Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
LEGENDE O DIOKLECIJANU: Njegova kćer Valerija dva puta godišnje kočijom obilazi Solin

LEGENDE O DIOKLECIJANU: Njegova kćer Valerija dva puta godišnje kočijom obilazi Solin

Prof. dr. sc. Marko Dragić sa splitskog Filozofskog fakulteta donosi priče o važnom rimskom caru o kojemu se vrlo malo zna

Dioklecijan je svakako bio jedan od najznačajnijih i zanimljivijih rimskih careva. Za života je slavljen kao reformator koji je nakon 50 godina stalnih ratova donio stabilnost i prosperitet Rimskom Carstvu, a nakon smrti ostao je upamćen kao najžešći progonitelj kršćana. Poslije Dioklecijanove smrti zavladalo je takozvano 'prokletstvo sjećanja', uništen je svaki njegov trag, svaka njegova statua i natpis, njegovo se ime nije smjelo spominjati ni bilježiti, a nije se smjelo ni evocirati uspomenu na njega. Ipak, Dioklecijan je iza sebe ostavio baštinu koja se nije mogla tek tako uništiti, a najpoznatija je svakako njegova Dioklecijanova palača, koju je izgradio u uvali prepunoj brnistre (grč. aspalathos) u blizini rodne Salone, a poznata je priča o tome kako se nakon toga oko palače počeo razvijati Split, grad kakvog danas poznajemo.

Dioklecijan je rođen oko 245. godine u Saloni, kao Diokles što je ime mitskog heroja grada Megare koji se žrtvovao da spasi prijatelja, a umro je u razdoblju od 313. do 316. godine. Osim što je bio spreman podijeliti vlast sa svojim suvladarima, Dioklecijan će ostati zapamćen i kao prvi rimski car koji se dobrovoljno odrekao prijestolja. Abdicirao je i povukao se u svoju rezidenciju u Splitu, a ubrzo nakon toga u carstvu su počeli problemi. Budući da je njegova ostavština dobrim dijelom uništena, o životu ovoga cara doznaje se najviše iz legendi koje su kao usmena predaja prenošene kroz generacije. 

Prof. dr. sc. Marko Dragić, filolog i redoviti profesor u trajnom zvanju na splitskom Filozofskom fakultetu, prenio nam je neke legende koje su zabilježene na širem splitskom području, a iz kojih se može nešto više saznati o životu cara i životu toga doba. 

- Narod pripovijeda da je rođen na brdu Libovcu južno od Kučina. Visok, plavih očiju, škrt na riječima. Dok je kao vojnik bio u Belgiji u krčmi je služila Drijada. Platio je račun točno koliko je iznosio. Drijada mu je rekla da mu ne bi ruka otpala da je dao koji novčić više. Odgovorio je da će dati kada bude car, na što mu je ona rekla da se ne šali jer će zaista postati imperator, ali kad ubije svog sudbonosnog vepra. Bio je to car Aper koji je 284. pogubljen pod nerazjašnjenim okolnostima - priča Marko Dragić.

Dioklecijan je nakon toga proglašen carem, a ubrzo je podijelio vlast s prijateljem Maksimilijanom. Proglasio ga je augustom i suvladarom koji je bio odgovoran za zapadni dio carstva, dok je Dioklecijan preuzeo kontrolu nad istočnim dijelom. Kako bi osigurao granice carstva 293. godine uvodi tetrarhiju, odnosno četverovlađe i to tako da je sebi za suvladara i cezara uzeo Galerija, kojemu je dao kćer Valeriju za ženu, a istodobno je i Maksimijan za svojega suvladara i cezara proglasio Konstancija I. kojeg je oženio svojom pokćerkom.

Dioklecijana se kroz povijest optuživalo i da je ubio svetog Dujma, salonitanskog mučenika, koji je proglašen zaštitnikom današnjeg Splita, ali povijesne činjenice upućuju na to da je sveca smaknuo Dioklecijanov zet Galerije koji je Balkanom vladao u vrijeme Dujmove smrti.

- Dioklecijan je bio ujak svetoga Kaje koji je bio papa od 283. do 296. te rođak biskupa Gabinija i svete Suzane. Priča se i da je imao dva brata, da je bio iz dobre i bogoljubne familije. Imao je kćeri Artemiju i Valeriju te sina kojega je prema legendi sv. Vid izliječio od padavice. Pripovijeda se da je dolazio u lov na Vilar i da je ondje imao vilu. Krajem njegove vladavine tolerancija prema kršćanima je počela nestajati. Učestali su neuspjesi u ekonomskoj politici što je rezultiralo i strahom od kršćana, a 301. godine Armenija je kršćanstvo priznala državnom religijom. Dioklecijan se konzultirao s filozofima i javnim mišljenjem, ali ga je na progone najviše poticao zet Galerije koji je vladao Balkanskim poluotokom - kaže profesor Dragić i dodaje kako je Galerije potplatio Apolonove svećenike koji su savjetovali Dioklecijana. 

Progoni su već započeli kada je izdana prva careva naredba protiv kršćana kojom se naređuje da se izdvoje iz vojske. Prema predaji što se pričala u Gardun-Vojniću, starom Delminiju kod Trilja, Solin je sagrađen od kamena starog grada Garduna, a za prijenos kamena Dioklecijan je uzduž puta dugog preko 20 kilometara postavio vojnike koji su kamenje predavali iz ruke u ruku, sve dok se grad nije sagradio. Priča se i da je u Srinjinama 'pod Baščom' bio Dioklecijanov ribnjak, a kod Konjica je imao obor divljih životinja. 

- U Splitu i okolici u usmenoj su komunikaciji i predaje o Dioklecijanovim podrumima i tunelima kojima su se služili car i njegovi vojnici. Jedan od tunela povezivao je palaču sa Solinom i Sinjom. Tridesetih godina 20. stoljeća do Drugog svjetskog rata vršena su ispitivanja tih tajnih podruma i katakombi. Nijedan od istraživača nije se vratio. Govori se da su te katakombe i podrumi puni zamki - koplja koja probadaju, ploče koje se okreću i tako gutaju sve koji se usude tuda prolaziti, svi nestanu u bezdan. Tako je zabilježeno sljedeće: 'Jedna je ekspedicija pošla s arijom kako bi se mogli čut s drugim članovima na površini, ali i oni su se u jednom trenu prestali javljat. Od tada više nije poznato da je netko išao istraživati te podrume i katakombe.' - kaže Marko Dragić i dodaje kako su se u vrijeme mučenja sv. Jurja, 303. godine, mnogi obratili na kršćanstvo, a među njima čarobnjak Atanazije, Dioklecijanova supruga Aleksandra i njezina tri roba. 

- Druga Dioklecijanova supruga Serena potajno je u Kalistinim katakombama pokopala tijelo sv. Suzane. Kad je Dioklecijan saznao da mu je supruga Serena kršćanka, dao ju je pogubiti 304. godine. O tome svjedoči i Martirologij Adona iz Vienne (800. - 875.) kao i Martirologij Katoličke Crkve koji je odobren 15. prosinca 1953. godine, a spomendan sv. Serene je 16. kolovoza - kaže profesor Dragić i navodi legendu koja se o Dioklecijanovoj kćeri Valeriji priča u današnje vrijeme:

'Mater i dite pozva car Dioklecijan, a to je značilo da se više dite neće vratiti. Mater se pripala pa je malome od svog mlika napravila kolač i dala mu da ga ponese. I tako joj je sin otiša caru Dioklecijanu koji ga je onda posla da ga se pogubi. On je prije svoje smrti poželija samo da pojede kolač kojeg mu je mater pripremila. Onda ga je car pita šta mu je to, a dječak ga ponudi da proba, i pošto je car pojeo komadić, žačudi se okusu i pita ga od čega je spravljen. Mali mu je reka da je od materinog mlika i tada je car reka da ga je dječak privarija jer da ga sad ne može ubit. I pusti ga tako da se vrati doma materi, ali da nikom ne kaže ništa. I još mu je reka da ako ne može izdržat da nikom ne kaže da prišaplje zemlji.

I dite je tako i napravilo. Otiša je iza kuće i prišaplja travi: 'U cara Dioklecijana praseća glava, koziji rozi i magareće uši!' Na tom mistu izrasla je zovina (trstika) i dica su od toga napravila svirala i ona su svirala ono šta je dječak bija reka...'

Kada je to čuo Dioklecijan, priča se, naredio je da se pobije 500 djece što nije htjela dopustiti Valerija koja je bila naklonjena kršćanima. Kada se usprotivila ocu, kaže dalje legenda, Dioklecijan joj je odgovorio: 'Đava te nosa!' na što se dignuo vjetar, odnio Valeriju skupa s kočijom. Više se nije vratila, ali legenda kaže da dva puta godišnje sablasna kočija obiđe Solin.

Legenda dalje kaže: 'To Dioklecijanova kćer traži nekog da joj pomogne i da je spasi. I jedan od mnogih koji su je pokušali spasit skoro je i uspija. Kad je kočija došla triba je uhvatit i nije je smija pustit do zore, a to nije lako jer tada su ga napadali vrazi, zmije su ga grizle, vitrovi su ga nosali. I on je sve to izdrža, i taman prid zoru vidija je svoja crijeva kako ispadaju iz utrobe, pripa se i zgrabija ih obima rukama. I pustija je kočiju, tako da još i danas ta kočija obilazi Solin u nadi da će biti spašena.'

Ta se predaja, kaže profesor Dragić, donekle razlikuje od 'Priče o Dioklecijanovoj kćeri' koju je polovicom 19. stoljeća zapisao Josip Ceresatti i u Vjesniku arheološkoga društva 1919. godine objavio Frano Bulić

- U narodnoj je živoj tradiciji  predaja o Dioklecijanovoj kćeri Valeriji koja je bila naklonjena kršćanima i nije htjela dopustiti da joj otac ubije pet stotina kršćanske djece. Zbog toga ju je prokleo i ona otada dva puta godišnje u sablasnoj kočiji obilazi Solin i traži nekoga da joj pomogne i da je spasi. Valerija je u prostoj odjeći lutala 15 mjeseci po različitim provincijama. U Solunu je prepoznata i s majkom Priskom uhvaćena 314. ili 315. godine. Objema su odrubljene glave, a njihova su tijela bačena u more - priča Dragić i navodi predaju koju je kazao Mato Čović

'Car Dioklecijan imao je jedinu kćer. Za nju su se mnogi jagmili, a otac ju bješe obećao jednom kraljeviću. Ali ona nije htila poć ni za nj ni za nikoga. Zato je otac stao proganjati, pa je napokon baci u tamnicu u Splitu pokraj mora, di je bilo puno vlage i vode. Ipak bi ona, dopušćenjem Božjim, svake godine izlazila iz tamnice jedanput na godinu i to sva u zlatu i sjaju u zlatnoj karoci sa vilovitim konjima. Ko bi tada moga nju susrist pa zaustavit konje i nju poljubit, bio bi čestit za vavik. To Dioklecijanu nije bilo drago, pa bi zato, kad bi ona izišla iz tamnice, naredio svojim slugam da s latom čine po gradu naokolo veliku grmljavinu, neka bi se pripao svaki oni koji bi pokušao nju zaustavit i poljubit. Napokon to je više bilo dodijalo Dioklecijanu, pa je odluči smaknuti. Kad je on to bio odlučio, najedanput nestane nje iz tamnice. Ona još ni danas nije umrla. Ona se prikazuje i sada svaki hiljadu godina isto u zlatnoj karoci, i to u Splitu i Solinu, u Mravinskom polju pod Kamen i u nas u Srinjinam 'pod Baščom'. Pripovidali su stari ljudi da ona traži u Mravinskom polju jednu ženu koja ju je puno ljubila i bila je zato progonjena od Dioklecijana. U nas u Srinjinam dolazi 'pod Baščom' gdi je bio Dioklecijanov ribnjak, a ona se tu igrala kad je bila malena i bacala ribicam mrvice od kruva i mesa.

Ko nju i sada vidi, pa zaustavi konje i karocu i nju poljubi, ostao bi čestit za vavik. Bijaše se našao jedan naš Srinjanin od srca - ovo mi je kaziva moj pokojni otac - pa je odlučija pokušati sriću, pa šta Bog da, da. Ode zato u Split, ali je nije naša. Vrati se natrag da će kući u Srinjine, kad eto ti nje pod Kamen, gdi je kupina, a još se nije bilo svanulo. Sva u sjaju i zlatu kao zvizda Danica, u zlatnoj karoci sa vilovitim konjima, lipa ka ružica, stasita ko jela, da je se ne mogu dva oka nagledati od velike plemenitosti, a leti, brate, ka vila. Skoči on prida nju, ufati konje za uzde, ali ona ošine konje, konji upropanj, on se pripade, problidi i onesvisti, a ona pobiže. Ona je bila ošinula konje samo da njega kuša. Ne bi ga bili konji satrli, jer je ona puno dobra. Vidi se da mu nije bilo dano da je poljubi pa da bude čestit za vavik. Nju je sigurno moga zaustavit i poljubit pokojni don Nikola Mužinić, ali se nije na nju namirio.'

Dioklecijanovu smrt spominju mnogi izvori, ali informacije nisu podudarne, ni oko vremena, ni oko uzroka, a pripovijeda se da je sv. Lucija prorekla smrt Dioklecijana.

Vaša reakcija na temu