DALMATINSKO EVANĐELJE: Alka i koplje (II. dio)

Fotogalerija (58)

Nastavak jučer objavljenog teksta...   

I, onda prođu zima i proljeće, gotovo i ljeto da ostane za nama pa: upeče cicej mladoga sunca ranoga kolovoza… Priprave za još jednu Alku pomalo će zgasnuti, cvrčci će trenjem po sebi označiti da sve može započeti, a alkarski vojvoda već je rekao svoje i orkestar uniformirane kavalkade junaka može otpočeti s perkusionističkom simfonijom kopita po pločnicima Sinja grada u pravcu Alkarskoga trkališta. Jest, mjesto trke Alke toponim je, i pisat ga je velikim početnim slovom: Alkarsko trkalište ime je njegovo.

A prije same Alke, tog finala nad svim finalima viteškog nadmetanja u nas, održavaju se dvije trke, kao u kazalištu, prva i druga generalna proba: Bara i Čoja. Ako brkate koja je među njima prva, poredajte ih po abecedi… Tako, za razliku od glavne svetkovine koja se trče u nedjelju, Bara se vrši u petak, a Čoja u subotu užežin Alke; za razliku od glavne svetkovine, Bara i Čoja ne trču se u svečanim alkarskim odorama, već se prva galopira u košulji s kravatom, a druga još podrazumijeva i sako. Pobjednik Bare ima u nagradu pravo na košnju bez naknade jedne livade za ishranu svojega konja preko cijele godine, i na koplju doma odnosi dva metra dugačku zastavu od zelenog sukna. Laureatu Čoje, pak, u vlasništvo, i baštinstvo, pripada 3 metra i 11 centimetara dugačak barjak od rumene čoje, od kojega mu žena, majka ili kćer – već naprama obiteljskim ženidbeno-samačkim okolnostima – ima priliku sašiti lijep i kvalitetan kaput ili što slično. Osvajač Alke jedini je šampion kojemu slavodobitnikom dano je zvati se, i on kući ponijeti ima slavodobitnički plamenac s hrvatskom trobojnicom i povijesnim grbom. Svaki od triju pobjedničkih junaka u trajno vlasništvo dobija zlatnu, srebrnu ili brončanu plaketu, ali i novčanu nagradu (naročito slavodobitnik, za čašćenje uzvanika). Slavodobitnik i njegov momak, već prema protokolu, primaju i darove pokrovitelja, čelnika države. Kopljanik laureat kući nosi i zlatni prsten s ugraviranim grbom, plus sablju, dok njegov momak prima ogrbljeni srebrni prsten i nož jatagan.

Nedjelja je, prva kolovoška, sunce iznad Bosne izjutra će najranije obasjati junački grad Sinj, a u 6.00 sati sa zidina staroga Grada na Kamičku odjeknut će kanonade mačkula, dok će limena glazba u defileu gradskim ulicama izvoditi koračnice iliti marševe, budeći i one koje već sami elektricitet tih dneva još zarana nije istjerao iz postelje. Alkarski vojvoda koji dan ranije već je izdao svoju 'Svečanu zapovid', po kojoj će se obavljati svi protokoli što prethode samoj trci. Vojvodin ađutant u kočiji će tijekom jutra obahoditi predstavnike civilne vlasti i crkvene velikodostojnike, pozivajući ih na Alku. U 13 sati s Kamička tri će trubača i tri bubnjara pozvati alkare i alkarske momke da se svečano odjeveni i naoružani okupe kod alaj-čauša, zapovjednika alkara kopljanika (onih alkara koji 'trče trku'). Tamo je i harambaša, zapovjednik alkarskih momaka. Obojica komandanata vrše smotru alkara i njihovih momaka, pregledavajući je li sve s odjećom i opremom u najboljem redu. Po smotri, praćeni zvucima truba i ritmom bubnjeva, svi zajedno odlaze u Alkarske dvore ka Vojvodi. U Dvorima će se okupiti i svi sudionici svečanosti, od barjaktara do buzdovandžije, a Vojvoda će tu primiti i počasne goste, obično predsjednika države, koji je ujedno i pokrovitelj Sinjske alke.

Prije formiranja svečane povorke Alkarski vojvoda obavlja smotru svih sudionika. Sama povorka izgleda ovako: na čelu je zbor alkarskih momaka u širokom dvoredu, a među prvom dvojicom, u sredini, stupa harambaša, dok među zadnjom dvojicom korača zamjenik harambaše; zatim idu trubači, bubnjari i limena glazba; po njima barjaktar na konju s barjakom u 'viteškoj desnici' i alkari pratitelji sa sabljama u rukama; slijedi štitonoša kojemu su zdesna i slijeva po jedan buzdovandžija, te dvojica momaka koji, svako sa svoje strane, drži 'dizgine', odnosno užad vodilju kojom prate 'edeka' (konja bez jahača koji oživljuje simboliku na zarobljenog konja seraskera Mehmed-paše Čelića, a to je ujedno i rezervni konj za Vojvodu); iza njih jaše Vojvodin ađutant s isukanom sabljom u ruci i odmah iza njega sam Vojvoda, jedini na bijelom konju; a po njemu u dvoredu jašeća četa alkara kopljanika s kopljima u 'čvrstoj desnici' i na začelju alaj-čauš s kopljem u 'junačkoj desnici' (alaj-čauš sudjeluje u trci).

Uobičajenom rutom alkarska povorka odlazi do trkališta prolazeći honoris causa pored crkve Čudotvorne Gospe Sinjske i pozdravljajući Bogorodicu pritom, svatko prema svojoj vrsti: alkarski momci okretom glave ulijevo, Vojvoda s desnom rukom kojoj je dlan s ispruženim prstima prislonjen na sljepoočnicu, a alkari kopljanici spuštanjem koplja i okretom glave…

U samoj trci može sudjelovati od 11 do 17 natjecatelja, već prema tome koliko odredi sam Alkarski vojvoda koji i odabire kopljanike na temelju priprema. Nekoliko dana prije same trodnevnice Ulica Alkarsko trkalište u Sinju posipa se pijeskom ('pržinom'), a sa strana se podižu konstrukcije gledališta ('palke'). Posebnu ložu ima Vojvoda sa svojim ađutantom, članovi Časnog suda, zapisničar i službeni spiker, dok se u VIP loži nalaze najvažniji i najviši uzvanici. Pod njima, na stazi, mjesto je za barjaktara i pratnju, te alkare koji odtrče trku i čekaju novu. Zaletište otkuda alkari startaju zove se Biljeg, i tu je spomenik alkaru kopljaniku (1965.), rad akademskoga kipara Stipe Sikirice rođenog u obližnjem Trilju, a drugi konac Alkarskog trkališta ima ime Veliki most. Ukupna dužina je 310 metara. Na 160. metru od starta 'namještač alke' štapom regulira točnu visinu mete, tako da alka visi na 332 centimetra računajući od pržine do njezinoga centra. Pomoćnik namještača alke zateže konopac o kojem visi sama alka među dvama drvenim stupovima. 

Alku, predmet, čine dva koncentrična gvozdena kruga međusobno povezana prečkama, tvoreći tako ukupno tri pregratka. Svi su debljine 6.6 mm, a rubovi su zaoštreni prema onoj strani otkuda dolazi koplje gađača. Unutarnji promjer čitave alke iznosi 13.7 cm, dok je radijus onoga manjeg ukupno 3.51 cm. Kad alkar kopljem pogodi ovaj središnji, najmanji kolobar, osvaja najveći broj bodova ilitiga 'punata', i to je pogodak 'u sridu', koji donosi tri punta. Tada na trkalištu zavlada posvemašnja euforija, limena glazba svira prigodnu pobjedničku glazbenu temu, a sa Kamička se oglasi kanonada mačkula. Pogodak u gornji pregradak kazuje da je jahač pogodio 'u dva', i to mu knjiži dva punta, dok kopljani proboj kroz donje lijevo ili desno polje alke takmacu bilježi jedan poen, a službeni spiker publiku obavještava kako je junak pogodio 'u jedan'. Ne dotakne li alkar kopljem alku, to će se svem puku obznaniti uzvikom 'promašio'; no, ako samo udre alku izvana, skinuvši ju ili ne skinuvši je s konopa, reklamirat će se eksklamacijom: 'u ništa'…! Sasvim izdvojeno pravilo odnosi se i na jednu bizarnu mogućnost, dosad ipak neviđenu, koja mogućnost predviđa da takmičar kopljem udari alku, otkači je od konopa, pa je onda u letu nabode na koplje. To se, dakle, još nikada dosad dogodilo nije, ali je statutom dovedeno do u presumpciju, pa se onom sretniku i pomazaniku usuda zaračunaju bodovi koje je naboo kopljem, plus tri nagradna punta što se tom čudu namah pridodaju. (Ova se situacija dosad dogodila jedino u antologijskoj pripovijesti Dinka Šimunovića, Alkar; a, usmena predaja i testimonijance suvemenika vele da je to pošlo za rukom jedino Anti Breki, ocu proslavljenoga i sinjskog tenora i alkara slavodobitnika: Stipe Breke!)

Tri su trke koje alkari trče. Svi punti se zbrajaju, a ako nakon druge trke netko nema ni teoretsku šansu za pobjedu, Vojvoda odlučuje hoće li taj alkar sudjelovati i u trećoj trci (obično, ne). Pobjednik je onaj koji skupi najviše punata nakon treće trke, a vrlo često se događa situacija da dva ili više alkara imaju isti broj punata. Tada se pristupa 'pripetavanju', sve dokle jedan od njih u zajedničkoj trci ne osvoji veći broj punata. A najviše punata u povijesti Alke skupio je Nikola Jelinčić, njih čak 16, kad se 1932. godine u peterostrukom pripetavanju nadmetao s Lucijanom Lovrićem. Inače, rekorder po broju osvojenih Alki je Nikola Cerinić, Bračanin, koji je (u vremenu od 1867. do 1890.) slavio nepojmljivih 12 puta. Tom tucetu iliti duzini slavodobitničkih plamenaca do dana današnjega nije se nitko približio ni do pola, jer se otada najveći broj pojedinačnih slavlja zaustavio na znamenci 5. Pa kad su to već povijesni fakti, navedimo i imena junaka: Ante Bareza, Josip Boko, Janko Kelava, Anđelko Vučković i Ognjen Preost. Potonji Preost jedini je u cijelom alkarskom vremeplovu, kojemu je pošlo za rukom triput zaredom slavodobitnikom biti (1997., 1998. i 1999.). Ovdje budi rečeno kako je i Stipe Breko – netom imenovani legendarni alkar i još legendarniji dugogodišnji prvi tenor kultne klape 'Sinj', po svemu specifičnog vokala – kući ponio čak četiri prevrijedna plamenca. Jedini je Breko sa četiri! Onih sa tri ima više, sa dva još više, a bez i jednog – najviše…! A, povodeći se za statistikom koju je izbrojao i usustavio Ivo Dalbello, u 300 održanih Alki (zaključno, dakle, s 2015. godinom), ukupno je trkalištem prodefiliralo 276 alkara, od kojih je okruglih 100 okusilo slast slavodobitničke pobjede. Obljetnički 100. svečar bio je Frano Ivković, na jubilarnoj 300. Sinjskoj alci.

Za vrijeme trke alkar mora biti na konju pod punom opremom i sa svim ukrasima. Ne smije mu nedostajati niti jedan dio, a ako tijekom trke što i otpadne Časni sud donosi odluku o sankcijama. Ukoliko alkar sam primijeti da mu je nešto otpalo pri zaletu ili tijekom galopa, ne smije gađati alku već koplje mora držati vodoravno ('spušteno koplje'). Alka se trči u punom galopu (cca 60 km/h) i kopljanik do nje mora stići za najviše 12 sekundi. Časni sud i taj moment uzima u obzir, pa nehajnog takmičara može trenutno diskvalificirati. 

A što alkar ima na sebi najbolje je opisao žurnalist Toni Paštar u već spomenutoj publikaciji: 'Alkar ima hlače od tamnomodre čoje sa srebrnim vezom. Oblači bijelu košulju, a preko nje jačermu od skupocjene tkanine s raznobojnim ukrasima, vezenu srebrnom srmom i ukrašenu vodoravnim srebrnim gulanom koji se savija u petlju, a na rubu su srebrna puceta. Oko struka alkar veže dugački svileni pasac u živim bojama. Preko svega oblači dugačku dolamu koja je u donjem dijelu zvonolika. I prsni dio dolame ukrašen je srebrnim galunom i vezom srebrne srme, a na desnoj strani je niz srebrnih puceta. Alkar na glavi nosi kalpak od crne kunovine s perjanicom od bijele čaplje. Na noge obuva visoke jahaće čizme obrubljene galunom i kitama od srme, a na rukama su mu bijele rukavice (…) Odora alkarskog vojvode razlikuje se od alkarske utoliko što je tamnosmeđe boje i znatno bogatije ukrašena zlatnom srmom i zlatnim galunima pa se uobičajilo reći 'vojvoda je sav u zlatu' (…) Za razliku od ostalih alkara odora alaj-čauša je crne boje. Dolama je kratka, do struka. Crne hlače su mu s prednje i zadnje strane izvezene turskim vezom, a jačerma je ukrašena srebrnim polupucetama i srebrnim gajtanom (…) Alkarski momci su plećati, stasiti, naočiti, nerijetko brkati, čime simboliziraju muškost i povezanost sa svojim pradjedovima kao povijesnim junacima, a oblače se u staru narodnu nošnju sinjskoga kraja. Na glavi nose malu kapu od crvene čoje, a oko nje omotaju ručnik – duguljasti ovoj živopisnih boja. Košulja od bijelog platna ima srebrne kopče. Povrh košulje je jačerma od crvene čoje na kojoj su na prsnom dijelu gusto poredana polupuceta, a na jednoj strani niz srebrnih puceta. Gaće su od domaćega modrog sukna s džepovima i naprijed dva otvora – promaje, sve opšiveno crvenom čojom. Nogavice imaju zarez, a zakopčavaju se srebrnim ili zlatnim sponama. Preko lijevog ramena alkarskog momka prebačen je kumparan od smeđeg domaćeg sukna. Oko struka je izvezeni pojas i kožnata pripašnjača – zmijsko gnijezdo – u kojoj su zadjenute dvije kubure i jatagan. Na momačkim nogama su vunene čarape, terluci i opleteni opanci od suhe goveđe kože.

Odora harambaše, koji stupa na čelu alkarske povorke, slična je onoj momačkoj, samo je mnogo bogatija. Na ošvici košulje su pozlaćene majite, jačerma je na prsnom dijelu obložena pozlaćenim pločicama, a preko njih na desnoj strani je šest pozlaćenih kolutova. Kumparan je od crvene čoje ukrašen zlatnom srmom, a pojas od raznobojne svile. I harambašino 'zmijsko gnijezdo' je posebno ukrašeno' (ibidem). 

Iz svega gore vidljivoga i nevidljivoga izdvaja se i – oružje. Premda ima simboličnu i ukrasnu, a ne uporabnu ili sigurnosnu namjenu, oružje je važan dio vizibilne ćutilnosti cjelokupne Sinjske alke. Rabi se i hladno i vatreno oružje.

Među hladnim najprepoznatljivije je koplje, kojim se i vrši samo natjecanje. Od drveta je, dužine između 275 i 300 cm, te promjera 32.9 mm. Na vrhu ima metalni šiljak, kao sulica, dužine 25 cm (da se drvo ne oštećuje pri udarcu u gvozdo alke), u donjem dijelu je statični drveni obli oveći prsten, takozvana 'jabuka', što štiti šaku kopljnika kako je skinuta alka pri trci ne bi ranila, a na dnu koplja nalazi se zadebljanje iliti 'bat' u koji se umeće olovo da bi alkar lakše održavao ravnotežu koplja i ciljanje pri galopu. 

Među oružjem bez kresiva svakako treba istaknuti sablje u Vojvode i kopljanika, te jatagane, zakrivljene noževe dužine 60 ili 65 cm što ih nose alkarski momci. Razlikuju se jatagani bjelosapci i jatagani crnosapci. Kod prvih su drške raskošno urešene od slonovače ili goveđe kosti, dok je u drugih ručka načinjena i izrezbarena od bivoljeg roga, drva, srebra ili mesinga. Buzdovani i topuzi također su sastavnim inventarom ovoga arsenala. Izrađeni su od željeza ili bronce, a razlikuju se po tome što buzdovan na vrhu ima okomita krilca ili pera, dok topuz završava metalnom kuglom sa šiljcima na svim stranama. Najdragocjeniji eksponat ove vrste u cjelokupnom alkarskom asortimanu zacijelo jest okrugli štit što ga na prsima u povorci drži štitonoša. Datira s konca XVII. vijeka i vjeruje se da je pripadao Mehmed-paši Čeliću, te da je sačuvan još iz bitke 1715. godine. Učinjen je od smokvina pruća, obložen crvenom svilom i ukrašen mjedenim uresima, dok mu je u središtu smještena također mjedena kupolica s arabeskama po sebi.

Od vatrenog naoružanja alkarski momci nose dvije kubure zadjenute u pripašnjaču, te pušku kremenjaču koju nose preko lijevog ramena. Harambaša, pak, nosi kraću pušku koja se zove trombon ilitiga tromblon. Da ne bi sve ostalo samo na puškama i pištoljima, rekvizitarij alkarskog hopletskog tezaurusa u svojoj riznici čuva i topove. Konkretno, to je top mužar, prangija iliti mačkula. Obimom nevelik, debelih stijenki i otvora okrenutoga prema nebu. Nabija se barutom na starinski način i detonira paljenjem fitilja. Kanonade se, već je zapisano, čuju ujutro rano na dan Alke, na kraju, ali i svaki put kad alkar za trke pogodi – 'u sridu'. 

Tako da i te salve ispaljene s Kamička, tog Olimpa Sinja grada, sjedinjuju svoje sugrađane i suseljane ujedno, izliju ih u slitinu iste emocije baš kao što je gvozdo s ugljikom sraslo u čelik cijevi mačkule, potvrđujući pritom vjekovječni aksiom kako Alka za svih u Cetinskoj krajini znači ono što za svakoga pojedinačno znači njegov obiteljski grob…