Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
'Krvavi ban' na Dalmatinskom portalu (17)
Krvavi ban Piše: Jagoda Šimac

'Krvavi ban' na Dalmatinskom portalu (17)

Donosimo sedamnaesti nastavak romana Jagode Šimac objavljenog u izdanju Naklade Bošković

Sluga Drako stenjući i gegajući se na artritičnim, iskrivljenim nogama upali zublje učvršćene u željezne obručiće prikovane po zidovima. Toplina i svjetlost ispune pećinu i rastjeraju tminu i tjeskobu uvijek mračnog i jezivog prostora. Priđe masivnom stolu, iz kožne futrole izvadi nekoliko novih pera, zabode ih u prazne procjepe na drvenom stalku i provjeri sipino crnilo. Glinena posudica je gotovo do vrha bila ispunjena tamnom tekućinom i on zadovoljno progunđa. Ovaj put kostobolja mu se iz kukova spustila u koljena i gadno vrtjela te je bio sretan što ne mora ponovno silaziti niz uske i strme, u kamenu uklesane pećinske stube da bi je nadopunio. Upravo je ozdol donio krčag pun svježe krvi. Gospodar je i noćas namjeravao pisati te mu je morao pripremiti okrjepu. U zadnje vrijeme je i po danu ustajao te zbog toga trebao puno više pića. Ovdje, u planini, osim romanskih Vlaha, stočara, pripadnika Drakova plemena, nije bilo ljudi te se spuštao u podnožje ili obilazio osamljena naselja uz obalu. Dolje je bilo krvi u izobilju, ali ipak nije bila dovoljno jaka da ga oporavi od iscrpljujućih dnevnih izbivanja i vrati mu prijašnju snagu. Trebalo mu je mirovanje i san, ono za što u zadnje vrijeme, na veliko slugino čuđenje, nije imao vremena.

Samouvjerena zvijer!, mislio je Drako. U silnog i besmrtnog ne staje razum, sa simpatijom se isceri kad pomisli na gospodarevo bezobzirno sotonsko lice umrljano popijenom krvlju i zadovoljni napojeni pogled nakon krvavih orgija.

Drako nije znao čitati, ipak, pretpostavljao je o čemu gospodar piše. Svaki svoj krvavi pohod stavljao je na pergament i u tančine opisivao. Sluga je grcao od naslade, zamišljao i uživljavao se u krvave pustolovine svoga gospodara te sanjao o tome kako će jednoga dana postati kao on. Krvopija je žrtve pogledom omamljivao i donosio ih u pećinu. Ljudsku lovinu! Držao ih je u podrumu kao živinu i ispijao po potrebi, ili on sam ili ih je sluga za njega klao i hvatao krv u posude. Gospodaru je svakodnevno posluživao napitak i on je u njemu uživao kao u dobrom starom vinu iz tek načete bačve. Otkako je ugledao ovaj svijet, njegov plemeniti je ispio nebrojene duše. Demonska žeđ u njemu čeznula je samo za ljudskim kapima života. U crvenoj tekućini ispijala je čovječju dušu, njome se hranila i produžavala svoj vijek za vijek ispijenoga. Drako se nije bojao gospodareva krvavog ugriza, nego ga je željno iščekivao. Sva jeza i užas smrti davno su ga minuli. Njegov gospodar je bio krvoločna nemilosrdna zvijer, ispijao smrtnike ili ih pretvarao u krvopije, ali se njegove duše odrekao. Netaknutog, potpuno ljudskog slugu trebao je na svojoj strani. Ni najkrvoločnija zvijer nije mogla sama. Drako je pripadao starosjedilačkom romanskom plemenu koje stoljećima živi u planini. U bijegu pred barbarima i divljim hordama sa sjevera njegovi predci su se ovdje sklonili, tu ostali i prihvatili zaštitu gospodareva oca te mu zauzvrat, s koljena na koljeno, odano služili. Svojim životima čuvali su njegovu strašnu tajnu. I Drako je, otkako zna za sebe, sav svoj život posvetio gospodaru nasljedniku i njegovu krvavom prokletstvu. Iz pećine rijetko izlazi, zbog čega su mu oboljele kosti, a lice, bez sunca i danje svjetlosti, posivjelo i smežuralo se. Nije brijao bradu kao ni većina pripadnika njegova roda. Nosio je krzneni ogrtač prebačen preko suknene košulje do koljena, opasane konopom od pređe. Na glavi je uvijek imao usku vunenu kapicu, a na nogama kožne opanke.

Popravi meko ovčje krzno kojim je obložen naslonjač onog koji ne vene i odvije novi čisti pergament. Raširi ga nasred pisaćeg stola i obriše prašinu sa zabranjene škrinje. Svaki do kraja ispisani pergament gospodar je ponovno uredno savijao u svitak, pečatio i pohranjivao u njoj. Poklopac je bio zatvoren čvrstim katancem i jedino je on imao ključ. Veliki bakreni kalež zajedno sa zemljanim krčagom punim ljepljive crvene tekućine Drako postavi na stalak pored stola. Odgega se polako na drugu stranu odaje i počisti preostali pepeo s ognjišta. Privuče sepet pun suhih borovih šišaka koji je stajao uz vlažni hrapavi zid i polovinu istrese na očišćeno ognjište. Hrpu potpali i suhe šiške buknuše kao luč. Pričeka da se posve razgore, a onda preko njih nabaca nekoliko cjepanica koje plamen smjesta obliže i uhvati. Vatra se razgori, zapucketa i zamiriše svježinom borove smole. U pećini postane toplije, ugodnije. Sluga malo ogrije bolesne kosti i s noge na nogu odgega se u najmračniji kut. Slab, jedva primjetan tračak svjetla, odsjaj upaljene zublje sa suprotnog zida, padao je preko golemog tamnog sanduka. Objema rukama uhvati za teški poklopac i s naporom ga podigne. Bez straha, čak s očinskom zabrinutošću u očima, gledao je u blijedo mrtvačko lice svog usnulog gospodara. Ležao je nepomično, ispružen na leđima.

- Gospodaru! – zovnu jedva čujno.

U istom trenutku otvoriše se demonovi očni kapci. Strašnim crnilom besmrtnog prokletstva, žeđu urpirskom, neizdrživom, pogleda u slugu.

- Gospodaru, vani se uvelike smračilo. Rekli ste da vas probudim – tihi, ali odvažni slugin glas povrati ga u stvarnost.

- Drako! Kalež? – glasom dubokim i očajnim, kao da se glasa iz najdubljeg groba, gospodar zatraži piće.

- Na stalku je, plemeniti. Krčag je napunjen.

Niti u treptaju oka oživjeli mrtvac se nađe pored stalka ispijajući kalež ljudske krvi. Tekućina života prostruji žednim žilama i u trenutku zagrije njegovo hladno mrtvačko tijelo. U lice mu se vrati svježina, a ugasle oči zasjaše demonskim sjajem. Dolije kalež još jednom do vrha i sadržaj ispije naiskap. Potpuno se preobrazi. Pred slugom je sad stajao visok crnokos muškarac, privlačne vanjštine i pravilnih crta lica. Pogleda u njega sjajnim crnim očima, nasmiješi mu se i ogleda se po sobi.

- Upalio si vatru – zadovoljno ustanovi.

- Ugodno je. Kakvo je vrijeme vani?

- Po vrhovima grebena nema više snijega. I trava se među njima pomalo zeleni … ali koja korist – Drako zaječi i protrlja dlanovima nogu.

- Gadno mi vrti u koljenima, noć će biti hladna. Bolje da ne izlazite.

- Noćas neću, ali pred zoru idem na put. Kostobolja ne prestaje? – pogleda ga ugašenim sjajem u očima. Očito da mu slugin artritis nije budio tek.

- Ah, sve je gore i gore, plemeniti. Pećinska vlaga i tumina izjedoše mi kosti. Vrti u njima i kad mirujem. Kad biste se samo smilovali ... običan ugriz ...

- Uživaj u kostobolji, slugo! – oštro ga prekine gospodar strašnim glasom.

- Kad bi samo znao na čemu mi zavidiš. Sotoni dušu pružaš.

- Već sam mu je odavno prepustio, plemeniti. Ah! Snovi su najgori. Oni kojima sam cijedio krv da svoga plemenitog napojim, ne daju mi mira. Proklet sam, ionako, gospodaru! Želim slador i bol krvavog prokletstva, a ne kostobolju. Sretan li je rođak Ardul! Njega ste nagradili besmrtnošću, a više sam vam valjao od njega. Zašto da i ja ne osjetim slador tekućine života?

- Strpljenja! Još nije vrijeme. Ardul? Besmrtnost? – podrugljivo se nasmije gospodar.

- Bijednik! Nije uspio utažiti žeđ, a već se otkrio pred ljudima. Kladim se da su ga odavno uhvatili i isjekli na komade, ognjem spalili. A i da nisu, svejedno će uskoro umrijeti. Demonovim ugrizom pretvoreni ne traju dugo. Strpljenja, Drako! Kad dođe vrijeme, bit ćeš na mojoj strani napojen kapima Ponoćne leptirice. Jedino ona daruje istinski dah demona. Idi, sad! Spavaj! Ugodan san!

- Laku noć, plemeniti! - zadovoljno se isceri odani sluga.

Vrata se za njim zatvoriše, a odaju ispuni čujno pucketanje vatre. Gospodar sjedne za stol i halapljivo ispije ostatak krvi. Bila je ukusna i svježa, još topla. Očito je iscijeđena iz zrelog i snažnog muškarca. Sotonski dobra!

Tijelo mu zadrhti pri pomisli na trzaje toploga ljudskog tijela, na unutarnje opiranje i borbu umirućeg, na miris svježe tople, još žive krvi i njezin okus na usnama. Ahh! Zastenje, zamuti mu se pred očima od prokletstva. Duboko u njemu cerekala se neman s instinktom ubojice. Iskušenje ga obuzme, svlada i u trenutku prođe mračnim prolazom u namjeri da potraži žrtvu. Nađe se kod izlaza spreman spustiti se do prvih stočarskih koliba. Hladan planinski noćni zrak udari mu u lice, u trenutku ga osvijesti i s teškom, bolnom mukom se svlada.

- Ahh! Sotono, mučitelju! - groznica ovisnika, prokletnika, protrese mu čitavo tijelo.

- Milost! - prošapće očajnički.

- Milost! Magdo!

Vrati se u odaju i zavali nemoćno u naslonjač, ubrzano dišući. Krv je bila njegova potreba, život, ali i najgora droga, prokletstvo. Napravila je od njega pohlepnu zvijer, krvoločnu nemilosrdnu beštiju, besmrtno biće mrtvačkog lica i žednog tijela. Naličje strave i užasa! S mukom se pribere i iz stalka izvuče najfinije pero. Umoči ga u posudicu s crnilom. Zvuk jedva čujnog struganja po hrapavom pergamentu odagna teške misli i demon se prepusti spisateljskom užitku.

(Nastavit će se...)

Prethodne dijelove knjige možete pronaći na ovom linku.

Djela Jagode Šimac mogu se kupiti u online trgovini Super knjižara.

Vaša reakcija na temu