Miro Nikolić ocjenjuje 23. izdanje Splitskog filmskog festivala
U svom filmu Piše: Miro Nikolić

Miro Nikolić ocjenjuje 23. izdanje Splitskog filmskog festivala

Tema STFF-a je bila otpor kapitalizmu i populizmu

Splitski filmski festival - Međunarodni festival novog filma, 23. po redu, otvoren je projekcijom cjelovečernjeg debija švicarskog redatelja Cyrila Schaublina 'Oni koji su dobro', prikazanog na festivalima u Locarnu i Rotterdamu, čija radnja prati Alice, mladu zaposlenicu call centra koja se pretvara da je unuka starijih klijentica kako bi im na prevaru uzela novce. Geometrijski precizni kadrovi hladnog Zuricha otkrivaju determinizirano i otuđeno središte moći čiji se stanovnici doimaju poput automatiziranih strojeva dok je svaka Aliceina bešćutna prevara naivnih vremešnih gospođa vješto režirana u žanrovskom, točnije trilerskom ključu, kako bi 'Oni koji su dobro', barem u natruhama, postao  duboko osjećajan film u kojem se emocija može tumačiti kao simbolični odjek društva koje je vidjelo i bolje dane. U sagledavanju društvenih implikacija tehnološkog napretka nema ironičnog odmaka, a fabularni kontekst ionako je previše oskudan da bi film ponudio utopijsko rješenje - nade u promjenu jednostavno nema.

S aspekta tematskog fokusa ovogodišnjeg STFF-a, a tema je 23. izdanja festivala otpor kapitalizmu i populizmu, vjerojatno nije bilo prikladnijeg naslova od uratka umjetničkog kolektiva Democracia naslovljenog 'Order' kojim se kroz tri zasebna i konceptualno različita čina propituju postojeći oblici suvremenog kapitalizma i konzumerizma. Snimljen na ulicama Houstona, u šoping centru Dublina te londonskom hotelu Dorchester, 'Order' na trenutke ipak djeluje kao usiljeni društveni komentar, međutim  sadrži i podosta primjera poticajnog seciranja tzv. zapadnjačkog sustava vrijednosti i društvenog ozračja današnje Velike Britanije, odnosno Amerike.

Jedan od najiščekivanijih filmova festivala nesumnjivo je bilo najnovije ostvarenje ukrajinskog redatelja Sergeja Loznice ambijentirano u istočnu Ukrajinu pod okupacijom ruskih paravojnih postrojbi. 'Donbass', četvrti dugometražni igrani film proslavljenog dokumentarista Loznice prikazan u canneskom programu 'Un Certain Regard',  jednom će možda figurirati i kao svojevrsni dokument vremena, a danas oduševljava opservacijskim, gotovo dokumentaristički preciznim pristupom rekonstruiranju događaja u kojima se zorno zrcali nevesela sudbina ukrajinskog i ruskog naroda. Redateljevim crnohumornim i ciničnim ubodima, kao i mjestimičnim grotesknim pretjerivanjima, doduše, nedostaje suptilnosti i to je najveća zamjerka Loznicinom filmu.

'Divljak', dugometražni prvijenac francuskog redatelja Camillea Vidal-Naqueta, nadahnuto razrađuje temu muške gay prostitucije kroz perspektivu poimanja čovjekove slobode i samoodređenja, a ponajprije čežnje za ljubavlju. Posrijedi je film koji se definitivno neće svidjeti svakome, možda čak ni publici koja inače guta festivalski art, ali u onoj mjeri u kojoj je mučan, 'Sauvage' je i nesumnjivo moćan film. 

Rumunj Florin Serban prije osam se godina probio dramom 'Ako mi se fućka, fućkam' kojom se svrstao među viđenije predstavnike rumunjskog 'novog vala'. Serbanov najfriškiji film 'Ljubav 1. Pas' dobrodošao je odmak od tematskih preokupacija i interesa sineasta tamošnje kinematografije. Napustivši estetiku socijalnog realizma koja je još uvijek dominantni dio prosedea većine njegovih kolega, Serban je u mističnom sjedinjenju s prirodom uspio uvjerljivo oslikati emocionalne krajolike. Film bi ostavio još snažniji dojam da su svi tematski slojevi filma vizualno elaborirani na zaokružen način.

'Vulkan' ukrajinskog redatelja Romana Bondarčuka, kojem je ovo prvi igrani film nakon nekoliko zapaženih dokumentaraca, tematizira kulturološki jaz između urbanog i ruralnog u današnjoj Ukrajini, a usto funkcionira i kao politička alegorija i kritičko razmatranje suvremenog ukrajinskog društva i politički turbulentnog vremena te spretno klizi između crne komedije, apsurdističkih impulsa  i promišljene sociokulturne studije.

Uvjerljivo najveće razočaranje ovogodišnjeg STFF-a priredio je katalonski redatelj Albert Serra, čovjek kojem je preklani na istom mjestu uručena posebna nagrada za izuzetan doprinos razvoju umjetnosti pokretnih slika. Serrin recentni film 'Roi Soleil' nastavlja se na autorovo prethodno djelo 'Smrt Luja XIV.' čija je su tema bili posljednji dani u životu slavnog francuskog vladara. Ovoga puta posrijedi je snimljeni galerijski performans iz Lisabona u kojem amaterski glumac Lluis Serrat punih sat vremena, poigravajući se gledateljevim strpljenjem, hropćući umire u ulozi Luja XIV. 'Roi Soleil' prije svega je ekstreman primjer ishitrene selektorske odluke budući da se film doima poput lošeg vica, ali je, neosporne redateljeve reputacije radi, očito pošto-poto trebao biti uvršten u program. Uglavnom, Albert Serra stalni je gost Splitskog filmskog festivala koji je domaćinu očigledno počeo donositi grozne poklone. 

Kada su domaći dugometražni filmovi u pitanju, na 23. STFF-u prikazana su čak dva naslova hiperproduktivnog gerilca Anđela Jurkasa – 'Do kraja smrti' i 'Happy End: Glup i gluplji 3'. Ne može se kazati da je Jurkas autorski sazrio u razdoblju od svojih prvih radova do danas - filmovi su mu i dalje neartikulirani , natrpani svakakvim ludorijama, prepuni traljavih režijskih rješenja i pretencioznosti , ali ima nešto u Jurkasovim filmovima što se ne viđa često u hrvatskoj kinematografiji. Anđelo Jurkas, naime, izruguje se svim onim društveno-političkim boleštinama i lažnim vrijednostima hrvatske zbilje koje ismijavaju svi normalni građani ove države, i čini to podosta odvažno i nekomformistički. 

Nakon srpanjske premijere na 65. Pulskom filmskom festivalu, hvaljena 'Lada Kamenski' redateljskog dvojca Marko Šantić i Sara Hribar prikazana je i pred dalmatinskom publikom. Gotovo čitav film odvija se u stanu mladog redatelja koji jedne večeri poziva tri glumice ( Ksenija Marinković, Doris Šarić-Kukuljica i Nataša Dorčić ) na glumačku probu za svoj režijski projekt o otpuštenoj radnici tvornice Kamensko. U potpunosti metafilmski zagledan u interpretativno potentan odnos između svijeta glumačke i tekstilne industrije, film 'Lada Kamenski' nažalost propušta naglasiti jaku sociološku dimenziju oba univerzuma. Svejedno, radi se o vrlo solidnom i nesvakidašnjem filmu za tuzemne kinematografske prilike. 

Festivalska retrospektiva bila je posvećena njemačkom dokumentaristu Janu Soldatu. Program pod nazivom 'Moć, sigurnost, dominacija' donio je šest kratkih i srednjometražnih filmova u kojima Soldat propituje mehanizme moći, ropstva i subordinacije, istražujući zatvorski sustav, sadomazohizam, zoofiliju i naličje 'običnih' obitelji.

Žiri u sastavu Andres Goteira, Maja Kranjc i Joško Jerončić Grand Prix je dodijelio ukrajinskom 'Vulkanu', dok je najboljim filmom kratkometražne konkurencije proglašen 'Plamen' Samija Van Ingena. Nagrada Ivan Martinac za 'kreativno i inovativno korištenje filmskog jezika, u čijem izričaju dominira upotreba specifičnih, kinestetskih, filmsko izražajnih sredstava ostvarivih samo u mediju pokretnih slika' pripala je 'Ladi Kamenski'. 

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare