Žanova priča o Luckyju Podruglu: Upoznao sam ga 1992. godine...

Nakon prospavane noći poslije Gradskog vijeća o Hajduku, strasti se ne smiruju. Ne možemo se oteti dojmu da dio vijećnika nije ni shvaćao o čemu se pričalo, dio je mudro šutio poštujući stegu, dio je ipak bio konstruktivno u dijalogu. Ali svjetla pozornice bila su usmjerena samo na jednu osobu. Čovjeka koji vjerojatno pati od amnezije jer je na sjednici pompozno zazivao osobu, pitajući se gdje je, iako se niti sat prije ispred vrata vijećnice prikrao (kao što to radi u politici) istom tom čovjeku s leđa u odijelu sivo mišje boje. Boje koja i slikovito odražava njegove stavove i stidljivo pružio ruku uz riječi 'ne moramo se mrziti ako ne mislimo isto'. Licemjerstvo? Ta osoba mu je uzvratila pruženom rukom, ali samo i isključivo iz pristojnosti. 

A pružio bi mu taj čovjek i poslije sjednice ruku jer uz to što očito pati od amnezije ima i utvrđeni vojni invaliditet, iako je stepenice u Banovini savladao besprijekorno. Kako i ne bi, kad je bio na zadnjoj olimpijadi u Londonu. Naravno, o trošku nekog drugog. Iako nije donio olimpijsku medalju iz Londona, predložio bih da gospodinu LuckyjuPodruglu Torcida i udruga Naš Hajduk prikupe donaciju za odlazak na olimpijski ciklus u Rio de Janeiro. Hoće li gospodin Lucky otići u Rio na olimpijadu ili pak na paraolimpijadu ostavimo njemu da prosudi s obzirom na njegov utvrđeni vojni invaliditet. I onda se sjetim početka 1992. godine; zgrada općine, ulaz ispred spomenika (sada zgrada prekršajnog suda), čekajući red ispred jednog ureda vidim kako žena od nekih četrdesetak godina izlazi iz ureda dok za njom lete salve uvreda od meni nepoznatog glasa. Ulazim u istu kancelariju u prljavoj uniformi ZNG-a jer nisam stigao otići kući vraćajući se s terena, nego ravno poslom kod gospodina Luckyja Podrugla. Za stolom sjedi čovjek u besprijekorno ispeglanoj kariranoj košulji, štofanim gaćama i lakiranim cipelama, oboružan netipičnim oružjem za to ratno vrijeme, običnom penkalom. Pomislim, kako se moje vojničke čizme nikad neće tako sjajiti, pa da nikad ne bude rata. Osmijeh na licu, sat na ruci i pitanje: 'Izvolite, vojniče, što trebate?'

Pitam što se dogodilo gospođi, a on samo odmahuje rukom. Tada sam shvatio da gospodin Lucky ne poštuje čovjeka nego status. Kako tada, tako i sada. Luckyja prozivaju zakletim dinamovcem (to i sam uvijek tvrdi). Ali pravi dinamovci su sada na strani naroda, a kontra mraku, kontra sili. Kao i u politici, priklanjajući se svim strujama prema svojim potrebama, shodno njihovoj trenutnoj snazi, od krajnje desnih do krajnje lijevih, tako i danas odabire put koji zaobilazi Split, koji je utabao Zdravko Mamić, kontra (svoga) grada, splitskog kluba i ponosa Dalmacije i svoga naroda. Gospodin Podrugalo tvrdi da je često izvrgnut prijetnjama zbog svoga stava. Čovjek je skoro uvijek izvrgnut nečemu ružnome zbog svoje čovječnosti. Meni nitko ne prijeti. Na vašu žalost, gospodine Podrugalo, vas nitko neće udariti, jer je to poniženje za onoga tko bi to učinio, zbog toga to nitko i ne čini, a nadam se da nitko i neće. A ako neko pljune, ne na vas, nego na pod ispred vas, to će vam dati sliku o vama. To će vam biti anketa ili referendum o tome koliko vas Split želi. I zato zaključujem na tvoju, a nikad više na vašu, veliku žalost:

TVOJA VLAST JE PROLAZNA, A HAJDUK ŽIVI VJEČNO