Nešto prije podne dao je Nelipić znak i kao razjarene zvijeri navalili su njegovi vojnici na Šubićevu utvrdu Visinje smještenu na vrhu Kamenitog brijega. S visokih bedema suprotstavili su im se malobrojni branitelji i u prvi mah uspjeli ih odbiti. Napadači su nastavili istom mjerom, uvijek iznova prislanjali ljestve, bez obzira što su ginuli od braniteljskih mačeva i rušili se niz zidine u provaliju. Navirali su kao mravi. Bilo ih je jednostavno previše. Dovukli su i debeli balvan te upornim žestokim udaranjem, koje je trajalo satima, uspjeli odvaliti vrata koja su ionako bila nagorena i labava. Pobjedonosno urlajući nahrupili su u dvorište, kao stihija se raširili kaštelom, penjali se na bedeme i kulu te nasrnuli na zatečene protivnike. Iznenađeni silinom napada i tolikim brojem napadača, branitelji su obeshrabreno padali uz bolne krike, probodeni njihovim mačevima. Po dvorištu i zgradama u smrtnom strahu i panici, kao bezglava stoka razbježali su se nenaoružani, žene i djeca, kmetovi i nesretnici koji su pred istom tom nesrećom prije samo nekoliko dana pobjegli iz okolnih naselja i sklonili se u utvrdu na sigurno.
Prolijevanje krvi nevinih orača i stočara, dječji plač, vriska i zapomaganje napastovanih žena navedu cetinskog kneza Grgura Šubića na konačnu predaju. Visinje je za njega ionako bilo izgubljeno. Patnju služinčadi i kmetova koji su mu čitav život odano služili, nije želio nositi na duši. Stoga odluči prekinuti brutalnosti i prolijevanje krvi, te izađe nasred dvorišta i baci mač.
- Nelipiću! Poštedi moje ljude! – viknu iz svega glasa.
- Što mi nudiš u zamjenu? – upita Ivan Nelipić i dade znak vojnicima da obustave nasilje.
Stajao je nasuprot njega na drugoj strani dvorišta i brisao krvavi mač o odjeću upravo posječenog branitelja. U sekundi prestade mrcvarenje i napastovanje, ljudsko ludilo se utiša. Svi su gledali u Grgura Šubića očekujući odgovor.
- Ostavi žene neokaljane i njihovu djecu na životu! Ovi hrabri muževi i tebi će koristiti. Uzmi moj život! – reče poraženi knez.
Nelipić vrati mač za pojas i dade znak vojnicima. Dvojica odmah priskočiše i zgrabiše razoružanog Šubića. Uz pomoć još nekolicine, brzo i spretno mu okovaše noge i razapeše ga na stup srama, postavljen na drvenom postolju nasred dvorišta. I ono malo njegovih preživjelih vojnika pobaca oružje koje nelipićevci pokupe, a njih zbiju u skupinu gdje ih, jednog po jednog, baciše u klade. Nenaoružanim seljacima i kmetovima, njihovim ženama i djeci, svima onima koji su živjeli u kolibama uokolo polja i obrađivali visinjsku zemlju, Nelipić se smiluje te ih dade izbaciti i protjerati iz utvrde.
- Za mnom! – dobaci Nelipić dvojici osobnih čuvara i pratitelja te se izgubi u unutrašnjosti kule.
Za njima požure i krbavski kneževi, braća Gusići, te kneževi omiški i blagajski. Premetnu osvojenu kulu, provjere dvoranu i pregrađene komorice, siđu u podrum i pretraže pomoćne zgrade, ali od Šubićeve kćeri nije bilo ni traga ni glasa. Nelipić zastane nasred dvorane i opsuje sam sebi u bradu, sav znojan i crven u licu. Teško dišući i rukavom brišući lice, od muke riknu kao ranjena zvijer i izleti na dvorište. Izvuče mač i prisloni ga Grguru Šubiću pod vrat. - Gdje ti je kći? – procijedi kroz zube izbezumljen od bijesa.
- Nećeš je se domoći! Na sigurnom je! – zadovoljno, bez straha, odgovori Šubić.
- Ti, umišljeni bribirski gade! Hoću znati, gdje je?
- Na sigurnom!
- Dovedite sluškinje! Brzo! – zaurla Nelipić brišući znoj s čela.
Jedna od žena, koje vojnici na silu dovukoše, glasno je jecala. Druga je smrtno prestrašena zvjerala pogledom oko sebe. Nelipić joj prisloni mač na prsa.
- Kad si zadnji put vidjela mladu gospodaricu?
- Ahh … ah! Milost, gospodaru! Ne znam … ništa … ne znam! – promuca sluškinja ustravljeno.
- Kad? – Nelipić je pljoštimice udari oštricom po prsima.
- Ahh … milost! Jučer … prije mraka …
Nelipić se pobjedonosno iskezi. - S kim? Gdje? – zaurla.
- Gospodaričina prijateljica … Vrana … i njezin brat … Berislavići …
- Berislavići? Vlasi? Ah! Naravno! Planina je odlično skrovište. Zaista pametno, Šubiću! Sakrio si kćer među čobane i poslao je s njima u izdig. Podcijenio sam te!
Nelipić se bijesno okrenu od zavezanog Šubića, pljunu i opsuje u sebi. Doznao je što je htio, ali ta ga spoznaja nije nimalo obradovala. Vlasi gone stoku u planinu i raširit će se na sve strane u potrazi za sočnijom travom. Kad se izgube i zavuku po nepoznatim vrletima, teško će je naći. Teško, ali ne i nemoguće, pomisli samouvjereno. I Vlasi se daju podmititi, odluči poslati po prosjaka Šepavog Delaša. - Oštroumno, nema što, Šubiću! Ali ja ću je naći! Budi siguran! - reče prijetećim glasom i bijesno opsuje.
(Nastavit će se...)
Djela Jagode Šimac mogu se kupiti u online trgovini Super knjižara.