'Krvavi ban' na Dalmatinskom portalu (13)

Magdalena je morala zaštititi svoju jedinu obitelj. Ivor i Vrana ne smiju umrijeti zbog nje. Iako njihovim venama teče i njezina krv, nisu kao ona. Idris, njihov otac, dao je sve od sebe da joj pomogne i skrije je od zlonamjernih. Čim dozna da se krije na njihovoj zemlji, glavni inkvizitor će ih proglasiti bogohulnicima i poslati svoje krvnike. Čeka ih sigurna smrt. Ali ona to neće dopustiti! Otići će što prije odavde, a oni će se, dok opasnost prođe, skloniti visoko u brdima. Krvavi ban!, stalno je razmišljala o riječima dominikanca Petra. Zvučale su joj poznato, iako nije znala ni kako ni zašto. Duboko u duši oduvijek je slutila da još ima ovakvih kao ona. Je li ga poznavala? I tko je on zapravo? Svećenik nije mogao lagati. U smrtnom strahu se ne izmišlja. Čim ju je ugledao, prepoznao je lice prokletih, drukčijih, odbačenih. Na dnu njezinih sjećanja ležali su raspadnuti, davno potonuli osjećaji. Pokušavala ih je izvući i ponovno sastaviti, ali iza neprovidnog zastora u njezinoj glavi su samo nejasno lebdjele daleke blijede slike. Obavijala ih je bolna neobjašnjiva čežnja, gušila tuga i crnilo. Veliko zlo! 

Jesam li i ja takva? I u mom biću se krije neman i samo čeka svoj trenutak. Postati krvoločna zvijer moj je neizbježan usud. Ne! Otac je vjerovao da se snagom volje i molitvom mogu oduprijeti grijehu. Uvijek je govorio da čovjek sam odlučuje što i kakav će biti. Po rođenju nam je puno toga predodređeno, ali ne mora biti i presudno. Majka se za čistoću moje duše predano molila i u snagu moje volje čvrsto vjerovala, bolno uzdahne pri pomisli na nju. A Berislavići se neprestano igraju s vlastitim životima da bi mi dokazali da su povjerenje i prijateljstvo najveće vrijednosti. Čine nas ljudima. Zbog njih treba ustrajati i zadržati čistu savjest. Ali, uzdahne, Ivorova zaručnica je protiv prijateljstva sa mnom. U njezinim očima sam upravo to: Sotona, neman, grješna izgubljena duša. 

Ivnino biće zračilo je naivnošću i dobrotom i venama joj je tekla zdrava mirisna krv. Nije, kao kod svih ostalih, zaudarala isparavanim češnjakom. Osim Berislavića, djevojka je bila jedina u plemenu koja ga, iz Magdaleni nepoznatih razloga, nije jela. Pretpostavljala je da je to zbog Ivora. Njegov zadah je i njemu bio oduran, a djevojka se odricala svega što ju je u njegovim očima činilo neprivlačnom. Divota mirisa, vonj Ivnine tople zdrave krvi, zanosio je i dovodio Magdalenu do ludila. U njezinu biću bjesnio je urođeni instinkt krvopije, a žeđ postajala nepodnošljivom. Ivna ju je bolno podsjećala na to mrsko urođeno prokletstvo. Teškom mukom se svladavala da je ne zagrize, ispije, kap po kap, njezin čarobni nektar i isisa neokaljanu djevojačku dušu. Zaista, to je Sotona! Nudi mi ljudsku, a zauzvrat grabi moju dušu. Daje mi za nagradu tjelesnu besmrtnost da bi me povukao k sebi i ugasio moju svjetlost u paklenom ognju. Svom snagom mu se odupirala. Njezine unutarnje borbe Ivna je bila svjesna, ali je nije shvaćala. Gnušala se bestijalne žeđi, prokletstva i njezine nadljudske boli. 

Naravno da sam joj strašna, krvoločna i sotonska. S pravom se ježi i zazire od mojih pogleda, razmišljala je Magdalena. Moram i njoj i sebi dokazati da svojom žeđu mogu upravljati. Ne mora me se bojati. Drukčija sam, ali ne i zla. Mogu li to? Jesam li zaista toliko jaka? Milostivi Bože, pomozi mi! O svemu dugo i dobro promisli te se odluči na opasan korak.

* * *

Osim oca Petra, koji je sa zanimanjem saslušao njezinu ispovijed i obećao da će toj začaranoj nesretnici molitvom i blagoslovom pomoći, nitko od Ivninih bližnjih nije pridavao važnost Magdaleninu poroku. Ivor se nije dao urazumiti i uporno je tvrdio kako je štićenica njegove obitelji dobra djevojka. Nju je ta dobrota na silu, kao divlja zvijer, zgrabila i dovukla u ovu pećinu, u svoj brlog. Ivna se opirala, ali uzaludno. Čarobničinoj sotonskoj, natprirodnoj snazi nije se mogla oduprijeti. 

Zašto me je dovela ovamo?, pitala se, sva obamrla od straha. Što hoće od mene? Zar nije bilo lakše ugristi me i ispiti mi krv još dolje pored obora ili unutra u pojati? 

U pećini je bilo mračno i mirisalo na vlagu. Dugi uski sanduk, postavljen uza zid, djelovao je sablasno. Osim nekoliko ovčjih kožica, koje je čarobnica iz njega izvadila i prostrla pred nju na zemlju, bio je jedini znak ljudske nazočnosti. Ivna se oprezno osvrtala i kradom istraživala kako bi mogla pobjeći. Čarobnica je izlaz zapriječila golemim kamenom. Ona ga ni u snu ne bi mogla sama pomaknuti. Pritom se očajnički pitala bi li imalo ikakvog smisla bježati. Magdaleninim natprirodnim osjetilima i spretnosti sigurno ne bi daleko umakla. Biti s njom sama u mračnoj i jezivoj jazbini bilo je upravo ono čega se najviše bojala. Kao da je čitala njezine misli, čarobnica upali zublju i zatakne je u rupu na neravnom kamenitom zidu. Žuta treperava svjetlost osvijetli brlog i prolije se preko njezina prelijepog lika. Koža joj zasvjetluca i oživi kao da pod njom kolaju tisuće sitnih dijamanata. Ivni izleti uzvik divljenja. Kakva je sad to vražja čarolija?, pomisli.

- Zbog te čarolije izbjegavam sunce i danje svjetlo – Magdalena se smjesta povuče u sjenu i mirno odgovori. – Koža me najprije zasvrbi, pocrveni, ospe se bjelkastim prištićima, a onda oteče. Nastanu bolne rane, koža mi se guli, odvajaju se i otpadaju komadi mesa. Doslovce, raspadam se! Čarobno, zar ne?

Ivna se prekriži. Čarobnica joj je čitala misli. Sotonsko sjeme! Sklopi ruke i počne ispod glasa moliti. U Magdaleninoj ruci odjednom se stvori nož. Spusti ga pored nje na zemlju. Oštrica mu zasja obasjana plamenom zublje. Ivna nije vjerovala svojim očima. Kakva je opet ovo igra? Zar se ne boji da ću joj probosti vještičje srce? Ili to ona možda namjerava meni? - Zašto si me dovela ovamo? Što hoćeš? – proguta pljuvačku i upita. Želi da je napadnem nožem i ranim?, razmišljala je. Oh, naravno! Malu ogrebotinu sigurno bi mi dopustila, iako u sebi krije strahovitu snagu. Jednom rukom bi me mogla zadaviti. Želi me ocrniti pred Ivorom. Uvjeriti ga u svoju nevinost. Ah! Zna li on da joj se krv pokvari na suncu? Ne, sigurno i to krije kao i svoju pravu prirodu. Djelo Nečastivog!, u strahu se križala.

Magdalena nije odgovarala iako je jasno čitala Ivnine misli. Bez riječi podigne poklopac sanduka, brzinom spretnog grabežljivca zagrabi rukom i, držeći ga za uši, izvadi pravoga živog zeca. Pusti ga, zečić u dva skoka pobjegne i dršćući se šćućuri u najmračnijem kutu pećine. Kad se uvjerio da mu ne prijeti nikakva opasnost, jedva primjetno podigne glavu i mrdne njuškicom. Ona ponovno poklopi sanduk, mirno sjedne na zemlju i nasloni se na njega. - Tako, svi smo na broju – reče s olakšanjem. 

Opet neka magija! Što će joj zec?, pomisli Ivna nasmrt preplašena. Oh, Bože! Svemogući Bože, pomozi mi! - Kad primijeti da me nema, otac će dignuti sve na noge - glas joj zadrhti i izgubi boju. - Tražit će me po čitavoj planini.

- Ovamo neće nitko doći! Za pećinu znaju samo Berislavići. 

- Ivor će možda …

- Hoće, ali ne odmah – tiho odgovori Magdalena. Gledala ju je netremice sjajnim crnim zjenicama. Od njezina pogleda Ivni se dizao strah iz trbuha u grlo i poprimao bljutav okus. - Danima će hodati po planini i tražiti te zajedno s ostalima. Tek kad izgubi sve nade, doći će po moju pomoć. Nikad mu neće pasti na pamet da si ovdje sa mnom. 

- A lov? Pred zoru ćete sigurno u lov? 

- Posla oko stada ima toliko da mu je noć neophodna za odmor i san pa sam mu rekla da ću jedno vrijeme sama loviti. Na to se, ionako, moram kad tad naviknuti.

Ivna razočarana uzdahne. Sve nade za spas ili bijeg joj splasnuše. 

- Hoćeš li i njemu popiti krv? – pokaže glavom na šćućurenog zeca. - Želiš me najprije ustraviti? Pokazati svoje zvjerstvo, krvoločnost! Mučiti me! Ne bojim te se! Ne! Ne bojim te se!

Magdalena je sjedila nepomično. Svoje sjajne prelijepe oči usmjerila je ravno u žilu kucavicu na Ivninu vratu. Pratila je ujednačeno, neodoljivo bubnjanje tople žive krvi. Ah! Slast! Mrsko odurno prokletstvo! S mukom se svlada, zatvori oči i bolno zastenje. Teško je disala. Strašnu borbu njezine mučeničke duše, cijeloga njezina prokletog bića, odavali su samo bolni izraz lica i isprekidani drhtaji tijela. Omamljivi vonj Ivnine prkosne krvi dovodio ju je do ludila. Privuci je sebi! Zgrabi je! Ah! Bože, smiluj se! Zagrizi njezin bijeli meki vrat! Zabodi zube u nježnu tanku ruku! Milost, Gospode! Ah, prokleta žeđ! Muči i raskida! Ahh! - Zec nije za mene – prošapće i pogleda je u oči. - Na raspolaganju mi stoji puno ukusnije piće.

Ivna zanijemi i od jeze ustukne. Ukusnije piće je moja krv. Ali, to nije bila prijetnja. U čarobničinim očima prvi put, umjesto sjaja od kojeg se toliko gnušala, ugleda bol. - Ti … ti … patiš? – prošapće Ivna. - Oh, Bože! Kakva strašna kazna!

Djevojke ušutješe i udubiše se svaka u svoje boli i strahove. Htjele ne htjele, pred njima je bilo dovoljno vremena da se upoznaju.

(Nastavit će se...)

Djela Jagode Šimac mogu se kupiti u online trgovini Super knjižara.