'Nestala' Davida Finchera - vjerojatno najbolje što Hollywood može ponuditi
Rosamund Pike je briljantna, a inače bezlični Ben Affleck izrazito uvjerljiv
Kad izađete iz kina, nakon projekcije filma 'Nestala' Davida Finchera – snimljenog prema hvaljenom bestseleru Gillian Flynn - učinit će vam se kako ste upravo gledali vjerojatno najbolje što holivudski film danas može ponuditi. Netko će, međutim, kazati kako to, samo po sebi, nije nekakav veleban uspjeh obzirom da Hollywood na godišnjoj razini ionako rijetko izbaci više od tri uistinu bitna filma.
Filmovi Davida Finchera u pravilu su se uvijek nalazili među ponajboljim naslovima u godinama u kojima su nastajali. A nije se uvijek radilo o sušnim godinama. 'Sedam', 'Klub boraca', 'Zodijak' i 'Društvena mreža' su naprosto moćni filmovi.
Finchera su u zadnje vrijeme znali krstiti Kubrickom za novi milenij što je pretjerana, ali ne i posve promašena usporedba. Naime, od svih aktivnih srednjostrujaških američkih filmaša jedino je Fincher uspio inaugurirati kubrickovsku cerebralnost, hladnoću i mizantropiju. Svega toga ima i u 'Nestaloj'.
Film započinje nestankom mlade Amy Dunne na petu godišnjicu braka. Glavni osumnjičenik je upravo suprug Nick, a policija i novinari počinju kopati po njihovom naoko savršenom braku.
'Nestala' je mračan i dešperatan film na već ustaljen fincherovski način. Sadrži, između ostalog, nekoliko zanimljivih podtekstualnih razina; uspješno elaborira sveopću redikulizaciju medijske scene Amerike, ismijava lažno savršenstvo američke provincijske srednjestaleške obitelji i izvrće ruglu njen puritanizam. Fincher, doduše, dijelom simplificira pojedine sociološki inspirativne trenutke u korist prvoloptaškog građenja suspensa i nekih, nesumnjivo vješto režiranih, žanrovskih kompozicija.
U režijskom smislu, 'Gone Girl' je očišćen od natruha spotovskog kadriranja, kojima je, primjerice, vrvio 'Muškarci koji mrze žene'. Kao i gotovo uvijek kad je Fincher u pitanju, film je nadahnuto i elegantno režiran, a redatelj izbjegava sirovost i u najbestijalnijim scenama. Usto, uspijeva držati ritam puna dva i pol sata i ne dozvoljava da film postane razvodnjen.
Imponira svakako i redateljev rad s glumcima, Rosamund Pike je briljantna, a inače bezlični Ben Affleck izrazito uvjerljiv.
S narativnog gledišta, međutim, Fincherov najnoviji i najiščekivaniji film nije lišen nelogičnosti. Nije lišen - posebno u posljednjoj trećini - ni pomalo patetičnih dijaloga. Neki važni likovi nisu dovoljno razrađeni, a kako se film bliži kraju ostavlja i dojam neujednačenosti. Naime, jedna, na trenutke prilično ozbiljna, studija o bračnom paklu se ponegdje trapavo miješa s detektivskim filmom.
Do scenarija je, dakle, kako nas je suvremeni Hollywood i naučio. Fincher najčešće iz manjkavog scenarija uspijeva izvući najviše i po nekim sasvim osrednjim - premda razvikanim - predlošcima snimiti pamtljive filmove. Zato vjerojatno i jest među najjačim američkim mainstream filmašima.
Ako ništa drugo, iz jednog jedinog razloga je dobro što se svaki novi Fincherov naslov dočekuje kao film godine. Dok je god tako, Fincher neće morati pristajati na bezvezne najamničke poslove i holivudska će kinematografija tu i tamo, u moru anemične konfekcije, izbaciti poneki film s jakim autorskim pečatom. Ne, neće to biti baš novi Kubrick, ali Hollywood jednog takvog nije niti zaslužio.
