KOMENTAR NELE SISARIĆ: Tko bi želio biti intendant s misijom da o njegovom poslovanju ovisi cjelokupni razvoj kulture grada Splita?

Kada su natječaji za ustanove u kulturi i nacionalna kazališta u tijeku nezaobilazno se javi komešanje među redovima zaposlenika istih, a i šire kulturne javnosti oko mišljenja tko je najbolji/a kandidat/kandidatkinja za predloženo radno mjesto upravitelja umjetničkog programa i cjelovitim sustavom djelatnika kazališta o kojem solidarno ne bi trebao brinuti samo osnivač već i svi ozbiljni kandidati/kandidatkinje koji se natječu kao i Ministarstvo kulture. Ili bi bar to tako trebalo biti. No, umjesto da pričamo o ljudima/kandidatima, radije bih se dotakla ideja koje bi posljedično mogle iskristalizirati tko bi eventualno mogao biti pravi odabir za novog intendanta ili intendanticu splitskog nacionalnog kazališta.

Zakon o ustanovama u svom članku 59. stavak 2. propisuje da osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za obaveze ustanove a sukladno Zakonu o kazalištu, članak 12. propisuje da sredstva za rad kazališta osigurava osnivač, nadalje Grad Split temeljem članka 27. istog Zakona o kazalištu utvrđuje osnovni programski i financijski okvir za sljedeće četverogodišnje razdoblje na temelju kojega Kazališno vijeće raspisuje natječaj. Člankom 13. Zakonom o kazalištu propisuje se da je osnivač dužan osigurati sredstva prema kriterijima i standardima na prijedlog kazališnog vijeća, dok se za nacionalna kazališta kriteriji i standardi utvrđuju pravilnikom koji donosi - ministar kulture. Ministarstvo kulture dosjetilo se 2008. godine napraviti 'Pravilnik o kriterijima i standardima za osiguravanje sredstava za nacionalna kazališta' koji potpisuje bivši ministar Božo Biškupić u kojem zapravo Ministarstvo kulture prebacuje cijelu odgovornost na kazališna vijeća nacionalnih kazališta i zapravo s tim Pravilnikom ne rješava zapravo ni kriterije ni standard, a još manje se osiguravaju sredstva za rad nacionalnih kazališta. Podsjetimo se što piše u navedenom Pravilniku:

'Nacionalna kazališta obavljaju kazališnu djelatnost izvođenjem značajnih djela domaće i strane dramske i glazbeno-scenske umjetnosti, uvažavajući potrebu teritorijalne ravnomjernosti i regionalne zastupljenosti, zadovoljavajući pritom javne potrebe u kulturi na razini Republike Hrvatske.'

Kao i ovo:

'Kazališno vijeće svakog Kazališta određuje opseg programa Kazališta. Opseg programa obuhvaća obvezu Kazališta za ostvarivanjem minimalnog broja premijernih i repriznih predstava te gostovanja u Republici Hrvatskoj i inozemstvu, kao i sudjelovanja na domaćim i inozemnim festivalima. Standardi od kojih treba polaziti pri izradi programa rada Kazališta uključuju identitet Kazališta kao nacionalnog kazališta te sadrže osnovne repertoarne smjernice. Osnovne repertoarne smjernice Kazališta obuhvaćaju velika djela hrvatske i svjetske baštine, kao i relevantna djela suvremenih domaćih i stranih autora te projekte vezane uz sredinu i regiju u kojoj djeluje, uz njegovanje specifičnosti kulture i izričaja šireg područja na kojem djeluje, kao i programe koji hrvatsku kulturu stavljaju u europski kontekst.'

Ako želimo da nacionalno kazalište ostane statusno nacionalno - i da kriteriji i standard ne ovisi samo o Kazališnom vijeću tj. o umjetnicima i radnicima u kulturi koji će ga sačinjavati (a oni su najčešće iz Splita) Ministarstvo kulture moglo je s gradovima propisati kriterije i standarde za osiguravanja sredstava nacionalnih kazališta - i u postotku koji je veći od samo 3-4%. Je li taj postotak zbilja uravnotežen s 'teritorijalnom ravnomjernosti i regionalnom zastupljenosti' iz Pravilnika o kriterijima i standardima za osiguravanje sredstava za nacionalna kazališta?

Gdje smo u svemu tome bili '91. svjedoči i članak 3. Zakona o kazalištu koji navodi 'Nacionalna kazališta osnivaju se zakonom' te se u članku 17. Općina Split navodi se samo kao vlasnik Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Dakle, naše kazalište HNK Split kao nacionalno kazalište Zakonom o kazalištima iz 1991. godine osnivao je zakonodavac, odnosno Sabor Republike Hrvatske, odnosno Republika Hrvatska stoga je u predmetnom zakonu Grad Split označen kao vlasnik, iako je stvarni osnivač Republika Hrvatska. Pak, članak 8. istog zakona glasi 'Ministar prosvjete, kulture i športa po pribavljenom mišljenju ministra financija propisuje kriterije za utvrđivanje programa rada kazališta (kazališnog repertoara) koji se može kao javna potreba u području kulture financirati iz proračuna Republike, grada odnosno općine putem fondova za kulturu.'

Jesu li '91. kriteriji za rad nacionalnih kazališta bili doneseni - nije mi poznato. Poznato mi je da druge javne ustanove koje su u dugovima imaju ravnatelje/intendante kojima je prvenstveno cilj sanirati nastali dug kako ne bi bili na teret gradskoj upravi. Saniranje nastalog duga nacionalne kazališne kuće, i dogovor s Ministarstvom kulture oko izbora intendanta/ice, itekako će utjecati na širu sliku u kulturi stoga je potrebno postaviti jasne granice. Ali kome je zapravo to u interesu? Tko bi želio biti intendant/ica s misijom da o njegovom poslovanju ovisi cjelokupni razvoj kulture grada Splita?

HNK Split je 2014. godine preuzet s oko 2,5 milijuna kuna duga, danas taj dug iznosi oko 5 milijuna kuna s trendom rasta. Pitanje koje se postavlja je hoće li novi/a intendant/ica u pregovorima tražiti sanaciju dosadašnjeg duga HNK Split sukladno solidarnoj i neograničenoj odgovornosti osnivača i ako hoće, može li budući upravitelj garantirati upravljanje koje neće napraviti nova dugovanja?

Da se razumijemo, iako moja struka jeste vezana za izvedbene i glazbeno scenske umjetnosti, HNK Split sada je u fokusu isključivo iz jednog jedinog razloga: ukoliko u skoroj budućnosti nacionalna kazališna kuća ne bude poslovala na pozitivnoj nuli a to znači da njen odnos prihoda i rashoda bude uravnotežen, realan i moguć za stabilno poslovanje, možemo se odmah ostaviti ideje da će Dom mladih, s pozornicom Amfiteatra od 900 sjedećih mjesta, ikada biti u funkciji i konačno dobiti - uporabnu dozvolu. Naime, sasvim svima je jasno da koncept društveno - kulturnog centra u sklopu kojeg bi trebali obitavati programi nezavisne kulturne scene i postati pulsar urbane kulture u Splitu neće biti dovoljan za izradu 'cost benefit' analize Doma mladih da bi ta zgrada funkcionirala bez financijskih poteškoća. Stoga bi kao optimalni učinak sinergije rada opere, baleta i drame u poslovanju HNK Split upravo bilo dijelom i korištenje pozornice Amfiteatra kao druge pozornice za svoje programe u budućnosti. Drugim riječima: upravitelj HNK Split treba imati organizacijske vještine i svijest o široj kulturnoj slici u Splitu i posjedovati agilnu pregovaračku i diplomatsku sposobnost u kojem bi sinergijom više zaposlenika, vanjskih suradnika, nezavisnih projekata i drugih dionika uspostavio puni kulturni potencijal u Splitu.

A što će Kazališno vijeće nakon završenog natječaja zbilja odlučiti - hoće li to biti ozbiljni upravitelj koji uspjeti pregovarati s Ministarstvom kulture i Gradom Splitom i koji neće gomilati dugovanja ili osoba koja pristaje na sivu zonu nedefiniranih odnosa u kriterijima i standardima financiranja nacionalnih kazališta - ostaje za vidjeti. Istina je, tko ne bude mogao zauzdati i jedne i druge, a ostati opet svoj sa svim izazovima upravljanje jedne kazališne kuće, hladnog pogona i kazališnog repertoara - dugovi će samo rasti.

U ovoj iscrpljenoj državi u kojoj institucije nužno moraju krenuti putem promjene i pronaći nove modele upravljanja za čiju uspostavu možda će se morati raditi i vikendom i prekovremeno, završit ću kolumnu s pričom o četiri moći sfinge. Scire, Velle, Audere i Tacere, u prijevodu - znati, htjeti, usuditi se i šutjeti. Znati, htjeti i usuditi se pravom Dalmatincu ili Dalmatinki nije nepoznanica, no četvrta moć sfinge – šutjeti - ovisi hoće li se peti element uzdignuti u Ire (ići, prolaziti) ili će zbog nemoći, manjka hrabrosti ili samodiscipline, ili neznanja odrediti svoje putovanje kroz gnjev – Ira. Tanka je granica samo jednog slova.

Sretno svim kandidatima dok majstor u tišini osluškuje…