Znate li da je Hrvatska po slobodi obrazovanja ispod Burundija, Zimbabvea i Konga?

Pri izboru svake nove Vlade u Hrvatskoj se povlači pitanje obrazovanja kao jedno od krucijalnih razvojnih pitanja. Svima su puna usta obrazovanja, važnosti škola i fakulteta za našu budućnost. Prvo, vjerujem da su čitatelji ovih redaka svjesni dvije stvari: u nas je Vlada 'nova' oko godinu dana, a drugo - obrazovanje je 99,99% u rukama države.

Prvi zaključak je čisto stvar lijenosti hrvatskih političara. Jednostavno, oni u oporbi ne rade ništa (teži zimski san za koji su adekvatno plaćeni), tek kada dođu na vlast kreću sa skeniranjem situacije, a raditi počinju negdje za godinu dana (doduše nekad bi bilo bolje da nastave ne raditi ništa).

Drugi zaključak je, nažalost, daleko pogubniji za budućnost drage nam domovine. Dakle, majka država u cijelosti kontrolira obrazovanje. Piše kurikulum, određuje udžbenike, upisne kvote, zapošljava djelatnike, (ne)gradi ustanove i sl. Sve, naravno, u našem najboljem interesu.

No, vratimo se mojoj omiljenoj temi: slobodi. Od 1991. svi o slobodi pričaju, u krvi smo se trudili doći do nje, a nije da smo je se baš nešto nauživali. 

Evo, probajte upisati sada u Google riječi: 'sloboda obrazovanja' i fascinantno, nećete naći ništa u glavnim medijima o toj temi. Kao da ta tema ne postoji… No, ne varajmo se, postoji i istražuje se, samo što smo mi u tome - jako loši, pa nastojimo zataškati takva istraživanja. 

Prekrasnih prvih 10 koji uživaju najveću slobodu su: Irska, Nizozemska, Belgija, Malta, Danska, UK, Čile, Finska, Slovačka i Španjolska.

Tražite Hrvatsku na tom popisu? Slobodno se spuštajte jako nisko. Prvih 50? Malo morgen, tu su Tajland, Urugvaj, Ekvador, Libanon... Prvih 100? Nismo mi te sreće, tu pripadaju slobodnije zemlje od nas poput Bangladeša, Vijetnama, Ruande, Zambije, Tanzanije… E, još niže dolazimo do Hrvatske na 113. mjestu, malo ispod Burundija, Zimbabvea i Konga, ali ipak smo bolji od Nigera, Madagaskara i Etiopije. Slobode k'o u priči!

U ovom istraživanju za Hrvatsku su pokazatelji sljedeći: postotak polaska u nedržavne škole (primarno obrazovanje) - 0,3%; postotak polaska u nedržavne škole (sekundarno obrazovanje) - 1%; udio troška obrazovanja u ukupnoj državnoj potrošnji - 8,6%; udio troška obrazovanja u ukupnom BDP-u - 4,2%; ratifikacija Internacionalne konvencija o ekonomskim, socijalnim i kulturološkim pravima - da; ratifikacija izbornog Protokola Internacionalne konvencije o ekonomskim, socijalnim i kulturološkim pravima - ne; ratifikacija Konvencije protiv diskriminacije u obrazovanju - da; je li dozvoljeno osnovati i upravljati nedržavnom školom - da; je li to privatno školstvo definirano posebnim zakonom - ne; je li pravo na nedržavno školovanje u Ustavu - ne; kućno školovanje - ne (osim u slučaju zdravstvenih problema); postoji li državno financiranje nedržavnih škola? Ako da, koji troškovi su pokriveni - ne.

Zaključak se nameće sam od sebe: u Hrvatskoj je školstvo u rukama države. Ono što istraživanje nije pokrilo je to da je i privatno školstvo kurikulumom pod okriljem države. Dakle, morate poštovati njihova pravila. A školstvo nam je nigdje. Škole prokišnjavaju, nemaju opreme, nemaju prostorija, nedostaje čak i fizički škola (pogledajte samo primjer Duilovo-Pazdigrad), program je zastario, preopširan i ako ćemo iskreno - loš. Uz to ne zaboravimo da u Hrvatskoj u 21. stoljeću informatika nije obavezan predmet. Dakle, u doba kada se svaka struka informatizira, mi naše učenike ne učimo informatičke vještine. 

I kada bi teoretski to neki roditelj uvidio, pronašao bi još roditelja istovjetnog mišljenja i krenuli bi u akciju. Uključio bi zdrav mozak i shvatio da mu 17 predmeta ne treba, da mu je informatika nužna, da se tablica množenja i padeži nisu mijenjali te stoga nisu potrebni svake godine novi udžbenici. Skupili bi se i iznajmili prostor, angažirali učitelje, kupili opremu i za to dobili vaučere od države (povrat uloženog novca u školstvo, kao neke zemlje u EU), obrazovali svoju djecu kako misle da je najprikladnije za ovo doba, te, naravno, udžbenike proslijedili svojoj mlađoj djeci.

Zvuči kao realna budućnost? Ne budite ludi, pa prije će Lokomotiva dobiti Dinamo nego će država svojim građanima davati vaučere, prije će saborski zastupnici dolaziti na radno mjesto nego će se moći osnivati škole s vlastitim kurikulumom te će prije Čile u EU nego ćete obrazovati vlastitu djecu kako mislite da je najprikladnije. Recimo kao informatički pismene građane.

Država više voli uzimati vaš novac nego vam ga davati, država voli da ste ovisni o njoj jer tako jača državna moć i ne voli da građani sami odlučuju za sebe ili za svoju djecu. Znajte da je Hitler proglasio kućno školovanje kaznenim zlodjelom (bolje djecu direktno indoktrinirati), a druga 'dobrica' Lenjin je rekao: 'Dajte mi dijete na osam godina i ono će biti vječiti boljševik'.