Motoristi organizirano dolaze u HNK Split na promociju knjige Željana Rakele

Željan Rakela poziva na promociju knjige koja će se održati u subotu 20. siječnja u 11 sati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu.

Sudjeluju; The Mad Catz Bend i Ivica Čikeš nacionalni operni prvak.

O knjizi će govoriti urednik Ante Mekinić, autor, te gosti; Peter Orešić, predstavnik tvrtke Akrapović, i Vinko Šago, vlasnik tvrtke Šago Moto.

Na samoj promociji moći će se kupiti knjiga za 50% popusta odnosno za 99,99kn. Ulaz je slobodan.

Knjiga osim što je autobiografska i putopisna, vrijedna je zbog preporuka i savjeta za motoriste koji žele ići na put Rakelinim rutama.

Očekuje se dolazak motorista i moto klubova iz Splita i okolice, a za sve njih koji dođu motorom bit će dozvoljen parking ispred kazališta u razdoblju od 10:30 do 14:30.

Ovo je prvi put da će organizirano doći motoristi u HNK, a dobro došla su i djeca te svi koji vole putopisno štivo i žele se dobro zabaviti...

Osim promocije bit će prikazan i kratak film o prošlogodišnjem Rotary Moto Rallyu Plus te najava za ovogodišnji.

Dalmatinski portal već je objavio 10 zanimljivih priča s njegovih putovanja, kojih se možemo još jednom podsjetiti:

2006. godina, Maroko

Kupio sam motor i imao želju otići u Saharu voziti se po dinama. Pogriješio sam je sam išao u osmom mjesecu kada su vrućine nenormalne. Toliko je bilo vruće da mi se tijekom vožnje đon čizme otopio! U gradu Quarzazettu, 200 kilometara udaljenom od Sahare, sam sreo jednog Talijana kojemu je iz istog razloga otpao taj dio cipele. On me savjetovao da ne idem u pustinju jer ću dehidrirati. Ali ja sam ipak morao doživjeti vožnju po dinama. No, nije to bila dobra ideja, kratko je to iskustvo trajalo: odmah mi je motor propao u pijesak, zakopao se. Spasio me beduin koji je tu prolazio s devama. A i ja sam njemu spasio kućni budžet, pošteno sam trebao 'keširati' za najam tih deva... 

2007. godina, Nepal

Parkirali smo motore da se odmorimo, te mi je prišla jedna djevojčica i počela mi se klanjati. Ostao sam zbunjen. Uhvatila me potom za ruku i odvela do dvorišta punog vojnika i djece. Vojska mi je salutirala, a dječaci, odjeveni u crne hlače i bijele košulje, u špaliru su me posipali cvijećem. Sproveli su me do knjige gdje se sam se trebao upisati, a kada sam stavio svoj potpis - svi su se razišli. Očito su me zamijenili s nekom jako važnom osobom kojoj su organizirali svečani doček...

2007. godina, Pakistan

Vozio sam kraj polja u kojima su kopali radnici. Radosno su mi mahali, pa sam i ja njima uzvratio. Kad odjednom oni polude, uzmu kamenja u ruke i zatrče se put mene gađajući me njima. Kasnije sam shvatio da sam im se javio dižući lijevu ruku, a ne desnu kao oni meni. Podizanje lijeve ruke, rekli su mi poslije, za Pakistance predstavlja uvredu. To je njima 'prljava ruka' koja se koristi za pranje stražnjice...

2007. godina, Pakistan

Ceste u regiji Waziristan, na 3000 metara nadmorske visine, bile su pod vodom zbog otapanja snijega s Himalaja, jednostvano nisu bile prohodne pa smo morali prespavati. Probudio me čovjek u haljini i nudio mi svoje probušene šlape. Kad sam shvatio da ne sanjam, vidio sam da je on već obukao moje čizme i da se u biti želi mijenjati za obuću. Rekao sam mu da skine čizme, da ću mu dati nešto drugo. Čim mi ih je vratio, stisnuo sam po gasu i nestao...

2007. godina, Pakistan

Balučistan je ogoljela i suha oblast smještena na zaravni koja zahvaća dijelove Irana, Pakistana i Afganistana. Pa upravu tu nas je na kontrolnoj točki zaustavila pakistanska vojska i naredila da idemo - spavati. S kalašnjikovom na ramenu i tranzistorom u ruci, vojnik nam je rekao da se trebamo otuširati i odspavati da se odmorimo. A bilo je deset sati ujutro, zaista nam nije bilo do spavanja. Nakon sedam sati natezanja s njima rekli smo im da smo mi pripadnici mirovnih snaga, te da je naš položaj satelitski praćen. Pritom sam mu rukom pokazivao na naš GPS. Napokon je upalilo i pustili su nas...

2008. godina, Rusija

Upoznao sam neke Ruse u Sibiru, pili smo - naravno - votku i jeli kisele krastavce. U jednom trenutku jedan je Rus počeo pjevati Thompsonovu pjesmu, one stihove 'Crne noći, bijeli putevi, mene vode, žive u meni...' Mislio sam da se to ne događa, da mi se to priviđa uslijed pijanstva, ali čovjek je stvarno bio upoznat s Thompsonovim repertoarom. Rekao mi je da je pjesmu naučio preko interneta...

2008. godina, Rusija

Iznad Mongolije sam doživio frontalni sudar s autom. Pukla mi je lijeva patela koljena, a najbliža bolnica bila je udaljena 600 kilometara. Hitne pomoći nije bilo, morao sam uzeti taksi. Doktor mi je rekao da trebam na operaciju, ali nisam želio da me režu u ruskoj bolnici, odmah mi se u glavi odvrtio film da će mi prodati organe. Trpio sam bolove četiri dana dok nisam došao do Zagreba gdje sam operiran.

2011. godina, SAD

Sa suprugom sam prošao 2000 kilometara Amerikom. Kada smo ulazili u Chicago iznenadio sam se kako nema nikakve gužve na cesti, čudio sam se praznim ulicama. Kad smo došli do odredišta, do naše gospođe Rite Viggiano, ona nas je odmah spratila u - podrum. U Chicagu je bila uzbuna zbog tornada, čak je i bejzbol utakmica prekinuta i evakuiran stadion. Mi to ništa nismo znali. Po odlasku, gospođa Rita nam je rekla da u Las Vegasu odsjednemo u hotelu Tropicana, te da samo kažemo da nas je ona poslala. Računali smo da se radi o nekom skromnom smještaju, a radilo se o hotelu u središtu grada u kojem je baš tih dana nastupala Rihanna. Ulazeći u hotel, vidjevši svu tu raskoš, pitali smo se tko to sebi može priuštiti. Na recepciji su nam rekli da nam je gospođa Rita platila 3 dana, a na krevetu u hotelskoj sobi nas je dočekala poruka 'Poklon našim Splićanima'.

2013. godina, Sydney

U Sydneyu je moje splitske tablice na motoru primijetio Boris Tošić s Brda, koji 15 godina živi u Australiji, te mi je prišao i pitao zašto sam došao. Rekao sam mu da sam se 'došao malo vozikat' i da tražim Oakley dućan jer trebam kupiti ruksak za kameru. On me odveo do trgovine, kupio mi ruksak, dvije majice i sat od tisuću dolara. Ostao sam šokiran. Pitao me gdje ću spavati, a kada sam mu rekao da još ne znam platio mi je hotel od 1200 dolara te dao još 500 'da mi se nađe'. Kad smo kod Hrvata u Australiji i njihove nesebičnosti, moram svakako spomenuti i Vjerana Duplančića i Torcidu Perth. Dočekali su me vrhunski, a dok sam bio u Vjeranovom domu došao mi je mail od Carine koji me presjekao - trebao sam hitno platiti 1500 dolara zbog dopremanja motora na australsko tlo. 'Don't worry', poručili su mi torcidaši i u pola sata prikupili između sebe 3000 dolara.

Osim toga, zanimljivo je da sam u Sydneyu sa Steveom Kuštrom posjetio galeriju Charlesa Bilicha, svjetski poznatog slikara čija djela, vidio sam istaknute cijene, koštaju i po nekoliko stotina tisuća dolara. Bilich se zatekao u galeriji te me pitao je li mi gradonačelnik Kerum pomogao u financiranju puta. Rekao sam mu da je, odnosno da Grad Split manjim dijelom financira moje putovanje. Meni je darovao sliku s posvetom, a poslao je i jednu Kerumu - sveticu Mary. Bilich, inače hrvatski emigrant rođen u Lovranu, mi je rekao da gradonačelniku Splita darujem sliku i poručim mu da joj se moli svaki dan. U Splitu sam Kerumu dao to njegovo djelo, bio je presretan, nije mogao vjerovati, izljubio je sliku...

2013. godina, Australija

Australija je bila moj najveći moto izazov. Putovao sam sam kroz pustinju, a to je jako opasno, po tri dana voziš a da ne vidiš čovjeka. Najbolje da prepričam susret s jednim kamiondžijom u pustinji. Kako mi je bilo dosadno u toj samoći, kad sam vidio kamion sa šest prikolica - otišao sam do njega.

- Voziš sam - pitao me vozač kamiona.

- Da - odgovorio sam mu.

- Imaš li CBS stanicu?

- Ne.

- Satelitski telefon?

- Nemam.

- Znaš li da ovdje nema signala za mobitel?

- Ne - bio je opet moj odgovor.

- Mora da imaš muda klokanova! - rekao mi je kamiondžija i s retrovizora svoga kamiona skinuo i poklonio mi preparirana - klokanova muda.

- Ako ti se što dogodi, samo čekaj. Za dan-dva će netko naići... 

Nedugo nakon tog susreta, u australskoj pustinji, poviše Kununurre, upao sam u svježi pijesak, motor mi je svom težinom pao na nogu i izbacio mi skočni zglob. Nakon samo 7-8 sekundi s desne strane mi je sletjela crna vrana. Odmah koju sekundu iza i druga s lijeve strane. Sjetio sam se kamiondžije i muda klokanovih... Odlučio sam da nema šanse da ću čekati 'dan-dva' da mi netko eventualno naiđe. Dok je noga još bila vruća, istegnuo sam nekako zglob i vratio ga na mjesto. Navukao sam ponovno čizmu na nogu i nastavio voziti prema 800 kilometara udaljenom idućem odredištu. Nakon 300 kilometara sam naišao na benzinsku na kojoj sam u nepropusnu čizmu ulio vodu. Užasno me boljelo, ali nastavio sam put po planu, brzine sam idućih čak 8000 kilometara mijenjao petom jer prstima nisam mogao. Ipak, sve je dobro završilo, a Hajdukov doktor Sizgoreo mi je u Splitu rekao da sam savršeno namjestio zglob...