NEDJELJNA ĆAKULA Gibonni: Dobro marendajte jer će koncert biti dug, Oliver i ja otpjevat ćemo splitskoj publici naše najbolje stvari!

Gibonni i Oliver 7. listopada održavaju veliki koncert u Spaladium Areni. Uoči te glazbene poslastice za sve generacije ugostili smo jednog od najprodavanijih i najnagrađivanijih autora, majstora balada, koji je nakon 25 godina svoje karijere objavio deseti album. Zlatan Stipišić Gibonni u iskrenom razgovoru podijelio je svoje emocije, razmišljanja o današnjim uspjesima, ali i početcima, kada je na glazbenu scenu startao s bendom Osmi putnik... 

Koliko vas je odredilo vlastito djetinjstvo?

- Kao i svakog drugog čovjeka, djetinstvo te maksimalno određuje. Mislim da me na prvom mjestu odredila moja familija. A na drugom mjestu moj kvart Skalice u kojem sam odrastao. I svi oni odnosi s kojima se prvi put srećeš u toj svojoj maloj sredini, dobrim dijelom te odrede za cijeli život. 

Koliko se razlikuju vaši glazbeni početci u odnosu na nove naraštaje, je li bilo teže nego danas? 

- Bilo je teže, ali je bilo ljepše. Sve je bilo nekako transparentno, ako te netko voli ili ne voli, morao ti je to kazati u lice. Konstruktivniji su bili komplimenti i kritike, morao te gledati u oči i govoriti ti s argumentima. A ne ovo danas kad svatko svakoga može hejtati bez razloga i činjenica po društvenim mrežama. To je bilo zdravije i toga se sjećam s nostalgijom. S druge strane, nije postojao internet, morao si ići snimiti ploču. To su bila postrojenja i pogoni jedne tvornice. Dođeš tamo, oni imaju radnički savjet, uz njih 300 zaposlenih, svoje dućane, kamione, sve je bilo dramatično kao da dolaziš u splitski škver i nosiš projekt za sagraditi trajekt. Sve je bilo ozbiljno i teško se do toga dolazilo. Komisija bi odlučila koje pjesme mogu, koje ne. Ako je pjesma bila kontroverzna, stavljali bi dodatne poreze da ploča bude skuplja i da je što manje ljudi može kupiti (smijeh). 

Koliko su danas klikovi na YouTubeu relevantni, odnosno mjerljivi uspjeh neke pjesme?

- Meni se čini da mi koji imamo pola milijuna pogleda punimo dvorane od 10.000 ljudi, dok narodnjaci imaju 20 milijuna pogleda, a jedva napune disko klub. To je paradoks, ali i činjenica koju nitko ne može objasniti. Ni u nas ni u svijetu. 

Što bi na prvu pomisao rekli kada vam se spomene Osmi putnik, bend s kojim ste započeli svoju glazbenu karijeru?

- Mislim da je band bio iznimno lud, jedan ogroman entuzijazam, do te mjere da bi nam proba bila na Splitu 3, a pojačala bismo nakon toga ponekad nosili na kostima do Skalica. Ni auta, ni kombija, ni prijevoza. Nismo imali ni love za plakate, pa nam se jedan naš član s megafonom derao po Supetru i Milni 'ljudi dođite na koncert, spasite nas'. Bili smo vjernici svoga posla. Mladi smo se sastali, mladi i rastali, ne znam koliko smo ostavili rezultata jer mislim da smo puno bolje zvučali uživo na probama i gažama, nego što se može naći na našim pločama. One nisu ni dvadeset posto onog gdje smo zapravo bili. Kada mi se spomene Osmi putnik, uvijek razmišljam što bi bilo, da je bilo. Bend mi je bio najveća škola i naučiš da pri odabiru nekih suradnika u studiju ili u odabiru tehničke ekipe nema popravnoga ispita. Ne smiješ nikada u životu pustiti nešto i kazati ovo može proći, to nije dobra rečenica, jer nešto polovično odrađeno ostane dokumentirano za sva vremena.

Kada se dogodio trenutak kada ste odlučili krenuti u solo vode?

- Kada sam shvatio da se ne snalazim u samoupravljanju. Kada si u nekom kolektivu, shvatiš da ti netko može biti super privatno za vjenčanoga kuma, ali ne može te energetski pratiti u poslu. Mislim da ljudi jednostavno postave letvice na različite visine. Netko je zadovoljan kad je u leru, netko kad ide naprijed, a netko kad ide u rikverc. Zvuči li vam to poznato?

Izdali ste deseti album, gdje crpite inspiraciju za pisanje?

- Život je meni inspiracija. A kad će inspiracija doći, to se nikad ne zna. Jednostavno, neke situacije i iskustva, dobre i loše emocije same se spreme u neke škafetine po našim srcima. I izađu vani na svjetlo dana onda kad osjetiš da si spreman o tome nešto reći. Tu nema nikakvih pravila. Možeš pisati mjesecima i ne napisati nista pametno. A nekad ti dođe u trenutku i bude odlično. Ja mislim da u mome slučaju nema nikakvih pravila. Nekad se namučis, nekad pišeš s lakoćom.

Zbog čega naziv albuma Familija?

- Zato što je naš odnos i kao prijatelja i kao kolega toliko normalan da je skoro rodbinski. Čini mi se da nas drži to što nismo opterećeni popularnošću, više funkcioniramo kao dva brodska mehaničara, nego kao dvije zvijezde. Malo pričamo o uspjesima, pričamo samo o muzici. Jedan pametan čovjek je kazao, a ja bih to ponovio svima: Nikada se priča ne vrti oko para, nego pare oko priče. Hoću kazati, napraviš jedan dobar tim, u kojemu su Dino Rađa, Toni Kukoč, Dražen Petrović, koji mogu sa centra pogoditi tricu, ali ako imaš takav tim, svatko će ti doći gledati takvu utakmicu. Ne bavimo se uspjehom, on dođe ako napraviš nešto dobro. Što će jednome Nikoli Kaliniću poslovni duh, dok god zabija golove, svi će ga zvati.

Maksimir ste napunili s Oliverom 1994.godine, jesu li isti osjećaji i danas?

- Nije isto, tada sam bio pod ogromnom tremom. Ima jedna snimka pokojnog Mile Gizdića s tog koncerta, ja ne znam kako mene tada nije kolpalo, rekao sam mu da to nikom ne pokazuje, ha, ha. Imao sam tada samo 24 godine, bio sam izluđen, Oliver je bio normalniji. Velika je razlika, prošlo je puno godina, dobrih koncerata, naučiš se, ljudi se nauče na tebe. Jednostavno, nešto smo u međuvremenu i naučili, ha, ha.

Turnejom ćete obići brojne gradove, hoće li vam biti posebno nastupati u Splitu?

- Normalno, posebno je značenje za nas nastupati u Splitu. Ne samo zato što smo doma, već i zbog toga što nas naš grad uvijek lijepo prihvaća. Stvarno je dobar osjećaj u svom gradu puniti Arenu. Znaš da si domaći, da te nitko ne doživljava kao nešto posebno, oglasiš na plakatu koncert i opet svi dođu. Splitskoj publici dat ćemo njegove najbolje i moje najbolje stvari...  

Kakve su pripreme za nastup glazbenika prije koncerta?

- Taj dan je za mene praznik sam po sebi. I Oliver i ja smo zadnje ovako velike koncerte radili prije šest godina. Tako da smo obojica maksimalno raspoloženi i uzbuđeni za taj 7.10.  Volio bih da taj dan ljudi dobro marendaju oko 18 sati jer će koncert biti dug pa da poslije ne bi utekli u pola koncerta, ha, ha... 

Što spremate splitskoj publici?

- Oliver je sklon da se ne drži onoga što smo se dogovorili, ha, ha, ha. U jednom trenu mu se ne pjevaju pjesme koje idu po redu nego druge. Onda se i meni to događa, bude neki sentiš o tužnoj ljubavi, a ja sam fenomenalno raspoložen, pa onda preskačem tu pjesmu. To zna biti komplicirano za našu tehničku ekipu te za muzičare i zbor koji nas prati. Ali u tome i jest tajna da ni Oliver ni ja ne gubimo spontanost. Preveliki smo mi cirkus, za jedan koncert angažirano je 400-tinjak ljudi, a takve improvizacije su teške za njih. Najbolje je da puno ne pričam što smo spremili jer ne znam čega ćemo se držati.

Koga cijenite od svojih kolega i možete ga nazvati prijateljem?

- Oliver je to, iako imamo jednu generacijsku razliku koja se plastično oslikava kada dolazimo u vrtić, on po najstarijeg unuka, a ja po najmlađeg sina. Po smislu njegovog i mog duha mi smo vršnjaci, on je mlađi nego što mu govori njegov rodni list i otvoren je prema svemu što je novo. Volim ga što je normalan i jednostavan. Od ljudi iz rock muzike, najtalentiraniji čovjek te najnormalniji u smislu da je iskren i dobronamjeran je Urban. S njim sam prijatelj, kao i s Matijom Dedićem... Volim vidjeti splitske kolege na kavi, ali oni koji su mi najdraži, oni sviraju sa mnom. 

Imate li neostvarenih snova? 

- Naravno da imam. Ali najvažniji mi se san ostvario jer radim ono što volim. To je veliki blagoslov. Moj otac je cijeli život radio što voli, pa ga nitko nije mogao potjerati u penziju. A kad radiš ono što ne voliš, jedva čekaš ići na bolovanje, ha, ha.... Čovjek na mome mjestu mora biti svjestan i zahvalan zbog toga što mi se ovako posložilo.

Koji vas stihovi najbolje opisuju?

- Ima jedan stih, refren pjesme ‘Posoljeni zrak i razlivena tinta’, a ide ovako: ‘pjevam da ne pojede me mrak jer da nisam ovo ja bi bio biljka, kome biti zahvalan, grade moj...’ To je to, malo je maglovito, ali razumiju oni kojima je upućeno.