Kako dijete zainteresirati za čitanje?

Iznenađuje činjenica kako djeca današnjice već u najranijim godinama (i sve ranije) prepoznaju, izgovaraju slova, te ih spajaju u riječi, a onda jednako tako brzo - čitaju. Zadivljeni smo time i često to ističemo kao nešto posebno važno, a onda se dogodi nevjerojatan prevrat - baš onda kad bi trebalo čitati, ono jednostavno neće, ne želi i gotovo. Što mu se dogodi?

Svjedoci smo što mediji rade u dječjem svijetu, koliko i kako se djeca poistovjećuju s junacima iz crtića, no, na žalost, jednako smo tako svjedoci kako više od 50 posto roditelja ne čita (!) svojoj djeci priče i bajke, već tu aktivnost zamjenjuje medijima.

Lijenost roditelja da djecu zainteresiraju za čitanje rezultira njihovim odbijanjem čitanja onda kada to moraju sami raditi. Čitanje tako ne postaje radost, nego napor i mrsko moranje.

Ritmičke igre, pjesmice, priče u kojima čitalac mijenja intonaciju i pojačava doživljaj, nužnost je za razvoj komunikacije i prihvaćanje knjige kao prijatelja.

Ne tako davno jako me iznenadila spoznaja da mi djeca u petoj i šestoj godini, dakle u godini pred školu, kad bi trebali već crtati lik čovjeka sa svim njegovim dijelovima, crtaju glavonošca. Taj glavonožac nije bio crtež koji crta dijete manjih intelektualnih sposobnosti, nego je bio pun detalja koji ukazuju da se ne radi o poteškoći. Istraživanjem sam došla do spoznaje da s djecom nitko nije razgovarao o dijelovima tijela, što to sve čovjek ima. Najbliža im je bila glava sugovornika (suigrača) i na njoj su uočili sve detalje, ali 'nevažne noge, ruke, vrat, tijelo...' su ostali nevažni i tek poput dva štapića izvirali iz glave. Nedostajala je vođena pažnja, nedostajalo je skrenuti pozornost, dodirnuti, osjetiti, opisati svaki djelić ljudske figure. I problem je nestao. Zašto ovo navodim? 'Virus: Podrazumijeva se!' je virus koji treba što brže i temeljito odstraniti iz pristupa djetetu (i ne samo djetetu). Ništa se ne podrazumijeva, ne podrazumijeva se da nekoga volite - treba mu se reći i pokazati, da ste ljuti - treba se i to iskazati.

Jednako i čitanje. Ljubav prema knjizi potiče se i ukorjenjuje primjenom čitanja knjige, osobnim interesom za knjigu, načinom interpretacije onoga što čitamo i, naravno, adekvatnim izborom literature za određenu dob. Ne podrazumijeva se da će dijete čitati kad i jer to mora i da će još k tome biti sretno što to mora raditi.

Mi u vrtiću imamo znak kada počinje čitanje priče - nekoliko zvukova na trianglu, neko zvonce koje kaže: sad je taj trenutak! I tada gotovo sva djeca dolaze u pričaonicu. Naravno, jako pomaže animacija priče kroz lutke, a pogotovo ako se cijela obitelj 'igra priče'. Vaš glas ima umirujuće djelovanje na dijete, jer označava ljubav, sigurnost, povjerenje, a riječi i priče koje mu ponavljate ući će mu u uho i tako postati trajno bogatstvo njegova rječnika.

Čak i ona djeca koja isprva ne pokazuju zanimanje za čitanje, vremenom dolaze, a onda i ostaju uz čitača.

Ako nismo spremni potruditi se približiti djetetu ono zbog čega ćemo sigurno kasnije itekako gubiti živce, pripremimo se na dugotrajnu torturu u oba smjera - od roditelja prema djetetu i od djeteta prema roditelju. O zahtjevima škole nije potrebno niti govoriti.

Svakako, trud uložen u stvaranje navika i ljubavi prema čitanju višestruko je isplativ, a ako se još znate igrati, može biti i jako zabavan.