INTERVJU Nela Sisarić: Djeca su postala moja najveća inspiracija

Nakon završenog ciklusa suvremenog plesa i pokreta u Studiju za igru, pokret i ples pod vodstvom Nele Sisarić, u Gradskom kazalištu mladih je na rasporedu dvodnevni program sredinom ožujka. Seminar za pedagoge, te plesna predstavu za djecu Minimi. O planovima smo popričali s utemeljiteljicom Sisarić, ujedno i kreativnom direktoricom uspješnog IKS Festivala.

Kako ste došli na ideju pokretanja radionica radionice suvremenog plesa i pokreta?

- Radionice suvremenog plesa i pokreta pod mojim vodstvom imaju nešto dužu povijest i ne vežu se samo za trenutni novi studio Gradskog kazališta mladih Split. Sve je počelo u Domu mladih. Nakon što je Kilina Cremona postala ravnateljica Baleta u HNK Split 2000. godine istovremeno radila je na razvoju izvaninstitucionalne edukacije suvremenog plesa za mlade u Domu mladih (sadašnji prostor Male scene Multimedijalnog kulturnog centra Split) gdje su nas ona i njeni asistenti podučavali tehnikama suvremenog plesa. Tada sam imala malo više od 18 godina. Taj studio pohađala sam godinu i pol dana. Nakon završenog fakulteta u Italiji gdje sam također bila aktivni plesač, kada sam se vratila u Split, nastavila sam s istom edukacijom jer sam smatrala da je suvremena plesna scena u Splitu potrebna. Pokretačica sam revije plesnog filma videa od 2008. do 2012., potom sam sustavno radila na razvoju strukovne udruge Udruge plesnih umjetnika Hrvatske u koju smo upisali nekoliko aktivnih plesača Splićana. U isto vrijeme smo podigli kapacitete, ljudske i financijske za IKS Festival - međunarodni festival suvremenog kazališta kroz koji razvijamo razne plesne programe i umrežavanja koji ove godine slavi četvrto izdanje.

Kako je nastala suradnja s Gradskim kazalištem mladih Split, znamo da ste bili u Kazališnom vijeću…

- Istina, kao članica tadašnjeg Kazališnog vijeća bila sam u nezavidnoj situaciji jer smo tek kao novoosnovano Vijeće imali zadatak provesti natječaj za ravnatelja/ravnateljicu. Osobno sam bila mišljenja, od samog početka, da smo taj natječaj raspisali prebrzo i da smo trebali imati više vremena da se uhodamo u rad kazališta. Bilo je također potrebno uskladiti Statut s novim zakonskim smjernicama, kao na primjer sa Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Pritisci su se sve više i više povećali, moji prijedlozi su bili odbijeni zbog nedostatka vremena i hitrosti, kao i prijedlog da je potrebno s kandidatima napraviti intervju što je sadašnji sastav Vijeća ipak predložio i izvršio. Dakle, hitrost se pokazala kao usporivač cijelog procesa, ali i njen katalizator, jer je Vijeće pak odradilo svoj zadatak. Ovim putem čestitam dr. Anđelu Mojsoviću što je ostao u Vijeću, što nije davao suvišne komentare u medije vezano uz postupak smjenjivanja i što je na kraju uspio izraziti svoje mišljenje. Rad u Kazališnom vijeću dodatno me je oplemenio novim iskustvom i poznanstvima, tu bih dodala i kolegicu Nives Fabečić Bojić koja ima dragocjeno poznavanje nezavisne kulture budući da je i sama bila tri godine zaposlenik mreže Clubture, najveće mreže za decentralizaciju kulture u Hrvatskoj i koja je pripomogla savjetima vezano za iščitavanje programa kandidata dok sam bila u sastavu Vijeća, a znanje Tonija Miljka u vezi financijskih izvještaja kazališta bilo je iznimno da bih rado i sama poželjela jednog takvog financijskog stručnjaka u svom timu.

Vratimo se postizanju suradnje. Dogovorili ste se nakon što su Perlice otišle iz GKM-a?

- Činjenicu da sada radim u kazalištu mogu zahvaliti kolegici iz Vijeća koja je dala preporuku za raspisivanje natječaja. Otkad sam postala dio Kazališnog vijeća, u razgovorima sam iz šale znala reći da bih rado nastupila s ansamblom u predstavama, ali naravno dok ste član Vijeća to možete raditi samo volonterski. Budući da sam mjesec dana, dakle, negdje u srpnju 2014. promišljala hoću li istupiti iz Vijeća ili ne, paralelno sam radila na programaciji i iznalaženju fondova za projekte IKS Festivala i bilo je jednostavno teško pratiti dinamike problema u Vijeću i kazalištu. Jedan od zanimljivih projekata sa širom europskom platformom bila je mreža Kliker - mreža za razvoj suvremenog plesa za djecu i mlade, koja je čekala svoju implementaciju u Splitu i za koju jednostavno nismo imali kapaciteta. Rad u Studiju u Gradskom kazalištu mladih vidjela sam kao priliku za razvoj aktivnosti te mreže kao i mreže Nomadske plesne akademije jer jednostavno ne uspijevamo raditi na takvim programima u Domu mladih. Oni zahtijevaju topliji prostor, bolju infrastrukturu, suradnju sa školama i pedagozima koju moja organizacijama nema. Gradsko kazalište mladih je idealan pridruženi partner za te aktivnosti. Ja sam angažman u Studiju ponudila odraditi volonterski jer moja organizacija ima financijske kapacitete ali nemamo prostor, a da prihod od članarina pripadne kazalištu jer sam znala u kojoj su situaciji nakon odlaska Perlica. Pojedine vijećnice tadašnjeg Kazališnog vijeća zalagali su se da to ide preko javnog natječaja i upravo zbog toga ja sam danas u Gradskom kazalištu mladih na ugovoru kao honorarni suradnik, a Studio nosi ime Studio za igru, pokret i ples.

Što Studio za igru, pokret i ples nudi polaznicima?

- Studio za igru, pokret i ples prvenstveno je interdisciplinarni studio. Dakle, kroz satove radimo na dramaturgiji pokreta, scenskom pokretu, osnovama suvremenog plesa, igrokazima, njegujemo autorske dječje ideje, osnažujemo ih da se sami izraze bez obzira na krajnji učinak, tražimo njihove svojevrsne poetike. Radimo kolektivno ali i individualno što njih strašno veseli, jer djetetu poklanjam pažnju kao svom ravnopravnom partneru. Ja sam za njih jednostavno - Nela. Iako moram priznati da put nije bio jednostavan. Bilo je trenutaka kad bih došla doma i upitala sama sebe zašto se toliko dajem i zašto me ovaj posao tako fizički i psihički iscrpi. I onda mi je na jednom satu sve bilo jasno! Djeca su me toliko, što se kaže, vrtjela oko malog prsta da bi se nakon održanog sata samo ispuhala. Toliko inteligencije, bistrine, prkosa, ali i nježnosti leži u njima i čeka svoju priliku da se pokaže u najboljem svjetlu. Budući da ni sama nemam djecu, priznajem trebalo mi je vremena da spoznam na koji način funkcioniraju u grupi, a sad sa sigurnošću mogu reći oni voze mene - ali vozim i ja njih. Bio je to trenutak kad sam spoznala svoju malu vojsku i od tada imaju moje najveće poštovanje. Oni jednostavno imaju neiskvarenu inteligenciju, čistu emociju i kao prave Splićanke pršte energijom. Žao mi je što nemam i grupu dječaka, mislim da bi to bio pravi izazov. Zasigurno bih prilagodila program njihovim željama i načinu izražavanja jer se u Studiju za igru, pokret i ples stavlja naglasak na inovativnost i interdisciplinarnost kroz pokret. Recimo, silno bih željela ostvariti suradnju sa UMAS-om, Odsjekom za video animacije, kod stvaranja dječjih videa, i voljela bih kad bi se uspio otvoriti put i toj suradnji.

Nakon jednog završenog ciklusa, što vam je sljedeće u planu?

- Moram priznati da ovaj završeni ciklus ne bi bio moguć i bez mojih suradnika. Spomenula bih Kristinu Lovrić i Luciju Zalović, nekadašnju članicu Zadarskog plesnog ansambla, koja je u postupku učlanjenja u strukovnu udrugu UPUH kao pridruženi član i koja je bila moja desna ruka zadnjih mjeseci. U skoroj budućnosti nadam se da će i ona biti moja zamjena kao plesni pedagog za vrijeme mog studijskog putovanja u Beč koje će trajati dva tjedna. A u drugom nas ciklusu čeka još mnogo toga, mogu samo napomenuti međugeneracijsku radionicu solidarnosti u kojoj će sudjelovati i roditelji i djeca, radionice kompozicije i kontakt improvizacije, gostujuće radionice plesnih pedagoga. Zapravo, drugi ciklus ovisi najviše o suradnji s budućom ravnateljem/ravnateljicom jer se upravo spremamo prijaviti na još jedan natječaj za inovativne projekte za djecu i mlade i vidimo Gradsko kazalište mladih kao potencijalnog pridruženog partnera. Radi se programu edukacija u školama i rok za prijavu je do 20. ožujka, a program ćemo osim s kazalištem ostvariti zajedno sa pridruženim partnerima mreže Kliker. Hoćemo li stići predstaviti ravnateljici/ravnatelju taj program, ostaje za vidjeti, zar ne?

Pripremate dvodnevni program u GKM-u. Seminar za pedagoge, te plesnu predstavu za djecu Minimi. Što mogu očekivati polaznici seminara? U čemu je posebnost predstave Minimi?

- Klikerov seminar s pedagozima je odgojno - obrazovani program prilagođen kreativnim procesima za poboljšanje međugeneracijske solidarnosti među djecom i mladima, poticanje na nenasilnu komunikaciju. S pedagozima prolazit će se kroz metode koje sustavno proizvodi djeci, osnovnoškolcima i srednjoškolcima mjere za poboljšanje razumijevanja i prevladavanja novih izazova u životu, doprinosi razvoju djece i mladih i podučava ih njihovoj ulozi aktivnog pripadnika društva koji će razvijati znatiželju i ideje o istraživanju, međusobnoj interakciji i toleranciji kroz pokret i rad na tijelu. A metoda samog seminara razradili su kolege iz mreže Kliker – Sanja Tropp Frühwald, Till Frühwald, Petar Cvirn i Tamara Curić upravo koristeći izvedbeni materijal predstave Minimi koja govori o uklapanju, o pripadanju, o samostalnosti i o samopouzdanju; govori o identitetu, o odrastanju. Predstava je prilagođena djeci od pet godina pa dalje i vjerujem da će biti vrlo zadovoljna predstavom.

Podstanar ste u Gradskom kazalištu mladih. Očekujete li suradnju s novim vodstvom Teatrina?

- Ja sam na ugovoru do lipnja, a što će biti poslije zasigurno ovisi o budućem ravnatelju/ravnateljici. Ne znam što je pisalo u programima kandidata vezano za plesnu dvoranu GKM-a, za koju vjerujem da sasvim dobro može funkcionirati kao dvorana za probe ako je zauzeta pozornica. Na natječaju za plesnog pedagoga predala sam program i plan rada za ovu godinu kojeg se držimo i rezultate želimo dati na uvid budućoj čelnoj osobi teatra mladih, kao i analize, koncem lipnja. Ako se suradnja nastavi, željela bih predočiti trogodišnji strateški plan, koji će se nadovezati na ovu eksperimentalnu godinu. Suradnje ostvarujemo, prezentaciju moramo odraditi, dosta je rada iza nas. Svakako fokus će biti pedagoški rad, unutar Studija, ali i u odgojno obrazovnim ustanovama - školama. 

Kakvi su Vam planovi u doglednoj budućnosti? 

- Odgovorit ću simptomatično - teško pitanje! Vjerujte mi da u ovih osam godina koliko sam u Hrvatskoj, nakon što sam se vratila iz inozemstva s dvije diplome, jedna u kazališnim disciplinama a druga u kulturnom menadžmentu, uopće ne bih isključila mogućnost da ponovo odem iz države. Ne pripadam nijednom poslovnom klanu, što bi se reklo, i kao nezavisnjak jako je teško živjeti u neizvjesnim situacijama. Moj put u Splitu je bio, priznajem, težak i zahtjevan, rad na nedovršenoj pozornici Amfiteatra osam godina gdje smo podigli festival i gdje sam poradi teških uvjeta i rada u prašnjavom i hladnom prostoru dobila prvo alergiju, potom i znakove blage astme. Uz savjete zaposlenika Službe za kulturu ostvarila sam niz uspjeha u kojima su mi najviše pomogli članovi Kulturne umjetničke udruge Uzgon bez koje, ako ćemo iskreno, ne bi ni bilo festivala. Festival je 2013. godine dobio titulu najboljeg festivala u Hrvatskoj isključivo glasovima publike. Dobila sam nagradu za književnost, ugostila sam vrhunske umjetnike i prezentirala izvrsnu umjetnost. Nakon skoro 30 godina organizirala sam koncert Laibacha i to mi je bio veliki poduzetni rizik. Znala sam da se za tu ideju bacam u vatru, da možda hoće a možda neće biti održiva, ali da je i jedini put i zalog za budućnost. I uspjeli smo. Koncertom smo isplatiti i najam pozornice i umjetnike. Preko javnog natječaja u rujnu ove godine na IKS Festivalu izdvojili smo sjajne projekte. Spomenut ću i kazališnu kompaniju Berislava Juraića, hrvatskog producenta koji je od ove godine dobio na upravljanje dva londonska kazališta. Radujem se toj suradnji, a - tko zna - možda se i otvori prostor koprodukcije s Gradskim kazalištem mladih i na međunarodnim projektima. Sigurno bih, da imam bolje uvjete za rad u Hrvatskoj ili u inozemstvu, napravila puno više, a ponekad se i sama pitam: što bi bilo da imam prave uvjete?

U čemu nalazite onda inspiraciju?

- Moja najveća inspiracija zadnje vrijeme postala su upravo djeca. Iskreno mislim da sam u Gradskom kazalištu mladih pronašla mir. Split je tvrdokoran grad, za napraviti pomake moraš biti tvrdoglav i uporan i čvrst kao orah. Također kulturna javnost, pa i kritika, ne libi se, kada te želi spustiti ako si mlad i nadobudan te pun ideala, pokazati da je u Splitu teško biti 'faca'. Bez problema ti skrešu krila ili možda višak mladenačke taštine... 

Vidite, takvo ponašanje Splićana i javnosti mene je samo sve više uzbuđivalo i povećavalo strast da napravim još bolje projekte i programe, pa i do granice vlastite iscrpljenosti. Nije to bilo iz dišpeta, više iz potrebe da im sama kroz svoj rad pokažem da su teške kritike nepotrebne i suvišne ako nisu konstruktivne i s ciljem kako nešto napraviti boljim i ljepšim za život i u okruženju u kojem se živi.Treba znati prepoznati trenutak kad se mladi emotivno otvore i pokažu slabosti ili kada ih emocije obuzmu, na to treba odmah reagirati radom i disciplinom, jer se snaga postiže ravnotežom slabog i jakog, bez tog paradoksa nema dobrog plesa u životu. 

U ovih nekoliko godina u Splitu svašta sam vidjela: prijateljstva koja su više značila kao težnja za površno ispunjavanje hirova nego susret istinskog razumijevanja, iskustva s osobama za koje nikad nisam ni sanjala da će mi pružiti ruku kada se to nitko usudio nije i kojima ću biti uvijek zahvalna, i članove obitelji koji zapravo to nikada nisu ni bili na moje veliko razočarenje. Danas me malo toga uzbuđuje, jer me više ništa ne može iznenaditi kod ljudi. Ljubav je jedina konstanta, ali trenutno jedina želja mi je - ponovo se zaljubiti.