Foto: Veljko Martinović LEGENDE O SPLITSKIM SVECIMA: Lijes svetog Duje mogla su podignuti jedino djeca, ni narod ni svećenici nisu bili nevini

LEGENDE O SPLITSKIM SVECIMA: Lijes svetog Duje mogla su podignuti jedino djeca, ni narod ni svećenici nisu bili nevini

Prof. dr. sc. Marko Dragić sa splitskog Filozofskog fakulteta iznosi narodne predaje

Sveti Dujam najpoznatiji je među zaštitnicima Splita, dok je manje poznat podatak da su uz njega suzaštitnici sveti Anastazije koji je i zaštitnik tkalaca i stupara i nadbiskup sveti Rajnirije, odnosno Arnir. Splitska predaja solinskoga biskupa i mučenika, sv. Dujma, stavlja u prvo stoljeće. On je, prema toj predaji, priča prof. dr. sc. Marko Dragić, filolog i redoviti profesor u trajnom zvanju na splitskom Filozofskom fakultetu, podrijetlom iz Sirije.

- Preobratio se na kršćanstvo i krstio u Antiohiji. Bio je učenik svetoga Petra, kojega je s Pankracijem i Apolinarom pratio u Rim. Pankracije je krenuo na Siciliju, Apolinar u Ravennu, a Dujam u Salonu. Ondje je osnovao crkvenu zajednicu i mnoge obratio na kršćanstvo zbog čega je podnio mučeničku smrt. Prije njega ubijeno je 45 mučenika, a svetom Dujmu je odrubljena glava - kaže Marko Dragić te dodaje kako je splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin 650. godine relikvije sv. Dujma iz Solina prenio u Dioklecijanov mauzolej koji je pretvoren u katedralu.

O tome se pripovijeda: 'Kad se svijet, sakupio da ga prenose, izabraše nekoliko ljudi, koji ponosno pristupiše i htjedoše ga podići, ali ni maći s mjesta. Narod mišljaše, da se svetac ne da od grješnih ljudi nositi, pa povjeriše taj časni posao svećenicima, a kad tamo ni oni ne mogoše. Neko napokon smisli, da izaberu nevinu djecu da ona pokušaju nositi, jer djeca nisu grješna. I zaista čim se djeca prihvatiše, podigoše i ponesoše sveca. No pošto je velika vrućina bila, ožednješe djeca, a i drugi pratioci, pa pred Spljetom, sjedoše kraj ceste, da se odmore, ali pošto ih žeđ žestoko morila, pomoliše se svecu i u taj čas izbi iz zemlje lijepa hladna voda, a oni se napiše i pođoše dalje. Na tom mjestu, gdje je voda izbila, sagradiše Spljećani kapelicu, koja i danas stoji, a pod njom je izvor bistre i hladne vode, koja je, vele, i ljekovita.'

Profesor Dragić ističe i kako je pogrešna tvrdnja da je sv. Dujma ubio Dioklecijan u amfiteatru svoje palače. 

- Sv. Dujam mučeničku smrt podnio je 10. travnja 304. godine. Tada je Balkanskim poluotokom vladao Dioklecijanov zet Galerije - kaže on i spominje legendu koja se vezuje uz velike zaštitničke moći mučenika kojima su 1647. godine spasili kršćane i Split od Turaka.

Ta priča kaže da su Turci te godine osvajali Solin i da su došli do pola puta u Split, do kule u kojoj je bilo nešto malo kršćanskih branitelja. Od straha pred moćnom turskom vojnom silom počeli su se moliti svetom Dujmu i ostalim zaštitnicima Splita koji su učinili da pred kulom ispod svakog kamena proviri kalpak kršćanskog vojnika. Turci su se, kaže legenda, prestrašili i pobjegli ne osvojivši Split.

O prenošenju kostiju sv. Dujma iz crkvice u Dujmovači također je zapisano: 'Na predjelu koji se danas zove Dujmovača, nalazi se jedna mala crkvica di su na početku stajale njegove kosti. Kad je splitska katedrala postala najveća, onda su mu kosti tamo premistili. Kad su ljudi pokušali odnit njegove kosti, nisu nikako uspijevali podignit lijes. Već su bili odustali kad su se neka dica igrala i slučajno u igri podigla lijes. Ovi stariji nisu mogli virovat, ali dica su stvarno mogla nosit lijes pa su na kraju oni sami odnili kosti do katedrale. To su mogli jer nisu imali velikih griha u sebi, nego su bili nevini ko i svako dite.'

Sveti Anastazije ili Staš, podrijetlom je iz Akvileje i još je jedan je od solinskih mučenika.

-  Anastazije znači oživjeli, uskrsnuli. Bio je tkalac i stupar. Zbog kršćanstva 304. godine s mlinskim kamenom oko vrata je bačen u more ili u rijeku Jadro. Vjerovalo se da su se u njegovoj kući okupljali kršćani. U drevnoj Saloni bila je sagrađena bazilika njemu u čast, u Varošu je postojala crkva njemu posvećena, a sagrađena je crkva u župi Sv. Kaja u blizini Salone. Matrona Asklepija izvadila je njegovo tijelo i sahranila ga u mauzoleju u Marusincu. Papa Ivan IV., koji je bio podrijetlom iz Zadra, njegove je relikvije 642. prenio u Rim i sahranio ih u kapeli svetoga Venancija - kaže profesor Dragić.

Svetom Anastaziju moli se protiv glavobolje. Oltar s moćima sv. Anastazija nalazi se u katedrali, a sagradio ga je Juraj Dalmatinac.

Treći suzaštitnik Splita je i splitski nadbiskup Arnir od 1175. Rođen je oko 1100. godine, a umro je 1180. godine kada su ga kamenovali Kačići s kojima je došao u sukob, a koji su nakon toga promijenili prezime u Katić. 

- Na mjestu njegove pogibije sagrađena je kapelica, a iz poda izvire voda za koju se smatra da je ljekovita. Nekad bogate Katiće i sve njihovo imanje noću je zatrpala velika greda. Otada se to mjesto zove Pusti Katići. Papa Aleksandar VIII. je 1690. godine odobrio njegov oficij i imenovao ga su zaštitnikom Splitske nadbiskupije. Na obroncima Mosora, iznad Žrnovnice, poglede mami visoka, okomito strma litica. Takve litice nazivaju se grede. Podno grede, gomile su kamenja, a to mjesto mještani nazivaju Pusti Katići. Predaja govori da je na tom mjestu bilo malo seoce, točnije zaseok, čije su stanovnike svi susjedi smatrali velikim sretnicima. Njihova sreća bilo je njihovo seoce smješteno podno sunčane litice, zaklonjeno od vjetra i nevremena, ispred koje su se prostirali krasni vrtovi, a u zaleđu na obroncima Mosora, prostrani pašnjaci po kojima je paslo njihovo blago. Njihova sreća bila je i voda što je izvirala pod gredom u blizini sela, na mjestu zvanom Ispod Klabuka. To je voda kojom su zalijevali svoje vrtove, pojili blago i krijepili svoje živote. S tih visina, preko morske pučine, pružao se pogled prema nepreglednim daljinama - priča legendu Marko Dragić.   

Ondje su, kaže priča dalje, živjeli u miru sigurni i zaštićeni ne samo od prirodnih nepogoda, nego i od pohotnih razbojnika. Svi mještani toga seoca prezivali su se Katić, po čemu je i njihovo mjesto dobilo ime Katići. Stanovnici susjednih zaselaka nisu bili ravnodušni prema njima. Zavidjeli su im. Katići bi, pogotovo za velikih svetkovina, redovito silazili u Žrnovnicu na misu koja se održavala u crkvi Blažene Djevice Marije, što je bila u selu na istom mjestu gdje i danas, ali mnogo manja. Jedne godine, na blagdan Velike Gospe, koja je i zaštitnica mjesta, nisu došli na misu. Žrnovčani su se čudili i pitali se što ih nema, a kako ni sutradan, na Svetoga Roka, nikoga nije bilo, postalo im je sumnjivo i uputili su se prema selu vidjeti što se dogodilo.

Na mjestu seoca stajale su gomile stijena, a greda koja je nekad stajala iznad, bila je razrušena. Brzo su shvatili da se greda srušila i zatrpala cijelo selo i sve njegove stanovnike. Kako nikoga od žitelja, kao ni njihovo blago, nisu pronašli, zaključili su da se nesreća dogodila noću, kad su svi bili u svojim kućama, jer bi u protivnom bili u paši ili negdje drugdje za poslom, pa bi barem tkogod ostao živ. 

Govorilo se i da se čulo glasanje životinja iz dubine, ispod stijena, i da su ljudi htjeli pomoći, da su pokušavali razmicati stijene i otkopavati, ali je bilo nemoguće, jer su gromade stijena bile ogromne. Naposljetku su odustali, shvativši da ništa ne mogu učiniti. 

- Ljudi su potom neko vrijeme obilazili Katiće, ne bi li naišli na kakav trag života, ali sve je bilo beznadno i jezivo. Jezu je pojačavalo glasanje životinja iz utrobe zemlje. Govore da se tri mjeseca nakon ove nesreće, ispod gomila čulo kukurijekanje pijetlova. Kad je prestalo, nitko više nije dolazio. Neke predaje još govore da su ovi Katići, zapravo bili Kačići, jedni od potomaka onih omiških Kačića koji su kamenovali Arnira i što su potom promijenili prezime. Ovaj događaj tumačio se kao Arnirova kletva koja je sustigla Kačiće, pa kako je on stradao od kamena od njihove ruke, tako su i oni završili pod kamenom gromilom. U Žrnovnici je dugo vremena iza toga postojala kletva: 'Dabogda vas snašlo ka' i Puste Katiće'. U blizini kamenih gromila, danas se mogu vidjeti samo ostaci zida kojim je bio ograđen izvor i pojilo. To je sve što je od Katića ostalo, nekad sretnih, danas Pustih Katića - zaključuje priču Marko Dragić.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare