'Krvavi ban' na Dalmatinskom portalu (12)
Krvavi ban Piše: Jagoda Šimac

'Krvavi ban' na Dalmatinskom portalu (12)

Donosimo dvanaesti nastavak romana Jagode Šimac objavljenog u izdanju Naklade Bošković

Tko je, zaboga, bila ta crnokosa žena sa slike?, pitao se Andrija. Šubićeva je roda, to je sigurno. Kako je moguće da joj Grgurova kći toliko sliči? Je li im bila bliska? Bez sumnje! Čuvaju njezin portret, a ona im je zauzvrat ostavila taj broš, pravu dragocjenost.

Nitko od njegovih rođaka nije mogao točno reći tko je ta žena.  'Moramo vidjeti sliku. Šubićke su sve lijepe i većinom crnokose', govorili su. 

Andrija nije imao mira. Neprestano je mislio na Magdalenu. Kneževi Krčki, njegov rod po majčinoj strani, živjeli su povučeno u svojoj utvrdi zvanoj Gradec, u unutrašnjosti prema istočnoj strani otoka, brinuli se o svojim lukama i brodovima, poljima, vinogradima i maslinicima, gledali svoja posla bez  previše upletanja u politiku i otimanja za vlast. Ipak, vodili su računa o osobnoj sigurnosti, pratili sve što se događalo te išli uz dlaku trenutnoj politici, razumno i u rukavicama. Njegov djed je, kako mu se činilo, mnogo znao, ali s njim o tome nije rado pričao. Ipak mu je kroz razgovor napomenuo kako mnogi velikaši vjeruju da su Šubići stekli moć i domogli se vlasti uz pomoć demona koji je opsjeo jednog od njih. Uporno su ga tražili kako bi ga se dočepali i prisilili da s njima sklopi savez. Ako se to dogodi, sa Šubićima je gotovo!

- Vlast i moć zahtijevaju veliku cijenu - reče djed. - Vrag se ne cjenka, uzima dušu, a oni ga traže da bi mu je dragovoljno prepustili. Kao naručeno došlo im je Pavlovo iznenadno ubojstvo u Bosni. Trenutnu slabost njegova roda odmah su iskoristili. 

Mnogi velikaši, dakle, sa zavišću gledaju na Šubiće, nastoje im oduzeti moć i dočepati se njihovih posjeda. Ubili su Magdalenina oca i oteli mu kneževinu. Nju traže!? 

I njegova djeda, kneza Bartola Krčkog Frangapana, živo je zanimalo sve što se događalo na Visinju. I on je, kao i svi ostali, želio znati gdje je kći Grgura Šubića. Vidno zadovoljstvo zasja mu na licu kad je čuo da je pobjegla u planinu s Vlasima. U Andrijinoj glavi zazvoni. I djed zna! Poznati dragi starac za trenutak mu se učini dalekim, odsutnim, kao da smišlja što i kako će dalje. Andriji postade jasno da je u sve upućen i da njemu važno prešućuje. 

- Djede, ta žena sa slike Magdaleni je potpuno slična. Ima iste oči, isti pogled! Ti znaš tko je ona! 

Stari knez je svog unuka šutke gledao. Razmišljao je što će i kako će mu reći. Bilo mu je jasno da od pitanja koja ga muče, neće odustati. Istraživat će dalje, raspitivati se, a baš to ne bi bilo dobro. Suviše je opasno. 

- Ima iste sjajne oči. Lice joj je bijelo kao mramor. Poziva k sebi neobjašnjivom ljepotom i zavodi tajanstvenošću? Tko je pogleda u oči, spreman je dati joj dušu bez pogovora - izgovori djed u jednom dahu, a Andrija potvrdno klimne glavom i proguta slinu. Sve je baš tako, pomisli. K vragu! I ja sam još uvijek izvan sebe od susreta s njom. 

- Ne znam koliko si upućen, dragi mladiću, ali moraš znati da ovo nije igra - djed ga ozbiljno pogleda i uzdahne. 

- Djede, ne svojevoljno, ali već sam u kolu. Ako tako mora biti, onda želim naučiti poskakivati. Osim toga, Magdalenu, Šubićevu kćer, moram opet vidjeti i predati joj nešto što je pripadalo onoj ženi sa slike.

- Šubići čuvaju našu prastaru tajnu koju prenosimo s koljena na koljeno - djed mu se ipak odluči povjeriti. - Dvanaest velikaških plemena, više ili manje, dio su te tajne. Kako izgleda, nekoliko njih, nažalost, žele je ili za sebe ili prepustiti neprijatelju, uglavnom izdati za vlast i moć. Žena sa slike u visinjskoj kuli, za koju pitaš, je ubijena. Svojim očima sam vidio njezino mrtvo tijelo i bio joj na pogrebu. Ali, po svemu sudeći i dalje živi - zastenje stari knez. - Zvala se Magda ili … Magdalena, kako hoćeš. 

Zavlada tišina. Andrija je gledao u djeda s mješavinom nevjerice i zapanjenosti na licu. Pokušavao je shvatiti smisao njegovih, upravo izgovorenih riječi. - Ne razumijem! - izusti. - Hoćeš reći … ta djevojka ... Magdalena, zapravo je ... Magda, ona koju su ubili? 

- Upravo to! - djed se zavali u naslonjač i započne najnevjerojatniju priču koju je Andrija ikad mogao zamisliti. Takvo što ni sanjati i ni u snu čuti nije bilo moguće. Ipak, djed je bio ozbiljan. Pričao je o stoljećima čuvanoj tajni, o naslijeđenom demonskom poroku kao o nečemu tako stvarnom i mogućem, da čak ni stari izrezbareni naslonjač u kojemu je upravo sjedio nije izgledao stvarnijim. - Magda je živjela u osamljenoj kuli na vrhu kamenite čuke, visoko na Velebitu, na planini koja se kao vila zaštitnica izdigla iznad obale Jadranskoga mora i svojim vrhovima dodirivala oblake. Bila je gospodarica planinske divljine, nepreglednog imanja prepunog biljnog i životinjskog svijeta. U nepristupačnim snježnim visinama našla je utočište i sigurno skrovište koje je podignuto još davno, mnogo stoljeća prije, kad su naši predci tek stigli na ove prostore, popeli se uz strmu padinu na kameniti, rijetkom travom obrasli vrh i odozgor ugledali plavi Jadran i otoke u daljini. Za nju su se brinuli i održavali kulu čuvari i sluge, koje je pojila svojom krvlju te tako branila od sebe same. Miris vlastite krvi u ljudskim žilama odbijao ju je, tako da za njim nije žeđala. Magdinom ljekovitom krvlju podanici su stekli dugovječnost, čelično zdravlje, konjsku snagu i nesvakidašnje razvijena osjetila. Gospodarica je mrzila svoj usud, gnušala se toga što je i kakva je, te se borila sama sa sobom da odoli demonskom poroku. Dobrovoljno se odrekla ljudske i pila samo životinjsku krv. Vrijeme je prolazilo, godina za godinom, stoljeće za stoljećem, odolijevala je i naviknula se. Sve je bilo dobro do prije dvadesetak godina. U to doba je blagostanje i bogatstvo promijenilo nekolicinu velikaša, učinilo ih još pohlepnijima i gladnijima. Preko noći su postali ljubomorni na Šubiće. Zasmetali su im njihova moć i ugled i željeli su ih prisvojiti za sebe. Smatrali su da im je uspjeh osiguravala upravo ona, demonica, jer joj je majka bila njihova roda. Odlučili su je oteti i pridobiti na svoju stranu. Nitko od nas ostalih, Magdi odanih velikaša, čuvara prastare tajne, nije vjerovao da su se željeli napiti njezine krvi da bi bili zdravi, jaki i dugovječni kao njezine sluge. Cilj im je bio postati demoni kao i ona. Okusiti ljudsku krv, sladiti se nevinim dušama, zagospodariti životom i smrću, to je bila namjera svakog od njih. Da izbjegnemo veliku nesreću, morali smo spriječiti da je se dočepaju. Jedino rješenje bila je smrt. Odluka je pala na Grgura Šubića. On joj je zabio nož u srce. 

- Ali, Magdalena …

- Grgurova kći je tada imala dvije godine. Nedugo poslije pod njegovom utvrdom Visinje nađena je mrtva kmetica. Neka neman ispila joj je krv. Počele su kolati priče o gospodarovoj kćeri i njezinom iznenadnom čudnom ponašanju, ali su ubrzo utihnule. S nama, vodećim velikašima, u dogovoru, Šubići su zataškali istinu i učinili sve da djevojčicu sklone od očiju znatiželjnika. Mi smo, prije toga, donijeli i odluku o Magdinoj smrti i u sve bili upućeni. Nakon tog događaja ništa nam više nije bilo jasno. Ubili smo je i pokopali, a ona je oživjela u tijelu Grgurove kćeri . Ah, svemogući Bože! Kakav uzaludan grijeh! Smiluj nam se! – prekriži se starac uz teški uzdah. - Kako se činilo, njezina demonska duša nije ugašena u paklenom ognju - na trenutak ga slomi kajanje, ali pogled na unuka opet ga pribra. - Koliko god da joj je priroda bila strašna, Magda je izabrala i slijedila put odricanja i pokajanja. Svevišnji Bog joj se, stoga, smilovao i ponovno je vratio u život. Jedino tako objašnjavamo njezino bilo u tijelu Grgurove kćeri.

- Ne mogu vjerovati! Tako nešto nije moguće. Možda se nasljedstvo prenijelo na … mislim, možda su Šubići …

- Ne! Nemoguće! Magdino prokletstvo naslijeđe je s očeve strane. Ali… to je… duga priča! - odmahne djed nestrpljivo rukom, ne želeći pričati o njezinu ocu. - Majka joj je bila kći ondašnjega svjetovnog bana iz roda Šubića, a banska krv je oduvijek zdrava i jaka. Kao i Grgurova. Ovdje je riječ o Božjoj volji. Gospodin nas šalje na ovaj svijet nemoćne i izgubljene. Grješne duše tumaraju svjetovima u potrazi za iskupljenjem. Što više ljubavi i oprosta pruže bližnjima, to im je jasniji put do Svjetlosti. Za očišćenje trebaju mnogo života. Demonova kći pogotovo.

- Djede, ja sam ipak čvrsto odlučio uputiti se za koji dan cetinskim Vlasima u planinu – prekinu ga Andrija kojemu na kraju, ipak, ništa nije bilo jasno. - Želim je pronaći i pomoći joj. To sam na samrti obećao njezinu ocu. Nelipić zna da je u planini i gore više nije sigurna. 

- Bog te blagoslovio, dragi mladiću! – odahne stari knez, jer bolje od tih riječi nije mogao očekivati. - Neka ti je Svevišnji na pomoći! Dovedi je ovamo. Ovaj put nam je dužnost zaštititi je. Djevojka nije zla i nikome nije učinila nažao. Ali, oprez! Putujte samo noću i izbjegavajte naselja. Sklonit ćemo je na otočiću Mostiru, u samostanu kod benediktinaca. Nikome neće pasti na pamet da je traži među isposnicima i pustinjacima.

(Nastavit će se...)

Djela Jagode Šimac mogu se kupiti u online trgovini Super knjižara.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare