Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
Foto: Veljko Martinović 'Krvavi ban' na Dalmatinskom portalu (5)
Krvavi ban Piše: Jagoda Šimac

'Krvavi ban' na Dalmatinskom portalu (5)

Donosimo peti nastavak romana Jagode Šimac objavljenog u izdanju Naklade Bošković

Nakon što je slučajno presreo stočare, dao ih pretresti i prevesti preko gaza, Andrija odluči povesti svoje jahače prema Šubićevoj utvrdi Visinje na vrhu Kamenitog brijega. Osim tih, očito bezopasnih Vlaha, koji su se u nevrijeme zaputili u trgovinu, cijelu noć se na gazu nitko nije pojavljivao. Jutros rano njegovi izvidnici su primijetili kretanje cjelokupne dragovoljačke vojske na zapad u smjeru utvrde. Nije prošlo ni sat vremena, polje duž rijeke iznenada se utiša. Nelipić je nestrpljiv! Želi Visinje po svaku cijenu. Šubić se neće dragovoljno predati i ako ne požurim, čeka ga sigurna smrt.

Bez potpore drugih Šubića i pomoći stočara, Vlaha s planine Kamešnice, knez na Visinju će sigurno izgubiti. Nelipić je jak i nema svrhe opirati mu se. Andrija je ovamo dojahao po nalogu novoga bana Mladena Šubića. Izričito mu je zapovjedio da nagovori njegova rođaka, cetinskog kneza Grgura s Visinja, na predaju bez otpora i dovede ga, zajedno s kćeri, u Bribir, bansku utvrdu. Cetinski knez je već izgubio bitku i jedino će predajom izvući živu glavu. Ban je posebno naglasio da mlada kneginja, Grgurova kći, ne smije pasti Nelipiću na milost i nemilost. Prošlu noć Andrija je tajno nadzirao gaz, želeći se uvjeriti prelaze li Vlasi na ovu stranu polja. Nitko se nije pojavio, što znači da je Šubić zaista bez saveznika. U nastojanju da ga spasi, ban mu savjetuje da se mirnom predajom pokori jačemu i povuče. Takva odluka, u ovom trenutku slabosti plemena Šubića, bila je najrazboritija. Moć plemena, koju je Stjepkov sin Pavao kao harvatski ban i neokrunjeni harvatski kralj, te gospodar Bosne i Humske zemlje, uzdigao, njegovom smrću naglo je oslabila. Ban nasljednik nije posjedovao ni očev ugled ni iskustvo, ali se trudio zadržati stečene dalmatinske posjede i središnje utvrde oko rijeke Krke te bansko nasljedno pravo. Stoga je Cetinu, nažalost, morao prepustiti ojačalom rivalu. Nakon dva sukoba, Šubić s Visinja je na jedvite jade, i to uz pomoć cetinskih Vlaha, uspio odbiti Nelipića, na čiju stranu su se svrstali knezovi nekoliko drugih jakih plemena. Ratovanje, i to s više moćnih neprijatelja, u ovom trenutku nemoći, moglo je samo dovesti do gubitka i drugih posjeda, što bi Šubićima umanjilo ionako poljuljanu moć. Njihova tvrđava Bribir, smještena na nedostupnoj uzvisini iznad plodnog polja, dominirala je strateški iznad čitavog područja odakle su nadzirali sve putove koji su s mora vodili u unutrašnjost kao i najvažniji od Zadra do Skradina. Osim toga, u blizini su se poredale i druge šubićke utvrde, također smještene na važnim položajima, iz kojih su bez teškoća gospodarili čitavim krajem. Posjedi Tugomirića premjestili su se dijelom u zadarsko zaleđe, a dijelom na drugu stranu planine, u Liku. Trošenj grad, utvrda iznad kanjona rijeke Krke, u kojoj su sad Šubići, nekad je pripadala njihovu rodu, kao i većina Podgorske župe, sve do rijeke Zrmanje. Mnoge posjede im je ban Pavao za života oduzeo i potisnuo ih sjevernije. Njegov otac se ženidbom srodio s knezovima Krčkim i tako stekao utvrdu i imanja na otoku, kojim su inače oni gospodarili. Uz to je dobio na upravu i ženinu zemlju u Gackoj župi. Andrija se, kao i njegovi djedovi, i s majčine i s očeve strane, nije upuštao u sukobe s drugim plemenima, a pogotovo ne sa Šubićima. Priznavao je njihovu nasljednu bansku vlast i bio častan podanik. Iako su njegov rod potisnuli na sjeverozapad i zauzeli područje koje im je nekad pripadalo, Šubići su bili politički najjači i svojim položajem štitili su unutrašnjost od prodora neprijatelja s mora koji su veća i ozbiljnija prijetnja i to za sva harvatska plemena podjednako. Stoga je smatrao da je najrazumnije da se svi međusobno dogovaraju te vojno i politički podržavaju. 

Jašući kroz polje iz Andrijine glave nikako nije izlazila crnokosa stočarova kći. Njezina privlačna pojava, ljepota i tajanstvenost pogleda uzburkali su do dna njegovo biće i poljuljali mu samopouzdanje. Pred očima su mu stalno lebdjele njezine sjajne crne oči. Ni jedna djevojka, koju je dosad u životu susreo, nije ga onako zavodljivo pogledala. Želja kakva ga je u tom trenutku preplavila, bila mu je dotad nepoznat osjećaj. U toj sekundi pogleda, za njezino krhko tijelo i obostrana milovanja mogao se odreći samoga sebe bez da trepne. Za te oči, njihov sjaj, bio je spreman odbaciti i napustiti sve što mu je ikada nešto značilo. K vragu! Kakvo je to prokletstvo? 

Koliko god tjerao misli i pokušavao je zaboraviti, lik joj je neprestano lebdio pred njegovim očima. Želio ju je ponovno vidjeti, gorio od želje da dotakne njezino krhko tijelo i pomiluje bijelo lice. Zamišljao je kako je ljubi i miluje i zbog toga bio bijesan sam na sebe. Čitavim putem kroz polje razbijao je glavu time kako bi je mogao opet sresti. 

Otac joj je stočar, Berislavić, pade mu na pamet. Brat i druga sestra su blizanci. Sliče ocu. Ona je sasvim drukčija, tako otmjena i krhka, jedinstvena. 

Misao o prelijepoj i privlačnoj stočarevoj kćeri zaokupi ga i zavrti mu u mozgu kao crv. Mućkao je i pretresao po glavi, tražio odgovor, ne mogavši je odagnati. Miris paljevine i dim iznad utvrde navedu ga da uspori i zaustavi vojnike na skrovitom mjestu pod Kamenitim brijegom i utvrdom Visinje na njegovu vrhu. U nedopustivom prolijevanju krvi među bratskim plemenima Andrija nije želio okrvaviti ruke. Graja, kuknjava, krici, dozivanja i zapomaganja, tupi udarci i zveket oružja govorili su jasno da je Nelipić upao u utvrdu. 

- Knez Grgur Šubić je zavezan za stup srama, a preživjeli vojnici razoružani i bačeni u klade – nedugo zatim obavijesti ga izvidnik. - Nelipićeva vojska je zauzela kulu i zaposjela stražarska mjesta po zidinama i na ulazu. Gospodar im je zabavljen potragom za Šubićevom kćeri. 

- Gramziva, pokvarena mrcina! Nije mu dovoljno što ima oca, hoće se još iživljavati i na kćeri. 

- Zbog zadovoljstva ili koristi, ali očito je da mu je djevojka jako važna. Osobno je pretražio čitavu kulu i razbjesnio se kad je nije našao – obavijesti ga izvidnik o pričama koje je čuo među Nelipićevim vojnicima, kad se neprimjetno umiješao među njih.

- Šubićeva kći znači nije u utvrdi?

- Nije, kneže! Pobjegla je. Sluškinja je spomenula stočare. Mislim da su to oni koje smo sinoć presreli. Jedna od Berislavićevih kćeri bila je zapravo kneginjica Šubićka. 

Andrijina unutrašnjost zadrhti. Pomisli na stočarevu kćer zavodljivih očiju. Izgledala je otmjeno i privlačno, hodala uspravno i samouvjereno i bila posve drukčija od brata i sestre. Drukčija? Pa naravno! Mili Bože! Naravno da je drukčija!

Ozari ga spoznaja da je Grgur Šubić poslao kćer na sigurno. U planini, među Vlasima, sigurno će je biti teže naći. Čak ni on nije ništa posumnjao. Bio je uvjeren da je priprosta Vlahinja, i da nije bilo njezine nesvakidašnje ljepote, ne bi je udostojio ni jednim pomnijim pogledom. 

U glavu mu se iznenada uvuče i moždanim vijugama promigolji ružna misao: O bolesti Šubićeve kćeri jedno vrijeme se šaputalo. Bilo je to davno i priče su bile doprle čak i do njegova dječačkog uha. Sjeća se da mu je djed, koji je u sve bio upućen, onda bio objasnio kako su to obične izmišljotine, bogohuljenje. Ipak, u njezinu pogledu zaista je bilo nešto neopisivo, nesvakidašnje. Ne, to ne može biti istina!, uvjeri sam sebe, a onda svjesno odbaci neugodne misli. Sad najprije moram izvršiti banovu zapovijed i pokušati spasiti njezina oca. 

Dolazak banova glasnika, kneza Tugomirića, osvajači Visinja nisu očekivali. Samouvjereno jašući kamenitom stazom uzbrdo, mladi, svima poznati velikaš, banov povjerenik, i njegovi konjanici, izazvali su uzbunu i panično komešanje stražara po bedemima. Nelipić pridošlicama hitro zapriječi ulaz živim zidom svojih naoružanih vojnika. Popne se na prednju stražarsku kulu odmah pored vrata, odakle je neprijateljskim pogledom odmjeravao nenadane goste. Takvo brzo djelovanje neiskusnog bana nije očekivao.

Prokleti Pavlov žutokljunac!, psovao je Nelipić u sebi. Još nije naučio vladati, a već mu u krvi ključa dogovaranje s kraljem, razbjesni ga činjenica da novi ban, koliko god bio slab, ima kraljevu potporu, a time i zadnju riječ. Očito im je svima stalo do Šubićeve glave, mislio je ljubomorno. 

Andrija se držao ozbiljno i samouvjereno. Kao časni banov glasnik izričito je zahtijevao izvršenje njegove, a time i kraljeve volje. - Njegovo veličanstvo kralj Karlo Robert Prvi Anžuvinac pohvaljuje vaše ratne uspjehe, uvaženi Nelipiću - rekao je. - Kao odvažnog muža i hrabrog viteza priznaje vas za novog gospodara utvrde Visinje i kneževine Cetina. Dosadašnjeg kneza, Grgura Šubića i njegovu obitelj, na izričiti zahtjev njegova veličanstva, pustit ćete da u mojoj pratnji napuste ovaj kraj.

Nelipiću nije preostalo drugo nego da učini sve kako bi udovoljio vladaru. Ipak, svoju moć i novostečenu važnost, novi gospodar kneževine Cetina, nije dao tek tako omalovažiti. Šubić je izgubio, i prije nego se kukavički izvuče, zaslužuje poniženje i mučenje na stupu srama. 

- Zahtjeve našega veličanstva, kralja Karla Roberta, i njegove svjetlosti, bana Mladena Šubića, duboko poštujem. Grgur Šubić će biti slobodan, kako naši vladari i zahtijevaju. Za tri dana po zalasku sunca, uvaženi Tugomiriću, možete ga skinuti sa stupa.

(Nastavit će se...)

Djela Jagode Šimac mogu se kupiti u online trgovini Super knjižara.

Vaša reakcija na temu