Foto: Vlade Zemunik DALMATINSKO EVANĐELJE: Sarbunjeri i sarbun
Dalmatinsko evanđelje Piše: Siniša Vuković

DALMATINSKO EVANĐELJE: Sarbunjeri i sarbun

Ili: kako su naši stari Dalmatinci preživljavali stružući plodove s morskoga podanka: znamo li kako su vadili i prodavali sarbun iliti pržinu iliti pijesak, te za što se on sve rabio; gdje su u Dalmaciji djelovali tradicionalni sarbunjeri i za što se njihova jarina sve koristila…?

U ovo vrijeme, kad nam je pijesak češći na žuči i u bubrezima negoli na lopatama i u miješalicama, možda je doista pravo doba kad se možemo i moramo prisjetiti kako je to izgledalo kad je u dalmatinskoj praksi bilo vrlo živo djelovanje meštara sarbunjera, onih vrijednih bodula i primoraca što su žuljavim i gropinavim rukama s morskoga dna brodskom dizalicom s visećim čeličnim žvalama grabili sarbun ilitiga jarinu, takorekuć pijesak ili pržinu, i kako su – kad se more iz tih žvala od acala unekoliko iscijedi u more – kojih pola kubika ili nešto malo više od toga pijeska istresali u drob potpalublja broda što je i nosio tu dizalicu za oškurlavanje morskoga podanka, sve dokle se ne popuni kapijenca nosivosti samoga plovila dolje u stivi prije partence i dopremanja toga pijeska naručitelju, kupcu ili njegovom skorom potrošitelju.

Da, dok plazimo i stružemo po morskome dnu razmišljajući o sarbunjerima, ne možemo zapustiti još dva drevna dalmatinska zanata što su – mimo ribarskih mukâ i arheoloških običaja, koji su na drugom mjestu ovdje dolično dotaknuti – obilježila trajanje i života i prehranjivanja u Dalmaciji oviseći o berbi plodovlja s morskoga podanka: spužvare i koraljare. O njima bit će besjede u drugom dijelu ovoga napisa…

A i prije negoli krenemo u priču o pjeskarstvu, rastvorimo na 'proste faktore' jezične vektore i spomenimo neke važne izraze što se gube s ovim u vezi. Ovisno o tome pod kojim smo rebrom Dalmacije, jedan će primorac kazati sarbun, drugi salbun… Da se glas R u čakavskim govorima supstituira fonemom L nije rijetkost, ali će ovdje prevagu odnijeti, ipak, R-koncepcija… Ukupnost pijeska na hrpi, dakle, zvat će se sarbunada, dok će sarbunarija podrazumijevati umijeće i lavur vezan uza sakupljanje, eksploataciju i distribuciju pržine, a sarbunjer neće biti samo manoval što se zanatski bavi svime što je u vezi s jarinom, već će se tim leksemom označavati i sam brod što mu pri poslu i treba i pomaže.

Sarbunjeri, pak, na svoj način obilježili su mi jedan važan stratum drugog dijela djetinjstva. Budući da moja sad već blagopočivša majka Nikolina nikako nije uspijevala naći posla u svojim/mojim/našim Selcima, ona je u osvit 80-ih godina minulog i vijeka i milenija s istočnog otišla na zapadni dio valjka Brača, u Supetar. Životne okolnosti, dakle, odvojile su po drugi put njezinu egzistenciju od vlastitog roditeljskog praga i doma (nakon Engleske, gdje me je i rodila), tako da sam ljetâ tada u cijelosti bio provodio po supetarskim kalama i pijacama, rivama i plažama. Onda, na tom vrutku 80-ih, bila je nasred supetarske rive poveća kamena zgrada podignuta sasvim u duhu dalmatinske arhitekture, koju su Bračani od milja zvali – Sud. Naravno, ondje je bio smješten otočki tribunal, u prizemlju bili su ugostiteljski sadržaji i slastičarnice, a u inim djelovima kućerine i njezinom šufitu bili su stanovi. Majka je stanovala baš gore u vrhu, na tavanu, pod kupama i golubinjim ter šišmiškim gnijezdima. Bila je tu postrance i jedna predivna taraca sa zajedničkom gustirnom i bucalom s isfrižanim žljebovima u njegovom kamenom vijencu što su ga učinile kadene na kojima je visio sić s kojim se ukalavala konalima i gurlama uhvaćena kišnica.

A onda je došao požar…

Sud je izgorio, baš kao i stanovi, pa i ona garsonijerica što je bila dodijeljena mojoj majci od ondašnje glavne supetarske ugostiteljske tvrtke (zvala se 'Jadran', ako nismo na nju još posvema zaboravili). Ironijom usuda, ja sam taj požar gledao iz Splita (zima 1989.), kao učenik Kemijske škole u kultnoj 'Realci' na Pazaru, a kumpanija iz Građevinskog doma gdje sam prebivao zezala me je kako mi – 'gori Brač'. Tinejdžerskom žovijalnošću i urođenim smislom za sve podvrste zafrkancije (pa i zajebancije, tog dubljeg, smislenijeg, sadržajnijeg i naprednijeg oblika zezanja), pridružio sam se njihovim provokacijama utkavši se u zajedničku drukersku atmosferu, kao kad smo ono odlazili bodriti i navijati za Hajduka na Poljudu. Nije bilo mobitela, a i telefoni su bili selektivno ili jedva dostupni. Kad sam sutradan ipak čuo majku, tek sam onda shvatio da je sve što joj je ostalo od imetka, stalo u dvije-tri najlonske kese… I da je zgrada Suda, zajedno sa svim stanovima i slastičarnicama, sagorjela kao žigica. Osim kamena, sve je išlo Feniksu na raport! Danas je na mjestu nekadašnjeg Suda u Supetru – trg… Sa štekatima i suncobranima kao (grobljanskim) čempresima, i stolovima kao makijom pod njima…

Prije negoli je taj uzmorski arhitektonski kompleks izgorio, dok je još bio fasadom i naličjem u koje se zaglédao svaki brački gost, slučajnik ili namjernik što je otoku pristupao trajektom, u njegovom čelu pod luminarijima mene su ljeti izjutra najranije budili sarbunjeri. Ti vrijedni i marljivi trudbenici što natašte startaju, kao mravi… Ili sunce… I sad, kad se toga prisjetim, živo čujem u ušima one stakato udarce kao od kovine u notnim osminkama andante tempa kako dizelska dizalica iz droba broda onim istim čeličnim žvalima vadi pola kubika pijeska i istresa ga, kao da ga riga, u kašun kamiona ili 'tamića'. To su bila moja supetarska ljetna jutra… Ništa me drugo nije moglo probuditi oda sna: majka je pamučnim kretom i korakom ustajala iz zajedničke postelje pripravljajući se za odlazak na rabotu, ja sam još uvijek lebdio u nekom limbu snova od pavera do pola tijela prekriven lancunom da me ne ukoči nevješto, nepažljivo i nepametno zapostavljeni ljetni propuh, ali kad bi brački sarbunjeri upalili svoje dizelske dizalice, i prevoznici kad bi uz bok broda kuštali kiper ili kakav veći kamion s nemalim kašunom – kao kad čobanin podvodi u zagon suseljana kozu pod brava da je ovaj otpaše – klopot te metalne podizačice na naftu bio je jedriji i probitačniji negoli bučnost i budnost sviju zamislivih i satova i žveljarina. Probudio bih se skupa sa zapovjeđu kapetana, ili barbe, koji je taman napustio timun i naredio da se iz stive broda stane vaditi i prebacivati s morskoga dna oškurlani sarbun.

Pamtim ta supetarska jutra i nastojat ću ih u primozgu sjećanja držati doklegod držat ih budem mogao. Tim više što – svakakovoj patetici usuprot – neću imati ni prilike ni zgode parirati im ikakvim inim pandanima… Brodovi što su me budili metalnim zveketanjem poput onog kad turan stišće grožđe – kad njegov mehanizam u glavi tijeska pri potezanju manice klepeće čeličnim škontrima – i kad mi je bilo jedva desetak godina života, otplovili su u neke svoje sutone, naložili su se u Komiži o blagdanu Svetega Nikole, ili su se preobrazili u turistička plovila po kojima sad sjede fine guzice, Andaluzice i Francuzice…
Ja, pamtim ih po tom buđenju…

Kamioni i kiperi građevinara strpljivo su čekali da im čelična dizalična žvala malo po malo napune kašun pijeskom, pa da onda oni otiđu nekamo gdjeno se gradi, gdje će manovali po koso postavljenoj metalnoj areli badilima bacajući prosijavati jarinu i trijebiti školjke, pužiće i kamenčiće, čineći ju čistom za provesti je vodom i cementom do u beton ili likadinu. Pržina s dna mora nerijetko je završavala na vrhuškama uzdignutih vila i kamenih zdanja… Sve naše kuće ka nebu steru se slijepljene pijeskom ugrabljenim s morskoga podanka… Pa onda šotobraco s cementnom prašinom i ševurnom grezadurom uvlači se u tkivo zida, betonske ploče ili dvora pred kućom.

Jarina, srž je u kosturu dalmatinskih marina…

Ja, pamtim supetarske sarbunjere, a najveći i najpoznatiji bili su u Dugom Ratu, Dućama i Jesenicama; jerbo su se naslage sarbuna taložile na morskom podanku sve do Omiša… prekoputa mora, vidljivi golim okom, bez naočala, sa škoja. Ili su ovi moji brački sarbunjeri na Brač bili preplovili iz Dugog Rata ili Jesenica…? Uglavnom, iz Poljica, kao što su nam Poljičani na Brač prenijeli crkvene napjeve i prelili krv prezimenima…

Nemam kompetenciju ne pisati o tome…

Kakogod bilo, bilo ih je dvadesetak godina prije svršenstva dvadesetog stoljeća; spočetka XXI. vijeka nije ih više bilo, ili ih je malogdje, bilo… I ostalo… Sarbunjera… Vadili su sarbun kako su znali, oškurlavali su morski podanak kućarunima i badiljima otimajući s njega mokru pržinu s kojom će sutra prehraniti i sebe i fameju… To mjesto u moru s kojega se vadio pijesak zvalo se bijaka, jer je – odozgora gledavši – bilo bijele boje.

Najljepši, čini se, napis o sarbunjerima, pjeskarstvu i sarbunjarstvu bio je napisao Šerif Šehović u članku 'Gorak je kruh naših pržinara' objavljenom u lokalnom tisku, iz kojega – da ne bih utaman prepričavao i parafrazirao – prenijeti mi je ove rečenice: 'Pržinu vade na raznim mjestima od Dugog Rata do Omiša. Prije, kada su počeli raditi, vadili su pijesak najviše iz pet metara dubine. Split se razvio, novogradnje su progutale milione kilograma pijeska, pličine su nestale. Sada na tim istim mjestima pržinari moraju vaditi pržinu iz dubine od 12 – 13 metara. Rade vrlo primitivnim sredstvima. Svaki pržinarski brod ima 'žlicu', 12 do 14 metara dugu oblu gredu, koja na donjem kraju ima pričvršćen masivan željezni obruč, s promjerom od pola metra. Željezni obruč predstavlja ujedno gornji rub i otvor velike i široke vreće koja je pričvršćena uz obruč. Gornji dio grede je na nekoliko mjesta probušen i u te rupe smješteno je nekoliko drvenih prečaka, tako da taj dio 'žlice' predstavlja ljestvicu. Pomoću užeta i kolotura pržinari spuštaju tešku 'žlicu', u more, jedan se popne na ljestvicu 'žlice' i po njoj gazi i tlači da se željezni obruč 'žlice' što dublje zarije u pijesak i tako napuni vreća koja izvlači najednom 250 do 300 kg pržine. Pržinar koji stoji na ljestvici upadne i do vrata u more usred zime. Isto tako tri čovjeka na brodu neprestano su mokri kada izvlače 'žlicu', a sav je promočen naročito onaj koji razmeće pijesak u stivi. Pržinari se tako usred zime satima kupaju u odijelu u morskoj vodi. Za ciče zime na vjetru se često smrzne odijelo i ledena kora prilijepi im se uz kožu. I takav naporan, nezdrav i težak rad traje satima, 'žlicu' moraju više puta bacati i vaditi, dok na nađu pijesak. Brod se napuni morskom vodom, koju 'žlica' u mlazevima izlijeva zajedno s pijeskom, pa vodu moraju crpiti sisaljkama da ne bi potonuli' (Novo doba, 10. XII. 1938.).

Tako su, eto, živjeli sarbunjeri, ti vrijedni trudbenici što su se iz postelje dizali prije sunca, a lijegali nakon što su se zvijezda Danica (planeta Venera) i Mjesec odsjajem izborili za svoj prostor u sumraku i noći.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare