) kako bi se zatvorio zapadni ulaz u Trogirski kanal. Nakon što Venecija 1409. godine kupi prava na Dalmaciju započinje polagano zauzimanje istočne obale Jadrana i otoka. Međutim, Trogir je jedan od gradova koji se nije dragovoljno predao Veneciji što je nagnalo mletačkog admirala Pietra Loredana da 1419. godine započne blokadu i opsadu grada. Trogir je mjesecima bombardiran kamenim kuglama i keramičkim posudama punjenim različitim zapaljivim smjesama. Nakon dugotrajne opsade, 22. srpnja 1420. godine mletačka vojska ulazi u Trogir te ubrzo uz 'Kulu od veriga' gradi utvrdu trapezoidnog oblika s kulama na uglovima, za smještaj svoje vojne posade. Mletačka vlast 1420. godine iz Bergama šalje inženjera Pincina koji tvrđavu gradi do 1437. godine zajedno s domaćim majstorom Marinom Radojevim. Sa sjeverne i istočne strane utvrde nalazio se široki obrambeni opkop dok je na vrhu vanjskih zidova sačuvano obrambeno krunište uz unutarnji ophod. Na sjevernoj strani utvrde nalaze se glavna vrata s pomičnim mostom. U unutrašnjosti kaštela nalazile su se stambene zgrade koje su bile porušene u 19. st. Kako je utvrda sagrađena odmah nakon uspostave mletačke vlasti, na bedemima su bili ugrađeni reljefi lava sv. Marka (simbol Mletačke Republike), grbovi Pietra Loredana, dužda Francesca Foscarija i trogirskog kneza Magdalena Contarinija. Godine 1580. ovaj se kaštel prvi put spominje kao sjedište kamerlenga, omraženog javnog blagajnika zaduženog i za sakupljanje poreza, čija je funkcija dala ime čitavoj utvrdi.  

Tijekom ljetnih i proljetnih mjeseci tvrđava je otvorena gotovo svakodnevno.

Kula sv. Marka u Trogiru


Cilindrična kula sv. Marka nalazi se u krajnjem sjeverozapadnom kutu Trogira (do današnjeg nogometnog igrališta). Građena je između 1470. i 1498. godine na mjestu gdje su se spajali sjeverni i zapadni gradski bedem. Kula je kružnog tlocrta sa zakošenim donjim dijelom (skarpa) čija se sjeverna strana nalazi u morskom kanalu između kopna i grada (Foša). Zid donjeg dijela kula širok je gotovo pet metara. Ovakve kule (i bedemi) su znatno niže i širih zidova od ranijih srednjovjekovnih fortifikacija. Naime, od sredine 15. stoljeća sve češći su sukobi s Turcima kao i upotreba vatrenog oružja, u prvom redu različitih vrsta topova. Stoga se i fortifikacijska arhitektura sve više prilagođava tim novim načinima ratovanja. U unutrašnjosti kule na prvom katu sačuvano je pet nadsvođenih 'kazamata', odnosno prostora za topove. Gradnju kule završio je trogirski knez  Antonio de Canal, a njegov grb i lav sv. Marka (simbol Mletačke Republike) sačuvani su na vanjskom licu kule prema kopnu.

Kula Statilić 


Usred trogirskog Malog polja, u današnjem naselju Seget Donji sagrađena je u 16. st. kula ugledne trogirske obitelji Statileo (Statilić). Kula je dovršena 1516. godine, kako to stoji na natpisu na južnoj strani kule. Iznad natpisa je grb obitelji - medaljon raščlanjen kosom gredom s rozetom u gornjem dijelu, a nad grbom stoji gušter (zmaj) obavijajući ga repom. Visoka četvrtasta kula sa skarpom u prizemlju i kruništem na vrhu dominirala je tada neizgrađenim i obrađenim poljem te je  vjerojatno bila dio sustava dojavljivanja opasnosti dimom ili vatrom. Oko kule je nekada postojao i jarak, a u kulu se ulazilo preko pokretnog mosta.

Kulu je danas teško pronaći jer je okružena brojnim kućama i skrivena u mreži uskih ulica sjeverno od ceste Trogir-Seget.

Renesansna mlinica na Pantanu


Renesansna mlinica na Pantanu (Pantani) sagrađena je krajem 16. stoljeća i jedan je od rijetkih primjera ovakve gradnje u Dalmaciji i općenito. Same mlinice tu su u postojale još u ranom srednjem vijeku kada su bile u vlasništvu hrvatskog vladara, a kasnije postaju dobro trogirske komune. Mlinovi su izgrađeni na kratkom toku rijeke koja se jednostavno naziva Rika i koja teče kroz močvarno područje Pantan(a) i Blato. Između 1582. i 1585. godine trogirski kneževi sagradili su kulu za obranu mlinova, a kasnije je uz mlinove pridodana i stupa - postrojenje za valjanje (pranje i omekšavanje) vunenog sukna! Iznad južnih vrata kule je reljef mletačkog lava i natpis koji govori o početku gradnje nakon što su mlinice 'sačuvane od turskog lukavstva'. Ispred tih vrata je maleni mul (gat) za pristajanje brodova koji su Rikom plovili do mlinova. Osim Trogirana mlinovima su se koristili i stanovnici Dalmatinske zagore i otoka.

Trijem uz sjeverno pročelje objekta sagrađen je, kako to kaže natpis, na ugodu životinjama dok još jedan natpis govori o uređenju obližnjeg jezerca.

Mlinica je danas pretvorena u hotel i restoran gdje se mogu dobiti brojne informacije o ovom mjestu kao i krenuti u razgledavanje prirodnog rezervata Pantana.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare