Matea Brekić: Ljudi moraju shvatiti da nije sve u novcu, čast je biti dijelom Jedinstva

Za dvije godine KUD Jedinstvo postat će stogodišnjak. Tijekom svih tih godina postojanja ovaj najtrofejniji hrvatski folklorni ansambl i jedno od najstarijih kulturno-umjetničkih društava u Hrvatskoj okupilo je i odgojilo na tisuće mladih unutar svoje tri sekcije, plesne, glazbene i vokalne. Jedna od njih je i naša sugovornica Matea Brekić koju je majka prije 15 godina odvela u Jedinstva, a kako nam je ispričala, od tada nikada nije pomislila otići.

- Htjela sam biti balerina, ali mama mi je u nekom periodu kazala kako je lijepo biti dio KUD-a  jer se tamo stvaraju nova prijateljstva, putuje se i slično. Odvela me je u Jedinstva, na prvu mi je bila pomisao kako ću skakutati s nekim bakama. Međutim, kako sam krenula, tako sam i ostala sve do danas. Kupio me je ples, rad, druženja, i što sam više bila tamo nisam ni pomislila otići.

Kada si krenula sa svojim 'stažom' u Jedinstva?

- Krenula sam kao mali 'švrćo' koji je upisao školu folklora, to je bilo u drugom razredu osnovne škole, onda sam prošla različite uzrasne grupe, pa sam došla u dječji ansambl. Kroz školu folklora iskristalizirali su se i ostali oni koji su većinom i danas tu. Kako rasteš i sazrijevaš, dođeš do prve postave, to je isti osjećaj kao i sportašu da igra za prvi tim. 

Često nastupate, ali nas zanima, postoji li neki nastup koji je bio poseban i koji bi osobno izdvojila?

- Jedan od najljepših osjećaj bio je nastupiti u Spaladium areni kada je Jedinstvo slavilo 90 godina. Stojiš ispred više od tri tisuće ljudi, plešeš i plačeš, to je bila euforija koja se teško može opisati. Još jedan nastup ostao mi je u lijepom sjećanju, kada smo nastupali s Ladom, oni su profesionalno društvo i klasa iznad svih jer im je to profesija. Već je bila izuzetna čast biti na plakatu s njima, a ne i dijeliti pozornicu. Vjerujem kako je većini to trenutak koji će dugo pamtiti. 

Često putujete...

- Sa četrnaest godina sam otišla na prvo veće putovanje na Siciliju, tamo smo bili 15 dana. Za mene je to bilo više od samog putovanja i nastupa jer smo se puno družili. Ali svako putovanje nosi neke svoje nove radosti, tako smo bili u Brestu u Francuskoj, Makedoniji, Berlinu... Svaka turneja ima dvije strane, jedna kada smo svi poslovni, prezentiramo svoj grad i državu, ali ima i puno zabavnih trenutaka.

Ovog ljeta stalni ste gost pozornice na Rivi gdje se održava manifestacija 'Splitski litnji koluri'. Je li nastup kod kuće poseban?

- U svom gradu je nezamjenjiv osjećaj. Svaki grad bi trebao učiniti isto što i Split i u svoj kulturni program uvrstiti nastupe kulturno umjetničkih društava. Smatram kako naši nastupi spadaju u jednu od najboljih promocija kulturne baštine u kojima uživaju strani posjetitelji, ali i domaći koji se kroz naše nastupe rado prisjete tradicije. U turističkoj sezoni svaki četvrtak pred nastupom na Rivi imamo Šotobraco Splitom. Šetamo odjeveni u nošnje, a onda stanemo plesati i ljudi se okupe, a često i oni zaplešu s nama. Plesali smo na Voćnom trgu i Peristilu, a uvijek smo izazvali lijepe reakcije prolaznika koji bi se raspitivali o kavom je plesu riječ, što na sebi nosimo i slično.

Ima li koja anegdota?

- Ima ih puno, primjerice poskrivećki nas fotografiraju jer misle da ćemo im naplatiti pa nam to bude smiješno. Često nas pitaju kakvi su nam to kostimi jer ne razumiju oni što je to nošnja, a kada im kaže da je to naša nacionalna baština onda si im duplo zanimljiviji.

Koji ples vam je najdraži?

- Teško je kazati koji ples mi je najdraži, ali sam primijetila kako 'Ero s onog svijeta' lijepo prolazi kod naše publika, a onda i ti imaš posebnu energiju na pozornici. Dok je strancima 'Linđo' super.

Što za tebe znači biti dio Jedinstva?

- Jedinstvo je za mene velika ljubav, ne samo prema plesu, ono te odgaja između ostalog, učiš o sebi, razvijaš se... Tijekom godina, ljudi dođu u različite krize i pomisle odustati, ali ih većina ostaje jer ne mogu zamisliti svoj život bez Jedinstva. Ideš na fakultet, neki se zaposle pa im se dogode krize odustajanja zbog drugih obveza. Išla sam na fakultet, radila dva posla, ali kada bih došla na nastup, vidjela ljude u publici, osjetila bi tu energiju i svaka pomisao o odustajanju bi nestala. Dođu mi suze i kažem sebi neću ići još nigdje. Dok mi srce ne kaže 'ne', iz Jedinstva ne idem.

Ima li unutar društva i nekih ljubavi?

- Ima puno lijepih prijateljstava, ljubavi, parova, ali i brakova. Evo ja sam se udala za folkloraša koji nije 'naš', nego pleše u KUD Brodosplit, ali nas je folklor povezao. Nama ne smeta što nismo u istoj ekipi, dijelimo istu ljubav prema plesu, ali plešemo u različitim društvima. Hvala Jedinstvu što sam upoznala svog supruga, ha,ha...

Vodila si i školu folklora...

- To su bile dodatne obveze, ali i dodatne radosti. Ispred djece puno učiš i sretna sam što sam prošla sve faze u Jedinstva. Od toga da sam kao dijete učila od starijih kolega do nekog tko to znanje prenosi na druge. Ljudi su neupućeni pa često znaju zadirkivati one koji plešu folklor, ali ti ne znaju koliko je to teško i tehnički zahtjevno. Trebaš pjevati, plesati i smijati se istovremeno, ne smiješ imati grč na licu, to je nama sada urođeno, ali je iza nas puno truda i rada. 

Vrijeme je upisa novih generacija u KUD-u, što bi poručila onima koji se žele upisati?

- Svima bih poručila, dođite i probajte, većina ljudi koja dođe i ostane. Znači da ima nešto što je posebno u Jedinstva. Nije ples samo nešto što nas drži, fizički si aktivan, plešeš, pjevaš, smiješ se, družiš, izađemo i vanka... U Jedinstva dobiješ puno više od plesa, a to su prijateljstva za cijeli život. 

Za kraj razgovora, vratimo se na prvu rečenicu u kojoj kažeš kako si željela biti balerina...

- Nikad mi u životu nije bilo krivo što me mama odvela u Jedinstva, balet sam zaboravila čim sam tamo nogom kročila. Balet volim gledati, ali folklor je u mom srcu. Ljudi me često pitaju što ja imam od toga, dobivam li ja plaću što plešem, ali ljudi moraju shvatiti da nije sve u novcu, čast je biti dijelom Jedinstva. To je jače od bilo kojih materijalnih užitaka.