KOLUMNA KATE MIJIĆ: Tko se od vas prema životu odnosi sa zahvalnošću?

Teško se nositi s nevoljama. Svi ih imamo. Neki manje, a neki više. U trenutcima najvećih iskušenja, teško je pronaći smisao života, smisao svih nedaća koje se mogu srušiti na leđa samo jedne osobe. Kažu da ne trebamo plakati nad malim brigama, da nas Bog ne bi počeo liječiti velikima. Ima tu istine, ali kako to objasniti nekom? Svakom su njegove brige najveće. Sve dok ne upozna gore, one koje ima su njegova jedina preokupacija. Život zna biti surov, nepravedan, a pogotovo kada je u pitanju bolest, ili nešto još gore. Kako se nositi s tim? Postoji li način? Kako pronaći smisao u besmislu? Kako vjerovati u bolje, a život te bacio na dno? Kako pronaći nadu, a niti jedna riječ kojom možeš opisati svoj život ne počinje niti sa slovom 'n', a kamoli riječju 'nada'. 

A istina je, ponekad znamo biti i te kako nezahvalni. To je valjda u ljudskoj prirodi. Ako si zdrav, ako ti je obitelj zdrava, a još k tome i radite, što više poželjeti? Vilu s bazenom, milijune eura? Svi znamo da Bog ne dijeli pravedno ništa. Netko je bolestan od samog rođenja, i ne zna za ništa drugo osim za bol, a u tom biću ima više radosti nego u stotinama zdravih ljudi. Poznato je da oni ljudi koje je priroda ograničila, te iste granice i pomiču. Poznajem osobu koja ima cerebralnu paralizu. Rukama se ne može koristiti, ali je završio likovnu akademiju, i priznati je i poznati slikar. Ne, on se nije pomirio s bolesti. Nikada ni neće. On je odlučio pobijediti bolest, prkositi joj, on se odlučio na samostalan život, onaj u kojem ni o kome neće ovisiti. Ne može se koristiti rukama, ali može nogama. Da, slika nogama. I svaki put kada mi je teško, kada dođem u iskušenje da posustanem, upitam se imam li ja pravo na to. Prisiliti noge da preuzmu ono što bi ruke trebale, nije nimalo lako. Ne, nemojmo se zavaravati. Suze i znoj, sve je to pratilo mojeg dragog prijatelja do uspjeha. Je li on ljut na život? Možda ponekad je, ali… Mislim da smo više ljuti mi koji smo zdravi, a ne znamo koliko ćemo to biti. Tko se od vas prema životu odnosi sa zahvalnošću? Kada ste se probudili i zahvalili svojem tijelu što vas vjerno služi? Blagoslov je vidjeti, čuti, hodati, govoriti. Blagoslov je to što svaki dio našeg tijela savršeno funkcionira. Sretni smo, a da toga nismo ni svjesni. Uzimamo sve 'zdravo za gotovo', sve dok se to ne promijeni. Čudan je ovaj život. Grabimo za života, a ništa sa sobom ne nosimo. Nikakav novac ne može prevariti smrt, niti se ona da podmititi. Ne postoje odgode, jer da postoje, neki bi mogli živjeti vječno. Možda je nečiji grob ljepši, a nečiji skromniji, ali je ista sudbina onih koji se nalaze u njemu. Tako je i za života. Nečiji je životni put postu trnjem, a nečiji tepihom od trave. Imamo samo jednu priliku za život. Nemojmo je uludo prokockati. Dajmo tom životu svrhu, oplemenimo ga, ostavimo traga iza sebe. Čemu mržnja, ljubomora, zloća? Čemu ti osjećaji? Nemamo svi isti put, niti istu svrhu života. Zadat će nam život niske udarce, ali se ne smijemo predati. Kad padnemo, trebamo i ustati. Ako je život nepravedan prema nama, ne moramo mi biti prema drugim ljudima. I trnje je dio života. I ono ima ulogu u njemu, i to mnogo veću nego što mislimo. 

Daje nam život lekcije, a mi iz njih trebamo učiti. Ne zaboravite, ima ljudi koji su smrtno bolesni, ima roditelja koji su izgubili djecu, a to je nešto najstrašnije što se može dogoditi, ima gladnih i žednih, onih kojima je jedini dom klupa u parku ili nekakva ruševina, i koliko god teško živjeli, ima onih kojima je mnogo teže.

Nije to nikakva utjeha, već čista realnost. 

I onda, kad se svijeća života ugasi, što iza nas ostaje? Samo dobra djela, i ruže koje dobijemo kada nas više ne bude.

Postoji li nešto iza smrti, ili je to kraj? Mora postojati. Naša duša samo promijeni oblik. Život je samo jedan epizoda naše duše, i zato trebamo nju posebno njegovati. Život dobiva smisao ako postoji nešto nakon smrti. 

S vjerom u uskrsnuće, želim Vam sretan Uskrs!