NEDJELJNA ĆAKULA Anastasija Jankovska: Smatram da sam više naučena nego talentirana glumica

Anastasiju Jankovsku publika je u petak gledala u premijeri drame ‘Romanca o tri ljubavi’ u ulozi Gospe. Glumica splitskog HNK rođena je u Kijevu, gdje je završila prva dva razreda osnovne škole, nakon čega seli s roditeljima u Split, gdje nastavlja školovanje do kraja gimnazije.

- Moji roditelji su u Split došli 1991. godine, na početku rata. Za to vrijeme ja sam bila kod bake i djeda u Kijevu te bi kod njih dolazila samo preko ljeta jer su se svi bojali. Preko ljeta sam naučila hrvatski jezik te sam krenula u osnovnu školu, a kasnije sam završila V. gimnaziju Vladimir Nazor.

Potom si se odlučila vratiti u Rusiju na studij...

- U Sankt Petersburgu sam studirala dvije godine na Državnoj akademiji dramskih umjetnosti. U to doba nisam razmišljala o karijeri glumice, razmišljala sam pubertetski kako ću studirati što dalje od svojih roditelja. Kemija mi je dobro išla, ali nisam znala toliko dobro ruski jezik da bih se odvažila na to. Nisam imala poriv za glumom, nego za baletom. Kako imam teške kosti i nisam za to, nije imalo smisla pokušavati upisati balet. Inače, moji roditelji su profesionalni baletani te sam ljubav skupila od njih. Prvo što mi je bilo usko vezano za kazalište bila je gluma, tako sam ju odlučila upisati.

Međutim, nakon dvije godine u Rusiji, vratila si se u Hrvatsku...

- Treću i četvrtu godinu završila sam u Zagrebu na akademiji gdje sam nakon studija radila godinu dana. Slučajno, na poziv Ivice Bobana sam došla raditi predstavu u Splitu te mi je Milan Štrljić ponudio aganžman. Također, ponudio mi je da mu asistiram na Akademiji dramskih umjetnosti u Splitu.

Kada si okusila čari glume, jesi li se ‘zaljubila’ u nju?

- Ne, sve četiri godine studiranja sam mislila kako to nije za mene. U Rusiji mi je bilo jako teško u smislu što tamo trebaš biti pravi fanatik. Većinu znanja sam dobila u Rusiji i u Zagrebu. Mislila sam kako ću završiti glumu te onda upisati neki normalni fakultet. Kada sam stala na pozornicu HNK, kada sam dobila ulogu u ‘Škola za žene’, tada sam shvatila da je to bio onaj moment u kojem sam se zaljubila u glumu i osjetila onaj pravi adrenalin.

Sjećaš li se svoje prve uloge koju si dobila?

- Prva uloga je bila u Kazalištu Mala scena u dječjoj predstavi Baukač.

Kakav je bio osjećaj povratka u Split?

- Kao da nikada nisam bila tu, dosta sam se promijenila. Za mene je prvi dolazak bio upoznavanje s novom kulturom, jezikom, tako da sam bila dosta zatvorenija. Moji roditelji su bili dosta strogi, bila sam rusko dijete, morala sam kući do deset sati. Sada shvaćam da je to bilo super jer sam čitala knjige i kada sam došla na fakultet shvatila sam da ne moram ništa čitati. Sve sam pročitala jer mi je u Splitu bilo dosadno zbog strogih roditelja koji me ne bi puštali do kasno vanka. Vratila sam se u Split i pričala sam zagrebačkim naglaskom, vjerojatno jer mi hrvatski nije materinji jezik pa sam se brzo prilagodila novom narječju. Pričala sam ‘kaj’, ‘fuj’, ‘kak’, a sada opet pričam splitski jer sam predugo tu.

Iza sebe, iako si mlada glumica imaš napretek odigranih uloga. Koja ti je omiljena?

- Ne znam točnu brojku, ali primjerice uloge s kojima nisam zadovoljna njih ne stavljam u biografiju, ha,ha... Cjelokupni proces rada s redateljem i ulogu koju bi izdvojila bila bi Ofelija iz Hamleta, baš mi je bila draga. Također, uloga u predstavi ‘Povišica’ s Goranom Golovkom. Draga mi je uloga iz ‘Rebra’ s Elvisom Bošnjakom zato što sam tamo upoznala pokojnu Anu Karić, a surađivala sam sa Sašom Božićem i Ksenijom Zec. Mislim da tamo nisam bila dobra, nisam zadovoljna kako sam odigrala ulogu, ali mi je to drago zbog suradnje iz koje sam puno naučila i pomoglo mi je u drugim stvarima.

Kako je biti glumica u Hrvatskoj, konkretnije ovdje u Splitu?

- Možda ja nisam prava osoba za to pitanje jer jako volim kazalište. U Hrvatskoj su sve audicije u Zagrebu i na zadnjih par nisam ni otišla jer me neke stvari ne zanimaju. Možda na taj način sebi zatvaram neke puteve, čudna sam glumica, volim kazalište. Zanima me film, ali sam ponekad veoma isključiva. S jedne strane želim sve raditi, s druge strane nešto što mi se sviđa. U Hrvatskoj imam taj luksuz, dok u Rusiji ne bih mogla. Radim puno i živim od toga.

Kako napreduje projekt ‘Klasici u rebama'?

- Paralelno dok smo radili ‘Romancu o tri ljubavi’, ja sam imala probe za svoju predstavu, odnosno projekt ‘Klasici u rebama’ koji sam osmislila u suradnji s Play Dramom. Sada režiramo Turgenjeva s mladim glumcima. Tako ćemo u klubu Quasimodo 27. ožujka održati premijeru te predstave. Kako sam ja staromodna duša, volim klasike i mislim da je to materijal koji je neiscrpan, ovim projektom pokušat ćemo približiti klasike mladoj publici.

Tko će se sve pojaviti u predstavi?

- Ja u ulozi promatrača, odnosno redatelja, Ivan Baranović, Katarina Romac, Matko Elezović te još troje studenata akademije Anja Ostojić, Luka Čerjan i Davor Pavić.

Kako si došla na ideju ovog projekta?

- Premalo je mjesta za sve dobre glumce. Mislim da mladi glumci moraju sami sebi stvarati put jer ti za kazalište ne trebaš ništa drugo nego prostor. Kazalište može biti sve, sam sebi tako možeš stvarati posao. Za razliku od filma gdje ti treba dobra i skupa oprema, za kazalište je potrebna jedino mašta. U Splitu nedostaje publike, često čujem od starijih kolega kako je prije bio puno veći interes za kazalištem. Sada je čudno vrijeme svugdje, nekako smo neodređeni . Baš zato ‘Klasike u rebama’ radimo na moderan način kako bi privukli mladu publiku koju treba odgajati. Svemu treba vremena, tako i Splitu treba vremena za stvoriti novi val publike koja će dolaziti u kazalište.

Često surađuješ s Play Dramom i na drugim projektima?

- S djecom radim na Play Drami. Moje subote i nedjelje su posvećene njima i volim jako raditi s djecom. Ponekad ih poželim ukrasti jer su tako maštoviti, ne mogu vjerovati da nešto tako malo može biti tako veliko.

Radila si na brojnim filmovima, koji bi izdvojila?

- Imam malo iskustva u filmovima, ali tu su Metastaze koje bih istaknula. Malo je audicija za filmove, ako ih ima onda su one u Zagrebu. Meni je u neku ruku drago što sam tu jer imam slobodu i prostor za raditi na nekim drugim projektima.

Što misliš o sapunicama i bi li prihvatila ulogu u njoj?

- Mislim da je to rudarski posao, sapunice je teško raditi. Sada bih ulogu u sapunici vjerojatno prihvatila. Možda i ranije, ali sam sada napravila dovoljno što sam htjela u kazalištu i imam više vremena za neka nova iskustva.

S kojim kolegama voliš surađivati?

- Istaknut ću Elvisa Bošnjaka, on je zapravo lik koji mi je dao puno prilika. Super je kada netko vjeruje u tebe, a mislim da mi on u neku ruku vjeruje. Također, volim raditi s Nikšom Arčaninom jer smo i privatno dobri pa se lako kužimo i na sceni. Marko Petrić, Goran Marković, Nikola Ivošević i brojni drugi da ih sada ne nabrajam, ali ovo su neki kojih sam se najprije sjetila. U Splitu se stvorila super generacija mladih glumaca kojima je stalo do posla. Smatram kako je 99 posto u radu, a jedan posto u talentu. Smatram da sam više naučila nego što sam talentirana glumica.

Prevodiš tekstove, sviđa ti se i ovaj redateljski dio posla. Vidiš li se u ulozi redatelja jednoga dana?

- Ne znam hoću li više ikada režirati nešto. Mislim da se svi trebaju uhvatiti svog posla. Sada se bavim scenografijom, kostimografijom u ovom projektu te shvaćam da nisam sigurna u tome kao u svom poslu. Mrzim kada se moram dirati u tuđi posao, ali ponekad moramo jer nemamo novca. Mislim da ljudi trebaju raditi ono u čemu su najbolji, tako da ne bih zalazila u druge sfere. Redateljski posao je na neki način vezan s glumom i treba ga razumjeti, oni prolaze kroz slične procese kao i mi, samo što imaju više zadataka.

Ovog petka splitska publika imala te priliku premijerno pogledati u drami ‘Romanca o tri ljubavi’. kako je bilo raditi na ovom komadu?

- Na predstavi sam radila s kolegama Nikolom Ivoševićem, Katarinom Romac i Stipom Radojom. Igrali smo je na Sceni 55 koja je za mene odlična jer je intimnija, opušteniji si i jako volim tu scenu. Nikola Šimić je redatelj predstave, završio je filmsku režiju u Zagrebu, a zanimljivo je da sada radi u kazalištu. Riječ je o mladom redatelju koji nam je pristupao kao na filmskom setu, na filmskom setu glumci se gledaju kao Bogovi za razliku od kazališta i bio je jako blag prema nama. Njegov pristup mi se svidio, kao i njegova viđenja. Nadam se da će mu ovo otvoriti neka nova vrata. Splitu nedostaje redatelja koji će ostati tu i rasti, čini mi se da on može biti taj.

Često se spominje kako bi HNK-ovi trebali mijenjati svoje predstave...

- To je nelogično, mala smo zemlja i sve nam je blizu. Ne razumijem zašto ne gostujemo. Monopol nije dobar, nacionalna kazališta bi trebala biti povezana, razmjena bi trebala biti na državnoj razini kako bi se mi pokazali drugim publikama, ali i kako bi naša publika imala priliku vidjeti druge predstave i nova lica. Nadam se kako će se to promijeniti. Primjerice s Play Dramom smo gostovali na mnogim mjestima, tako sam upoznala svaki kutak Hrvatske. S ‘Ljuljačkom za dvoje’ smo gostovali na primjer na Pašmanskom Ždrelcu, bez predstave vjerujem kako tamo ne bih nikada otišla.

Iako si kazala kako ne voliš planirati, ali možeš li nam otkriti neke skorije planove?

- Bit ću u žiriju Malog Marulića što mi je velika čast. Uvijek za sebe mislim da nisam ništa posebno i kada sam dobila poziv bilo mi je nekako ‘vau’. Planiram posjetiti Stockholm na četiri dana, obožavam putovati. Zadnje putovanje je bilo ovoga ljeta, posjetila sam Ukrajinu, Rusiju i Finsku. Mislim da čovjek treba putovati.

Znači prije bi potrošila novac na putovanje nego na neku skupu odjeću?

- Da, pogledaj me što sam odjenula, he, he...

Kako voliš provesti slobodno vrijeme?

- Prvi put sam se penjala prije nekoliko dana, to je tako super sport. Imam problem s glavom, previše razmišljam. Na penjanju u trenutku kada visiš na konopu razmišljaš samo gdje staviti ruku, a gdje nogu. To je tako savršeno za mene, pogotovo za moju glavu. Jedva čekam opet ići. Kada sam slobodna volim buljiti u more i ništa ne raditi. Često idem pogledati neku lutkarsku predstavu jer sam s djecom radila Shakespearea ‘San ljetne noći’ s lutkama. Od tada odem često u GKL koji smatram da ima dobre predstave i meni kao odrasloj osobi je to zanimljivo.

Koje ženske rituale voliš?

- Zakačila sam se na bio proizvode, imala sam neke sitne zdravstvene probleme. Otkrila sam neke super stvari i čim dođe plaća sam u nekoj od prodavaonica. Što sam starija, volim se hraniti kvalitetnije, tako je i s pićem, nije mi važna količina već to može biti čaša dobrog vina.

Koje rituale imaš prije predstava ili proba?

- Ne mogu jesti otprilike četiri sata prije probe ili predstave, ne mogu biti sita. Jednostavno kada se najedeš si trom i nemaš energije na sceni. Drugi ritual prije predstave je tuširanje i pranje kose.

Imaš li nam neku anegdotu ispričati?

- Na jednoj izvedbi s Goranom Markovićem u predstavi ‘Povišica’, tekst je nelogičan, moraš ga brzo izgovarati, a nakon te predstave izgubim i po dva kilograma. Dakle, toliko sam se zapetljala da sam zvučala kao praščić vikala nešto kao ‘pigu,pigu...’ Nisam mogla od presinga odgovoriti na njegovu repliku i mislim da je publika to na kraju prihvatila kao dobru šalu. Kasnije je to ostala kao neka anegdota koju rado prepričavamo i na koju se rado oraspoložimo. Čar ovoga posla je što se ponekad možete jako dobro zabavljati.

Ima li nešto što bi u budućnosti voljela ostvariti, a još nisi?

- Voljela bih raditi više klasike. Bilo koji klasik je izazov za glumca u kazalištu, ali i na filmu. Mislim da sam sada zrela za neke uloge i nadam se da ću ih dobiti. Glumicama je vijek kratak, već sam stara za neke uloge. Malo bora i gotovo je za uloge mladih dama i to je normalno.

Planiraš li se jednoga dana udati i osnovati vlastitu obitelj?

- Jednoga dana sigurno. Posao glumice je surov, stresan, svaki izlazak na scenu je mali srčani udar. U privatnom životu moraš imati nešto što te smiruje i nekog, odnosno moraš imati dobar privatni život da ostaneš zdrav. Prije sam mislila da kući moram pričati o poslu, a sada mislim da je dobro da moj odabranik nije u istoj branši kao i ja. Za sada tako mislim.

Za kraj, sada kada smo završili ovaj, zašto rijetko kada daješ intervjue?

-Ovaj intervju je bio bezbolan i zanimljiv, obavezno napiši da sam ovo kazala. Jednostavno ne volim pričati privatne stvari, užasno sam sramežljiva. Kada si glumac i pričaš o ulozi nemam taj problem jer me uloga štiti, a u intervjuu sam to ja.