'Krvavi ban' na Dalmatinskom portalu (14)

Kmet Lovre zamahne snažno veslima i čamac se polako otisne od obale. Noć je bila topla, ljetna, nebo osuto zvijezdama. Okrugli mjesec neustrašivo je visio iznad mirne vode i po njoj bacao svoj sjajni trag. More u uvali bilo je plitko i gotovo da mu se pod mjesečinom naziralo pjeskovito dno. Do otočića Mostira nije daleko, možda kojih osam stotina zaveslaja. Knez Bartol se još jednom osvrne prema obali, tek toliko da se uvjeri da nema znatiželjnih očiju. Izdaleka su samo na mahove dopirali prigušeni pijani glasovi koji se ubrzo utišaju. Samo su se čuli neumorni zrikavci i šljapkanje mora u šupljinama na obali. Šumoviti otočić na drugoj strani utonuo je u sjenu i mrak. Redovnici u samostanu pogasili su sva svjetla. Knez je znao da ga očekuju pa se zbog toga nije brinuo.

     Visok štrkljast redovnik u crnoj halji otvori mu vrata, skrušeno sklopi ruke i za pozdrav se nakloni: - Hvaljen Isus i Blažena Djevica, uzoriti kneže!
     - Navijeke hvaljeni, oče Gvilelmo! Ima li kakvih promjena?
     - Dali smo mu malo kozje krvi pa se obratio. Na dušak ju je iskapio – prekriži se.

- Smilovao mu se Svemogući! Iako se sasušio i požutio kao ljetna travka, braća redovnici ga se boje gore nego crnog vraga. A jadna je to ljudska duša. Ili je sam Nečastivi? Bog zna! Čini mi se, dobri kneže, da ipak neće dugo.

     Sasušen polumrtav čovjek kojega su opati u tajnosti držali zatvorena u podrumskoj ćeliji nije više u sebi imao ništa ljudsko. Ležao je na hladnom kamenom podu skvrčen i jadan kao svežanj dronjaka. Samo po žednom prijetećem pogledu zakrvavljenih sjajnih očiju moglo se nazrijeti da je svjestan ljudske nazočnosti. Opatov glas ipak dopre do njega te se jedva primjetno pomakne. Onda polako okrene glavu prema prozorčiću kroz koji su ga promatrali i ustane na noge. Pođe korak dva naprijed, ali ga teški lanci kojim je okovan povuku natrag.

     - Tko si? Odakle dolaziš? Ima li još takvih kao ti? Gdje su? – jasno i glasno upita knez Bartol.
     Čovjek mu pogleda ravno u oči i prijeteći se iskezi.
     - Želiš piti? Osvježenje je ovdje – podigne i pokaže mu krčag pun crvene tekućine. Stvorenje zareži kao bijesan pas. Počne se svom preostalom snagom otimati i natezati lance. Opat Gvilelmo od straha poskoči nekoliko koraka unatrag. - Svemogući Bože! – prekriži se ustravljeno.
     - Nisi žedan? Kako hoćeš! Idemo, oče Gvilelmo!
     - Doći će … uzeti dušu … ispiti sok smrtnika - nakon nekoliko koraka začuju iza leđa jezivi šapat.
     Knez zastade i okrenu se. Pričeka.
     - Planina … demonov vrh …. vidi se more … plavo beskrajno …
     - Vidi se more … demonov vrh … – knez ponovi kao hipnotiziran. – Tko će doći? O komu pričaš? Čiju dušu želi? 

     S Magdine kule se vidi more … i s golog travnatog vrha …, knez Bartol grčevito napne sve vijuge i na pamet mu pade da se upravo na jednom od vrhova Velebita nalazi Magdina kula. – Gospode Bože! – naglo izusti i oblije ga hladan znoj. - Hoćeš reći … koja planina?
     - Ahh … beskrajni grebeni … opasni kukovi … travnjaci, šumarci … pećina … tamna i hladna …
     - Tko, tko je u pećini? Gdje je, dovraga? Tko? Govori!
     - Onaj koji ne vene … ban …
     - Ban? – knez zine od čuda. - Koji ban? Tko je on? Gdje je?
     - Ahh! … Magda …. onaj koji ne vene … na Visinju … prokletstvo … Ahh! Sotona ... čupa dušu … ah! Grgurova kći ... u blizini … uvijek u blizini …
     - Milostivi Bože! Nije moguće! – šapnu knez zaprepašteno. – Govori, dalje! Oče Gvilelmo, brzo, dajte krv! Pij! Govori!

(Nastavit će se...)

Prethodne dijelove knjige možete pronaći na ovom linku.

Djela Jagode Šimac mogu se kupiti u online trgovini Super knjižara.