Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
Foto: Pixabay.com KOLUMNA KATE MIJIĆ: Zašto okrećemo glavu od ljudi koji su u nevolji?
Život piše romane Piše: Kata Mijić

KOLUMNA KATE MIJIĆ: Zašto okrećemo glavu od ljudi koji su u nevolji?

Ne razumijem kako netko može proći pored nekog komu je pomoć potrebna, a da ne pomogne

Sjećam se kada nam je učiteljica iz engleskog, još u osnovnoj školi, govorila kako u Americi ljudi ljudima ne pomažu. Ako vide da je nekom potrebna pomoć, ako netko leži na ulici, oni samo prođu, jer se to njih ne tiče. To se odnosilo na gradove. Ne mogu reći koliko sam bila šokirana, koliko ja, toliko i cijeli razred. Nama je takvo nešto bilo nepojmljivo. Odgojena sam na selu gdje smo uvijek jedno drugom pomagali u svemu. Bili smo poput jedne velike obitelji. Nikad čovjek na njivi nije kopao sam, uvijek je uz njega bio veliki dio ljudi iz sela. Kuće se nisu zaključavale, i do susjeda se držalo. A onda? Mijenjala su se vremena, ali i ljudi. To uopće nije upitno. Sve napreduje, osim čovjeka. Samo on nazaduje u svakom pogledu. Životinja će životinji pomoći, ali čovjek čovjeku neće. Nažalost, to je istina u većini slučajeva. 

Kakvi smo to postali? Čovjek je društveno biće. On je dio društva. Nismo dovoljni sami sebi, i svatko tko tako misli, doista griješi. Život je nepredvidiv, pun zamki, i prepun obrata, kako lijepih, tako i onih u kojima se nikada ne želimo zateći. Nitko ne voli ovisiti o tuđoj pomoći, ali se ponekad nađemo u takvoj situaciji. Postoje događaji koje ne možemo predvidjeti, ali ni izbjeći. Nesreća se jednostavno dogodi, i najmanje što možemo očekivati je da nam se pomogne!

A koliko ljudi će ti pomoći? Mali broj, sramotno malen. Ne razumijem kako netko može proći pored nekog komu je pomoć potrebna, a da ne pomogne. Kako može okrenuti glavu, i krenuti dalje? Može li ta ljudska spodoba s kamenom u grudima za sebe reći da je čovjek? Ako izgledaš kao čovjek, to nužno ne znači da to i jesi. Tko odgaja takve (ne)ljude? Tko? Kako, i na koji način? Kažu da sve ono što naučiš u obitelji, pokažeš u društvu. Naravno, uvijek ima izuzetaka, ali u jako malenom postotku. 

Ja svojoj djeci uz riječi dajem i primjer, jer riječi bez djela ne znače ništa. Riječi se mogu zaboraviti, ali djela neće nikada. Učim ih da se obitelj mora ponašati kao obitelj. Učim ih da svi pomažu onom komu je pomoć potrebna. Ne treba pitati razlog, pomozi kada treba. Jedno drugom moraju biti najveći oslonac, i nitko i ništa između njih ne smije stati. Nikakve žene, muževi, imanja, ili bilo što drugo. Brat je uvijek brat, a sestra je sestra. Nitko i ništa to ne može promijeniti. Nije lako odgojiti djecu. Od iste majke i oca, rađaju se djeca s potpuno različitim karakterima. Treba to uskladiti, i iz te djece izvući sve najbolje. 

Uvijek volim dati primjer, a tako ću napraviti i ovaj put. 

Prije nešto manje od tri godine, kći mi je išla u ambulantu. Rekla mi je da je u retrovizoru vidjela kako je auto udarilo stariju gospođu. Vidjela je da ona leži na cesti i da je automobili samo zaobilaze kao da je predmet. Na prvom proširenju se okrenula i vratila natrag. Parkirala je automobil i izišla iz njega. Prišla je gospođi i pitala je hoće li zvati hitnu? Odbila je. Pomogla joj je da ustane i kada se uvjerila da je sve u redu, gospođu je odvela kući. Neko vrijeme je ostala s njom da bi bila sigurna da, osim ogrebotina od pada, nema drugih ozljeda, i onda je otišla kući. Bila je u šoku. Da, to je najblaža riječ koju mogu upotrijebiti. 

'Mama, ljudi samo prolaze. Nitko se nije ni ponudio da pomogne. Zaobilaze je kao da je kamen na cesti.'

Ne, nije gospođa kamen na cesti, nego su ljudi s kamenom umjesto srca.

Da, nitko nije pomogao osim nje, mlade žene sa stomakom do zubi, koju je od poroda dijelilo jedva nekoliko dana, ali i srcem većim od ove planete. Trebam li reći kako sam se tada osjećala? Ne, ne trebam. Samo sam rekla: 'To je to. Bože, hvala ti. Odgojila sam ljude na koje mogu biti ponosna.' I jesam. Bila sam ponosna, i još uvijek sam. Ja nikad neću okrenuti glavu da ne bih pomogla, a neće ni moja djeca. Pomoći ću kad mogu, gdje mogu i koliko mogu. Pomoći ću jer su me tako učili, jer mi tako srce i savjest nalažu. Uvijek ću napraviti ono što bih voljela da se i meni napravi, mojoj djeci, mojoj obitelji. 

Lakše je pomoći, nego okrenuti glavu i suočiti se sa svojom savješću. Ja takav postupak sebi nikada ne bih oprostila. Nisam svetica, niti imam oreolu oko glave, ali ljudi koji me znaju, znaju i da ću pomoći kad god mogu, a uvijek se može. 

Dragi moji ljudi, ne okrećite glavu. Pomozite, uvijek pomozite. Vi ne znate kada će vama pomoć zatrebati, kao što ni ja ne znam. Možda za nekoliko minuta, a možda nikada, nadam se. Ako ste ijednom okrenuli glavu i odbili pomoći, što očekujete da će drugi učiniti kada vama bude potrebna pomoć? Ne zaboravite, pomažete nečijem djetetu, ocu, majci, pomažete čovjeku. Budite osoba koja će se s ponosom doći kući i kojoj će srce biti veće od ičeg na svijetu, a ne osoba koja se kući vraća s prazninom i čija će lista dobrih djela ostati prazna. Sve dođe na naplatu jednog dana. O svakom čovjeku govore djela, a što vama vaša kažu? 

Vaša reakcija na temu