Alen Liverić: Predstavu 'Ubojstvo u klubu Quasimodo' smo radili da bude nešto između Twin Peaksa i Zone sumraka

Pola godine nakon praizvedbe u zadarskom HNK, splitska publika će u petak na Sceni 55 splitskog teatra moći pogledati premijeru drame autora Elvisa Bošnjaka 'Ubojstvo u klubu Quasimodo' u režiji Nenni Delmestre. Djelo je nastalo u koprodukciji kazališta PlayDrama i HNK Zadar. U predstavi igraju Alen Liverić, Elvis Bošnjak i Justina Vojaković Fingler.

Ukratko, u klubu Quasimodo iza šanka leži plavokosa žena pokrivena stolnjakom. Viri tek pramen plave kose i ruka u kojoj je crvena kravata. Vlasnik kluba Joe budi se s pištoljem u ruci. Njegov prijatelj, također Joe, sinoć je negdje izgubio svoju crvenu kravatu. Ni jedan ni drugi ne sjećaju se plavuše, ali očito je da je jedan od njih dvojice ubio plavušu. Tko je to napravio i zašto? Tko je ta plavuša? I dok tako pokušavaju rekonstruirati proteklu noć Joe 1 i Joe 2 susrest će se s izazovom razotkrivanja vlastitog životnog stanja i svojih najdubljih žudnji.

Predstavu nam je na totalno drukčiji način od uobičajenog najavio glumac Alen Liverić koji je daske riječkog kazališta prošle godine zamijenio zadarskim.

Kako biste Vi opisali predstavu?

- Ovo je, zapravo, predstava o čežnji. Na jedan vrlo zanimljiv način je Elvis napisao tekst. Mislim da se ovaj njegov komad apsolutno razlikuje od svega do sada što je napisao. Uvjeren sam da se 'Ubojstvo u klubu Quasimodo' može igrati svugdje u svijetu i mislim da je vrijeme da se prevede i postavi u inozemstvu.

Prema sadržaju djela i te igre sa psihom i nadrealnog na neki način, dojma smo kako ima elemenata Davida Lyncha?

- Što se tiče same predstave, mi smo zaista radili nešto da bude između Twin Peaksa i Zone sumraka. Zanimljivo je postavljena na način da se kroz cijelu priču otkriva što se zapravo dogodilo i stalno se ta situacija mijenja. Mislim da će je ljudima biti zaista interesantno pogledati.

Rekli ste da je predstava o čežnji. Čežnji za čim? Za idealom? Ljepotom? Za sobom?

- Ljudi imaju razne čežnje, neću otkrivati o čemu je u predstavi riječ, ali čežnja je nešto što mi nosimo, uvijek za nečim čeznemo i to je jedan dio nas. U principu sve se na kraju svodi na ljubav.

Da se vratimo na Lyncha i Zonu sumraka. Koliko nas podsvijest usmjerava, određuje?

- Ne određuje podsvijest, to je vrlo bitno. Čovjek određuje svoj život mislima. Međutim, razlika je što je netko svjestan svojih misli, tj. osvijestio ih je, a netko nije, pa to zovemo podsvijest. Imate neke ljude koji govore da im se stalno neke gluposti događaju, to je zbog  neosviještenih misli i tako se stalno  vrti u krug.

Poruka je, dakle, da se osvijestimo?

- Život se zapravo treba percipirati kao ogledalo, ako staneš ispred ogledala i pružiš mu ruku odraz će ti vratiti ruku. Ako ideš šakom na ogledalo, odraz će ti vratiti šakom. Tako isto je i u životu, samo što imamo tampon zonu koja se zove vrijeme. To nam i daje mogućnost da osvijestimo svoje misli i da pazimo na misli. Ne govorim nekakvu fantaziju niti New Age filozofiju, to je fakat dokazano. Buddha je rekao prije par tisuća godina da sve što nam se događa je produkt naših misli, a kvantna fizika je to dokazala.

S obzirom da je u ovom današnjem vremenu opet sve više izražen fatalizam, čovjek sve manje traži odgovore i vjeruje u sebe, pripisuje stvari 'usudu' , možemo li reći da s ovim naglašavamo da mi upravljamo svojim životom?

- U principu bi trebalo tako biti, da mi određujemo svoj život. Međutim, sistem je vrlo zanimljiv. Sistem jede svoju djecu, a to smo mi. Mi smo u sistemu koji nas straši, kaže da ovisimo o njemu. Banalan primjer je recimo ne želiš HEP-ovu struju, ali zakon ne dozvoljava drugo. Uvijek je neka 'kvačica', zašto nešto moraš ili ovisiti o sistemu. To sistem radi da bi mogao manipulirati s nama.
Sistem nas laže da se nema što jesti, pa naravno da su ljudi gladni jer im se uništavaju poslovi, ali zemlja je puna resursa da možemo živjeti bez problema. Kada se čovjeku utjera  strah u kosti briga onda se upravlja tobom. Strah, briga ili pretjerana želja i slično se u transurfingu nazivaju suvišnim potencijalom.To razbija kozmički balans odnosno balans u nama samima.

Da završimo onda parafraziranjem Hessea, kad smo u miru sa sobom možemo hodati i po najtanjoj žici bez straha od pada?

- Da, to je ta ravnoteža. Dakle, pazite što mislite i nemojte padati pod utjecaj medija i svega onoga što se prostre pred nas.