LJUBAV VEĆA OD ŽIVOTA: Četiri splitske ljubavne priče i tragedije koje su se urezale u pamćenje grada

LJUBAV VEĆA OD ŽIVOTA: Četiri splitske ljubavne priče i tragedije koje su se urezale u pamćenje grada

Povjesničar umjetnosti Goran Borčić prezentira nam dio gradske povijesti

Povodom Valentinova donosimo četiri priče o velikim splitskim ljubavima, koje nam je pripremio Goran Borčić. Već smo na Dalmatinskom portalu objavili ove tužne sudbine, ali na Dan zaljubljenih se ponovno sjećamo onih kojima je ljubav bila važnija od života...

Papalić i komandantova kćer

Putopisac Agostino Santo Pupieni (Giuseppe Antonio Costantini) u knjizi 'Lettere Critiche', tiskanoj u Mlecima 1768. godine piše da je jedan od splitskih Papalića tragično poginuo u mladenačkoj avanturi s pjesnikom Marulićem. Nije poznato na kojega se Papalića, Marulićeva prijatelja iz mladosti, odnosi ta spomenuta tragična avantura.

Pupieni piše svojemu rođaku s Hvara 1732. godine da je posjetio Split i da je kod nekoga ljubitelja starina čuo pripovijest, kojoj je on dao naslov Fatto Storico - Castigo dell’ impudicizia (Kazna zbog razvratnosti). Priča se prenosila naraštajima - uz moralističku pouku o kažnjenoj razvratnosti i Marulićevu pokajanju. Legendu nalazimo zapisanu u predgovoru Marulićevoj Juditi, koji je napisao Petar Kasandrić, a inspirirala više hrvatskih pisaca: Vjenceslava Novaka, Franju MarkovićaMilana BegovićaAntu Cettinea i druge. 

Riječ je o zgodi, koja se po predanju zbila u drugoj polovici 15. stoljeća upravo u kući tadašnjega komandanta grada u blizini zapadnih gradskih vrata. Neki drže da je to bila palača Benedetti - Ciprianis - Seleban na kojoj se nalazi reljef sv. Antuna kojeg je dao izraditi Ciprijan de Ciprianis, knez Korčule. Na fasadi palače također je ugrađen i reljef mladića koji djevojci daje jabuku, a ona mu pokazuje figu. Možda je i to simbolički prikaz navodne tragedije koja se odigrala u ovoj palači. 

Komandantova kćer ili sestra provodila je tajnu ljubav s dva mlada plemića, oba podjednako zaljubljena u nju. Jedan je bio od Papalićeve kuće, a drugi se zvao Marko Marulić. Djevojka se očigledno nije zadovoljavala da im s prozora baci cvijet, a oni se pak nisu zadovoljili da joj pod prozor otpjevaju serenadu. Umjesto cvijeta djevojka bi s prozora bacila paranak (ljestve na koloturnik) koje bi zakačila o prozor. Ljubavnici bi se pomoću ljestava na koloturnik izmjenice uvukli u sobu djevojke, dok bi jedan bio u njenoj sobi drugi bi ostao svu noć dolje čuvati  stražu. 

Jednu večer bio je red Marulićev da se uspne na prozor, ali ga je Papalić zamolio da pusti njega. Marulić mu je udovoljio, iako teška srca. Dok je Marulić zabrinut da ga ne bi tko tu zatekao, nestrpljivo čekao prijatelja, s prozora je na ulicu pala teška vreća, a za njom i paranak koji je visio o prozoru. Marulić se približio u vreći otvorivši je s grozom vidio krvavo Papalićevo truplo uz odsječenu mu glavu. Naprtio je tada na leđa mrtvo tijelo svoga prijatelja i potajno ga zakopao. Costantinijevo pismo dalje kaže kako se Marulić, potresen ovom zgodom, vidjevši u njoj Božju ruku, koja ga je od smrti izbavila, povukao u samostan na otoku Šolti, da tamo okaje svoje grijehe. Ante Kuzmanić u Zori Dalmatinskoj onome što je čuo pridodaje:  '...ovo se u Splitu pripovida, da ju je otac da živu u zid zazidati, i da na mnogo godina posli oni zid porušivši se, provirila je lišina njezina.'

O prijateljima i dvostrukoj ljubavi komandantove kćerke ostala je samo ova legenda, a neki drže i paranak, od kojeg se njegov koloturnik nalazi izložen u stalnoj postavi Muzeja grada Splita. Osim koloturnika ostala je i tužna legenda mladoga plemića iz kuće Papalića i njegova prijatelja Marka Marulića.

Izolda i Leon

Josip Alačević zapisao je povijesnu novelu s temom o nesretnoj ljubavi lijepe Izolde Alberti i Leona Albertija.Ta ljubavno-viteška epizoda se navodno zbila polovicom 14. stoljeća kada je mletački kapetan i knez Quirino u svečanoj povorci ulazio u grad kroz vrata Pisture. U njegovoj pratnji bio mu je i 24-godišnji sin Leon, a među stotinjak plemićkih djevojaka bila je i lijepa Izolda, jedinica splitskoga plemića Madija Albertija. Između dvoje mladih buknula je ljubav na prvi pogled, ali nakon jednoga okršaja mletačke straže s ugarskim vojnicima Leon je bio ranjen, a njegovala ga je trećoretkinja Katarina kojoj je on povjerio svoju tajnu ljubav prema Izoldi.

Sastajali su se oni tajno svakoga jutra tako da bi Leon preodjeven u redovnicu dolazio s Katarinom na misu u katedralu gdje ih je čekala Izolda s majkom. Ipak, jednoga jutra remeta je provjerio njemu nepoznatu novu redovnicu prisluškujući ih i otkrio muški glas. Izoldin otac ju je za kaznu smjestio u samostan benediktinki sv. Arnira. Trećoretkinja Katarina nastavila je i tu ugovarati tajne sastanke Izolde i Leona.

Palmina i Andrija

Godine 1826. svečano je uz blagoslov biskupa otvoreno splitsko groblje na Sustipanu. Do tada se u knjigama mrtvih splitskih župa navodi Sustipan kao pokapalište prosjaka, stranaca i siromaha, kao groblje (Campo Santo), a od 1826. do 1928. godine kao katoličko groblje Sustipan (Cimitero catolico di S. Stefano).

Mnogi su među starijim generacijama Splićana vjerovali da je groblje na poluotoku Sustipanu čak inspiriralo poznatoga švicarskog slikara Böcklina za njegovu poznatu sliku Otok mrtvih. Nalazile su se tu obiteljske kamene grobnice ukrašene skulpturama poznatih umjetnika kao što su: Ivan RendićŠimun CarraraArtur FerraroniJosip BariškovićIvan MirkovićToma Rosandić, Ivan Meštrović i drugi. 

Dvojna kamena stela koja se do uništenja 1961. godine nalazila na sustipanskome groblju svjedočila je dugo vremena o smrti dvoje nesretnih splitskih ljubavnika, Palmine Karaman i Andrije Katalinića, 1864. godine, splitsko-kaštelanskih Romea i Julije.

Mladi Andrija nije mogao preboljeti ranu smrt od boginja svoje zaručnice Palmine, pa je od tuge za njom legao do nje mrtve, omotao se njezinom plahtom i tako i sam umro od boginja.

O tragičnoj smrti dvoje zaljubljenih dugačku pjesmu Palmi Karamanki preminuloj godine 1864. od patula objavio je u Splitskoj pjesmarici  Srećko Karaman.

Hildegarda i Eduard

Predio na Trsteniku zvan Kraljeva voda (Fontana Imperatore) poznat je od davnina kao vrlo romantičan predjel u splitskome polju toliko da je njegov izgled utjecao na švicarskog slikara Antona Thomanna te je on dvadesetih godina stalno navraćao tu slikati pejsaže. Stariji Splićani govorili su da je voda s Kraljevog vrila (Fontana Imperatore) u Trsteniku imala neku naročitu moć ljubavi, a pričalo se da je i Bijedna Mara Luke Botića pila tu vodu kada je pošla u Žnjan na dan Gospe od Snijega. Ona je tako zavoljela svoga vjerenika Adela, Turčina, zbog kojega je morala u manastir, gdje je i umrla.

U to tadašnje splitsko predgrađe dvadesetih su godina prošloga stoljeća često zalazili ljubavni parovi. Tamo su, nedaleko crkve Gospe od Žnjana svoje zadnje trenutke proveli ondašnji Romeo i Julija, 24-godišnja Hildegarda Langerova, Čehinja iz Brna koja je pištoljem ustrijelila sebe i teško ranila svog zaručnika, studenta arhitekture Eduarda Seidela, koji je 1927. godine nađen ranjen malo podalje česme. Seidel je ostao živ, jer nije bio pogođen u srce.

Nesretna Hildegarda ponijela je svoju veliku tajnu u grob, a njezin vjerenik nakon velikih muka od bolova provedenih  pod otvorenim nebom preživio je. Vjerenik je nađen tek sutra ujutro u lokvi krvi, s velikom ranom ispod srca. Nalazio se u jednoj grabi nedaleko mora. Kako je znao samo češki pokušavao je mimikom objasniti što se dogodilo i pokazivao je rukom prema crkvi Gospe od Žnjana. Pokraj mrtve djevojke osim torbice nađen je i buket poljskoga cvijeća ubran prije odlaska u smrt i nekoliko školjki koje su ljubavnici pokupili na žalu. U desnoj ruci, pod leđima, držala je pokojnica Browning revolver iz kojega su bila ispaljena dva metka. Malo dalje od njezinog tijela bila je druga lokva krvi njezina vjerenika, koji je nađen stotinjak metara podalje.

Seidl i njegova vjerenica su kako se tada utvrdilo promišljeno pripremili taj nesretan događaj. Ipak, ostala je nerješiva tajna, odakle to da žena puca prva na muškarca i da muškarac ostane živ. Seidl nije odgovarao na nikakva pitanja, samo je govorio da je prethodno poslao pismo svome ocu u Brno. Što se događalo na brijegu kod stare crkve Gospe od Žnjana ostala je tajna zauvijek pokopana.

***

Napomena: Fotografije su iz Zbirke fotografija Muzeja grada Splita. Zabranjeno je njihovo javno objavljivanje bez dopuštenja Muzeja grada Splita.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare