'Krvavi ban' na Dalmatinskom portalu (10)
Krvavi ban Piše: Jagoda Šimac

'Krvavi ban' na Dalmatinskom portalu (10)

Donosimo deseti nastavak romana Jagode Šimac objavljenog u izdanju Naklade Bošković

Magdalena je danju spavala u svom sanduku u Berislavićevoj pećini, a noću istraživala okolicu. Kadikad se penjala uzbrdo, sve do golih vrhova planine, ili je pročešljavala vrlet uzduž i poprijeko. Tiha i nečujna kao sjena istraživala je oko usnulih ljetnih stanova, vlaških planinskih domaćinstava, zavirivala u staje i torove, prelazila preko suhozidinama ograđenih njiva i pašnjaka, zaustavljala se na izvorima pitke vode ili se odmarala pokraj odavno presušenih bunara. Nakon ljeta provedenog na stanovima u planini, cetinski Vlasi su se u jesen vraćali na domaćinstva u podnožje i sa sobom nosili ubranu ljetinu. Zahvaljujući vlastitim mliječnim proizvodima, zalihama nakošenog sijena, žitaricama požnjevenim u plodnim planinskim udolinama, te sakupljenom i osušenom šumskom bilju i korijenju mogli su bez teškoća prezimiti. Ona je rado boravila u planini koja je obilovala životinjama pa je pića imala u izobilju. Uhvatiti toplo, meko životinjsko tijelo golim rukama, zagristi i ispiti još vruću mirisnu krv i meso baciti divljim zvijerima, bilo bi možda zabavno. Ali ona, iako je to kao od šale mogla, nije nikad lovila. Željela je ostati djevojka, a ne postati krvoločna neman. Ivor je lovio i za nju i za pastire koji bi se obradovali lovini i, dok su ovce mirno pasle, pekli darovano meso na otvorenoj vatri. Kretala se brže, spretnije i nečujnije od najokretnije divlje mačke. Već s prvim sumrakom zastajala bi u blizini pastirskih nastamba skrivena u gustišu ili iza suhozidina torova i osluškivala. Iza zatvorenih kapaka i kladama zapriječenih vrata, svojim istančanim oštrim sluhom pratila je kasne razgovore pastira. Slijedila je ljudske misli i namjere, otkrivala njihove poroke i slabosti. Uvjerila se da su, mučeni kojekakvim strepnjama, strahovima, zavišću ili zlopamćenjem, jedni drugima zvijeri. Nisu bili tako slabi kako se njoj, u bolnoj izbezumljenosti od žeđi, činilo. To je bilo novo i poražavajuće otkriće. Prije, na Visinju, krili su je od ljudi ili ljude od nje, svejedno. Bojali su se da će im nanijeti zlo, jer iako sitna i krhka, posjedovala je spretnost i snagu i svakom je odraslom čovjeku mogla ispiti krv. Crvena tekućina bila je njezino prokletstvo, mamila ju je svojim neodoljivim mirisom i za njom je do boli žeđala. Ali otkako je došla među Vlahe, ta neizdrživa mučna pohlepa pretvorila se u gađenje. Žestoki zadušujući zadah njihove krvi odbijao ju je i činio bolesnom. Ivor joj je objasnio da je to zbog toga što svi u plemenu, osim njega i njegovih, obilno jedu češnjak. Objasnio joj je i to da bijele glavice ljekovitoga češnjaka, koje su se toliko udomaćile da im je bez njih život nezamisliv, ne uzgajaju sami. Nabavljali su ga, svake godine iznova, razmjenom za stoku, vunu i mliječne proizvode od cetinskih ratara. Ljekovita žestina koja je probavljena kolala njihovim žilama, isparavala im iz tijela i širila jak zadah, štitila ih je od svih mogućih bolesti i zaraza, a kako se činilo i od njezina poroka. Jeli su ga sa svime i žvakali u svakoj prigodi. Čak su im i kolibe, koje su inače mirisale na dim i loj, poprimile njegov miris. Njoj je od toga ljekovitog zadaha bila muka, a misao da nekom od njih ispije krv, navodila ju je smjesta na povraćanje. 

Još davno, dok je bila djevojčica, uvjerila se da su ljudi slabi i laka lovina. Sad je konačno shvatila, promatrajući ih i osluškujući, čitajući njihove misli, da laka lovina u svakom trenutku može postati lovac. Ona je, zapravo, bila ta koju čuvaju i štite. Ljudi nisu bili u opasnosti od nje, nego ona od njih. Instinkt lovca i nadnaravno razvijen predosjećaj vodili su je svaku noć do tora s ovcama, konačišta šepavog prosjaka. Prislonila bi uho na ogradu i pratila tihi razgovor. Nelipićev uhoda pričao je o smrti njezina oca i spominjao dolazak banova povjerenika Tugomirića. Mladićeva lika i imena dobro se sjećala. Dolje na rijeci pomogao im je da prijeđu na ovu stranu. Nije zaboravila njegov pogled i toga je dana o njemu sanjala. 

Njezino srce se grčilo od boli za ocem, žalost ju je gušila, ali ipak, nije bila sama. Berislavići su sad bili njezina jedina obitelj. Nadala se samo da će je i Ivna prihvatiti. Ivoru je bila vrlo važna i zbog njezina neprijateljstva bio je nesretan. Ipak, nije ju želio uvjeravati. Onaj svećenik trovao ju je svojim blaženim osmijehom i slatkorječivim savjetima i to je morala sama uvidjeti. Naprotiv, dosad je upijala svaku njegovu riječ i nju proglasila vješticom. 

Predvodnikova kći Ivna bila je zdrava i prava djevojka. Odrasla je među običnim i jednostavnim pastirima, hodajući za stokom po prostranim planinskim padinama. Naučila je živjeti u prirodi punoj tajna, opasnosti i iznenađenja, i prema njoj se, kao i svi ostali, odnosila sa strahopoštovanjem i divljenjem. Sve što je bilo neobjašnjivo, drukčije, daleko i prekriveno velom tajanstvenosti, bilo je, kako je Ivna slušala od svećenika, djelo Nečastivog. Piti krv nevinih Božjih stvorenja može samo ukleta i odbačena sotonska duša koja je podložna đavoljem zavođenju i iskušenju. Magdalena nije odgovarala na takve osude, ali je bila nesretna zbog njih. Pila je krv, to je istina. Od nje je živjela, ali nije ubijala. Svemogući ju je stvorio drukčijom, ali ne, kako je u očima ljudi izgledala, zlom. Kad bi samo razumjeli, pomogli joj i prihvatili je takvu kakva jest, uvidjeli bi da biti drukčiji ne znači uvijek biti zao ili pokvaren. I ona se željela šetati po gori, brati kupine i skupljati lješnjake. Često je skrivena u gustišu promatrala djevojke kako se odmaraju u hladu širokih borova i razgovaraju. I ona je željela s njima ohladiti noge i umiti se na šumskom potoku. Toliko je čeznula da je djevojke pozovu na prelo. Kad je spavala, sanjala je uvijek isti san. Ponavljao se iz dana u dan. Ležala bi u sjeni visokih jablana kroz čije grane škrto proviruju tanke sunčeve zrake. Bojala se. Grčevito, u panici, pokušavala se pomaknuti i skloniti od ubojite svjetlosti. Samo jedna jedina, sasvim tanka, gotovo nevidljiva zraka pala bi na njezino lice, zasjala joj u očima. Taj jedinstveni osjećaj života i topline prodro bi do njezine osamljene promrzle duše, ogrijao je, rasteretio, odbacio njezin strašni usud i učinio je običnom. Ah! Kakva neočekivana ljepota! Otvorila bi oči i divota sna bi smjesta nestala. Stisnula bi je tolika tuga da bi najljepše bilo na mjestu umrijeti. Kad bih makar mogla zaplakati! Suza nije bilo i ona je opet bila djelo Nečastivog. Danju je, iz opreza, spavala u pećini pod Šupljim kukom, a ne gore u napuštenom stanu kako su svi mislili. Osim Berislavića, njezino pravo skrovište nitko nije znao. 

- Ivna želi da idem odavde - jednom prilikom reče Ivoru. 

On je tužno pogleda i uzdahne:

- Ne znam kako da je uvjerim da ti nisi ono što ona misli da jesi. 

- Najprije je trebaš uvjeriti da ni ti sam nisi ono što ona misli da jesi. Moraš joj reći istinu!

(Nastavit će se...)

Djela Jagode Šimac mogu se kupiti u online trgovini Super knjižara.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare