KOLUMNA KATE MIJIĆ: Božić je simbol zajedništva, a ne luksuza

Božić nam je pred vratima. To se vidi, ali i čuje. Vidi po blještavilu, a čuje po razgovorima koji se većinom svode na hranu i poklone. Sveopće ludilo ogledava se na svakom koraku. Neshvatljiva gužva svuda je oko nas. Ljudi su nahrupili u dućane, vukući kolica koja su prepunjena. Ponašaju se kao da će sve biti zatvoreno nekoliko mjeseci. Dok ih promatram, nameće mi se pitanje: 'Imaju li ti ljudi išta u kući?' Ponašaju se kao da je u tijeku natjecanje u kupnji. Tko će više, i tko će obilnije. Je li to smisao Božića? Ono što bi trebalo biti obiteljsko okupljanje, pretvara se u pretjerivanje u svakom pogledu. Ljudi se ne okupljaju samo da bi jeli. Nekako mi se čini da su to smetnuli s uma. I ja ću imati obitelj na okupu, ručak, kolače, ali neću napraviti petnaest vrsta da bih se njima hvalila na Facebooku. Što će ljudima toliko kolača? Neću ih početi peći deset dana prije, niti ću sve svoje slobodno vrijeme provesti u ludilu kićenja i pospremanja. Božić je dan kojeg ću provesti sa svojom obitelji, možda jedan od rijetkih gdje ćemo svi biti na okupu. To je ono što me najviše veseli.

Sveta obitelj i štalica sinonim su Božića. Daju naglasak na ono što je najvažnije, obitelj i skromnost. Skromna štalica koja se nalazi ispod svakog bora, okružena je luksuzom i blještavilom. Idu li to dvoje zajedno? Po nikakvoj logici ne bi trebali ići, ali idu. 

Dok se jedni vesele Božiću, drugi ga čekaju s tugom i zebnjom. Postoje ljudi koji nisu okruženi blještavilom, već samoćom. Samci se boje Božića, boje se da ne pripadaju nigdje. Nije lako biti sam, a pomisao na sve one obitelji koje odišu srećom, kao da tu tugu povećava. Da nije društvenih mreža, puno toga bi bilo drugačije. Na njima ima istine koliko i poštenja u javnim kućama. Važno je samo što će se pokazati, a ne ono što osjećamo. 

Smisao Božića nije da se ubijemo od rada, tako da i ne možemo biti sa svojom obitelji onako kako bismo trebali. Nijednoj obitelji ne treba osam vrsta jela, ni deset vrsta kolača. Ne pretjerujmo. Mi nismo zemlja blagostanja. Većina onog kupljenog, kupljeno je na rate. Postoje stolovi na kojima nema ništa, postoje ljudi koji osim skromnosti za ništa drugo i ne znaju. I njima je Božić. Njihovi apetiti nisu raskalašeni, njihove su želje skromne. Njima bi bilo dovoljno samo jedno jelo, a imaju li ga? Postoje stolovi koji se pokazuju, i oni koji se nastoje skriti, jer na njima nema gotovo ništa. A ipak… možda su sretniji od onih koji su okruženi obiljem. Božić bi trebao biti u nama, u našoj obitelji, a ne na stolu. 

Smisao Božića je i darivanje. Naravno, i to je krivo protumačeno. Trebamo darivati jedni drugima, ali ne mobitele, ne parfeme i skupe poklone, trebali bismo darivati ljubav. I pored sve raskoši, mnogi su gladni upravo te ljubavi. Od onog što imamo, trebali bi dati nešto onom tko nema. Mislim da bi nam to uljepšalo Božić bolje od bilo kojeg specijaliteta. Nahranimo srce, a ne stomake. Pomognimo onima koji pomoć trebaju, jer nikada ne znamo kada ćemo mi zavisiti o nečijoj pomoći. Darovi se ne daju jednom godišnje, nego kad god imamo priliku. 

I da ne zaboravim, petarde nisu dio slavlja. Trebamo biti obzirni i pažljivi. Pažljivi prema sebi i drugima, a obzirni prema životinjama koje se smrtno boje. Znam da bi se svi ljubitelji životinja složili sa mnom, pogotovo oni čiji se psi boje. 

Dragi moji, nemojte da vas ponese duh konzumerizma, nego duh ljubavi. Spremite onoliko koliko vam je potrebno, jer tijelo nije prazna vreća u koju se može ubacivati mnoštvo hrane. Budite umjereni u svemu, samo ne u ljubavi. 

Čestit i blagoslovljen Božić, od srca Vam želim.