Foto: Pixabay.com KOLUMNA VEDRANA SMOLČIĆA: Postoje samo dvije vrste ljudi - suborci i šupci
Kako to? Piše: Vedran Smolčić

KOLUMNA VEDRANA SMOLČIĆA: Postoje samo dvije vrste ljudi - suborci i šupci

Prijatelj ili poznanik su nekako dobri termini za manipulaciju i kićenje

Život s godinama postaje sve brži, sve zahtjevniji i sve je manje prilika da se posvetimo detaljnoj analizi drugih ljudi i njihove istinske uloge na ovom svijetu. Pa ionako ni svoju još nismo preispitali, a kamoli odgonetnuli. Naime, imamo pametnijeg posla. Pod pametnijim poslom smatram raditi stvari koje ne voliš da bi si mogao priuštiti stvari kojima ćeš impresionirati one do kojih ti nije stalo. Ili tako nekako. To ionako nisam smislio ja nego netko mnogo mudriji. No, da ne bude sve tako besmisleno i tragikomično po ljudski rod, svakodnevna borba za egzistenciju nas, htjeli mi to ili ne, dovodi u specifične situacije u kojima na površinu jako brzo ispliva masni ljudski talog. Ili ne ispliva. U toj bjesomučnoj utrci sve je gluplje i bespotrebnije voditi računa o ostavljanju dobrog dojma. 'Dojam ionako ne mogu unovčiti', promišlja gladni moderni kmet, isto smatrajući za monetiziranje riječi 'hvala, molim i oprosti'. Ovo zadnje posebno. I poput ralice u mećavi, gura sve i svakoga da sebi raskrči put prema idealu svog bijednog postojanja.

Svi vjerojatno imate oko sebe one ljude koje svrstavate pod poznanike jer ih spletom okolnosti ne viđate često, a sto posto ste sigurni da bi vam bili jako dobri prijatelji da ste ih imali prilike upoznati u, recimo, srednjoj školi. Život podijeli karte tako kako ih podijeli. Zato ljude dijelim na suborce i na šupke. Prijatelja i poznanika ima i među jednima i među drugima. Prijatelj ili poznanik su nekako dobri termini za manipulaciju i kićenje. Suborci su svi oni kojima mogu pogledati u oči i potom izbaciti pedeset posto onoga što sam htio reći. Jer nije potrebno sve reći kad pogledaš nečiju dušu izbliza. Suboraca ima dosta, ali većina se s vremenom naglo razvojači, pa usred najluđe razmjene vatre ostanete sami. Onda takvi suborci za mene postaju i ostaju šupci. I dalje ih pogledam u oči tu i tamo, ali uglavnom vidim da tamo više nitko ne stanuje. Ili bar ne netko meni poznat. Netko u ovoj partiji života dobije 'asa i tricu od briškule' odmah, netko u pola partije, a netko nikad. Tako je s prijateljima i bračnim drugovima. A i s drugim stvarima. Dobra stvar je što usred partije vi već znate koje karte su izišle, a koje nisu. Znate i kako razmišlja ovaj do vas. I ovaj preko puta. A znate i koliko 'punata' imate ako ste pedantni. Zato je možda bolje 'peškat' dobru kartu negdje nakon tri, četiri odigrane ruke. To je možda nekako – taman. Dovoljno kasno da znate s kim imate posla i da je ne potrošite uludo, a dovoljno rano da s tim kartama još možete okrenuti partiju u svoju korist.

I jedna mala analogija usput. Znate one tipove iz školskih klupa, koji su bili 'glavni' u petom ili osmom razredu? Svaki razred svake škole imao je dva ili tri takva. Nekako su ni krivi ni dužni bili najbolji u svemu. Ili gotovo najbolji. I dospjeli su prečicom u sve leksikone i spomenare onog vremena. Kada si mali onda misliš da je to pedigre za cijeli život. Neizbrisivi biljeg. Kozmička ostavština na ramenima malog školarca. Kada si neiskusan za stolom onda misliš da 'prva ruka' određuje čitavu partiju. Isto je bilo i kod curica. Neke su jednostavno bile toliko lijepe i pametne istodobno da je čitav dan, pa i tjedan, nekog od nas ovisio o tome kojim putem će Ona ići u školu. Do te mjere da su sve ostale, ni po čemu iznimne curice, nama golobradim prištavcima izgledale kao nepotreban balast u društvenom životu jednog razreda. Neke su čak trpjele takvu količinu poruge da me dan danas čudi kako se u tim osjetljivim godinama nisu odlučile za neke drastične mjere prema sebi ili prema nama.

I uvijek, kojim god putem krenuli, sretnemo one plačipizde koji uđu u peto ili šesto desetljeće partije i još uvijek okolo pričaju kako im život nije podijelio dobre karte u startu i koji sebe i druge uvjeravaju da je upravo to isključivi razlog što im igra nema glavu ni rep. Partija je duga. Dovoljno duga da prva ruka nije ni prokletstvo ni blagoslov. Dovoljno je duga da sazrijete putem i da ponekad bez briškule, na blef, ulovite ono što mnogi ne uspijevaju ni s idealnim kartama. Duga je čak i toliko da stignete shvatiti da su vam nekad protivnici suigrači, a suigrači protivnici i da na vrijeme uspijete uočiti ovaj masni ljudski talog iz prvog odlomka. A ima ga. Ima ga sasvim dovoljno da svi skupa plivamo u njemu, jer u bespoštednoj igri blefa, strišavanja, štrocavanja i motavanja izgleda nema vremena za onaj direktan pogled u oči koji govori mimo svih načina komunikacija. Više i dublje. Englezi imaju jednu sjajnu riječ za to. Beyond. Mi je nemamo. Možda baš zato što nema potrebe da je koristimo.  

Da ne odem predaleko s teme, čujem se ja neki dan s jednim suborcem. Nije mi čak ni prijatelj po nekoj društveno usvojenoj definiciji, ali kad nas borba za egzistenciju smjesti na isti kolosijek tu se uglavnom sve zna. I najmanje se priča o poslu, a najviše o životu. I, eto, zovem ga, ni manje ni više nego da prokomentiramo prerani odlazak jednog drugog našeg suborca. I to ne bilo kojeg. Suborca koji se nije bojao gledati u oči i koji nikad nije napuštao rovove i bježao iz unakrsne vatre. Suborca koji nije blefirao niti po cijenu partije. Koji je, vjerujem, čekao zadnju ruku da mangupski otvori karte i kaže 'biraj, macane'. Možda je baš zato, a tako obično biva, otišao... prerano.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare