KOLUMNA KATE MIJIĆ: Treba li nam Valentinovo da bismo pokazali da nekoga volimo?

Nema onog što današnje vrijeme nije uspjelo materijalizirati, pa tako i Valentinovo. Ruže, crvena srca, bombonijere, parfemi, nakit, donji veš… Sve ono što miriše na dobru zaradu, potiče se i reklamira. Slavljenje Valentinova kod nas je novijeg datuma, barem kada je u pitanju oblik kakav je danas. Mnogo toga smo uvezli sa zapada, pa tako i obilježavanje dana zaljubljenih. Lijepo je da zaljubljeni imaju svoj dan, ali, ako si zaljubljen, nije li ti Valentinovo svaki dan, barem bi trebao biti. Ljubav se ne bi trebala materijalizirati, jer ona taj pojam ne bi trebala poznavati. Te dvije riječi nikako ne bi smjele biti u jednoj rečenici. Poklonite srce, ali ono koje kuca u vašim grudima, a ne plišano, crveno na štapiću ili tko zna u kakvim ga sve verzijama ima. Ovo vaše srce je najprikladniji poklon, najljepši, i najtrajniji. To srce ima dragocjenu vrijednost, i to je najljepši poklon koji se može dati. 

Ne kažem da ne bismo trebali voljenoj osobi dati do znanja koliko vam je stalo. Trebali bismo što češće, a ne samo na Valentinovo. Naravno da ćete kupiti poklon. To se od vas očekuje, pogotovo na taj dan. Bit ćete posebno darežljivi i pažljivi, posebnije nego inače. Taj dan mora ostati u sjećanju, iz mnogo razloga. Žene su jako osjetljive na taj dan. Jer, nijedna se žena ne bi lijepo osjećala da ne dobije poklon, a svi oko nje se hvale poklonima. Osjećala bi se manje vrijednom, manje voljenom, mada to i ne mora biti ni blizu istine. Sjećam se razgovora u jednom društvu koji mi je natjerao suze od smijeha. Jedna naša sugovornica je rekla da je sebi kupila poklon za Valentinovo, i to na nekoliko rata. Nisam je samo ja u čudu gledala, nego svi okupljeni, nas nekoliko. 

- Što se čudite? - upitala nas je mirno. 

- Ne mogu dozvoliti da se sve moje kolegice u uredu hvale poklonima o kojima ja mogu samo sanjati, a da ja s dobivenom sitnicom ispadam nekakva jadnica, manje vrijedna, isto kao i moja ljubav. Možda su i one postupile kao i ja. Poklon je stvar prestiža, ljestvica kojom se mjeri koliko smo voljeni. Ljudi znaju biti i te kako okrutni, a dati im razlog za to, meni nije ni na kraj pameti. 

Ima li ona pravo? Na neki način ima. Ne želi biti različita od drugih, mada poklon nije mjerilo ljubavi. Ima onih koji vole, ali ne mogu kupiti ono što žele, ili jednostavno ne znaju, što nas ne bi trebalo nimalo čuditi. Ljubav se ne mjeri cijenom poklona, a to nikakav materijalizam nikada neće promijeniti. Ljubav se mjeri brojem otkucaja voljene osobe, brojem izgovorenih lijepih riječi. Kad voliš, svaki dan je poseban, i tu nema iznimke. 

Nemojte da vam Valentinovo bude jednom godišnje. Ako voliš, kaži i dokaži. Svaka ljubav raste s lijepim riječima, sa svakom gestom koja pokazuje koliko je ta ista ljubav posebna. 

Kakav god poklon dobili, on nije bitan, bitno je ono što druga osoba osjeća, bitna je ljubav, bitno je da se taj netko potrudio, koliko god to nespretno bilo. 

Dragi moji, neka vam je sretno Valentinovo. Ne gledajte cijenu poklona, gledajte koliko ste voljeni. Ljubav je dijamant koji nema cijenu, i neka vam traje onoliko koliko bi i dijamant trajao. 

Voljeti i biti voljen je najljepši poklon, a to i jest smisao Valentinova. 

Sretno Valentinovo!