NEDJELJNA ĆAKULA Andrea Mladinić: Premijera predstave 'Čovik, zvir i kripost' je prošla iznad svih mojih očekivanja

Komedija Luigija Pirandella 'Čovik, zvir i kripost' premijerno je izvedena u petak u splitskom HNK. Poznatu priču o ljubavnom trokutu, gospođi, ljubavniku profesoru i mužu kapetanu utjelovili su Goran Marković, Marjan Nejašmić Banić i Andrea Mladinić koju smo ugostili u ovotjednu ćakulu.

- Premijera je prošla iznad svih mojih očekivanja. Publika je bila izvrsna, reagirala i smijala se što je nama dalo dodatni poticaj da se opustimo i uživamo. 

Tumačite glavnu žensku ulogu. Kako ste doživjeli gospođu Oradu i na koji način ste je donijeli na scenu?

- Gospođa Orada je nesvjesna manipulatorica, igra na kartu 'gospe od cukra'. Doživjela sam je, pa tako i pokušala kreirati, kao osobu od krvi i mesa sa svojim manama i vrlinama, problemima i benefitima. Nitko nije ni crn ni bijel.

Jeste li pogledali snimke nekih prijašnjih izvedbi? Svojevremeno je tu ulogu igrala Zdravka Krstulović...

- Nikada to ne radim. Oslanjam se na svoju intuiciju i osobno iskustvo. Meni je teško ne kopirati druge kad ih vidim u istoj ulozi, pa da bih to izbjegla, nikad ne gledam.

Kako je bilo surađivati s kolegama na ovom komadu?

- Izvrsno, držali smo se kao jedno. Svi smo mlađi, imali smo napornih probi, ali uz smijeh i opuštenu atmosferu, svaki posao se bolje obavi.

Je li ovo poučna priča?

- Pirandello kaže da jest. Svaki kazališni komad bi to trebao biti.

Vratimo se malo u prošlost. Što ste kao dijete maštali da će te jednoga dana postati?

- Sjećam se da sam u kući stalno imitirala roditelje, prijatelje, susjede, palila kazetofon i plesala, sama sebi pripremala nastupe u dnevnom boravku, organizirala 'predstave' u dvorištu iza kuće i osmišljavala prijateljima točke za nastup. Negdje putem, kao kod svakog djeteta, javljala se želja da postanem veterinarka, učiteljica, bankarica... Ali svakim odlaskom u kazalište fascinacija je bila sve veća, a želja da tu provodim vrijeme sve jača. Da, zvuči kao kliše, ali maštala sam baš da postanem glumica.

Kako se razvijao vaš glumački put?

- Kao dijete pohađala sam dječji studio, tadašnjih Titovih mornara, tijekom osnovne škole plesala sam balet u Baletnom studiju HNK-a, a u srednjoj školi sam bila član Studija za mlade gradskog kazališta u Splitu. Vrijeme provedeno u tom studiju, čiji je voditelj bio Goran Golovko, niz projekata, predstava i amaterskih festivala na kojima smo imali prilike sudjelovati, brojna prijateljstva koja sam tu stekla, uvelike su odredili mene i moj životni put.

Ljudi vas poznaju kao glumicu, a malo njih zna da ste završili srednju medicinsku školu. Kada se dogodio preokret?

- Nikakvog preokreta nije bilo. Moj bi izbor bio gimnazija, ali poslušala sam savjet da završim neku strukovnu školu, imam zanat u rukama, pa poslije upišem što god hoću, ako hoću. Puno je mojih prijatelja iz osnovne išlo u medicinsku, pa sam odlučila ići s ekipom. Mogla je to biti upravna, turistička, svejedno, znala sam da ću nakon srednje sigurno ići na prijemni na akademiju.

Prva ste generacija glumaca koji su izašli sa splitske Akademije. Smatrate li da vam je bilo teže nego današnjim generacijama?

- Studij se uhodavao, predavanja i vježbe smo imali na pet lokacija u gradu, recimo da je to bila otežavajuća okolnost. Tempo i količina obaveza tijekom studija glume znaju biti itekako naporni. Još kada u pauzama moraš ići s jednog kraja grada na drugi, pa tako nekoliko puta na dan, nije jednostavno. Kuhalo se navečer i obroci se nosili u tećicama, jer uza sve moraš biti zdrav i u dobroj formi. S druge strane, bili smo prva klasa i samim time lakše smo dolazili do prilike da zaigramo u predstavama.

Viđate li i dalje svoje kolege s klase?

- Vidimo se i čujemo na dnevnoj bazi. Ostali smo jako bliski. Najveći mi je gušt kada se s nekima od njih nađem na istom projektu. U zajedničkom radu se super razumijemo, poznajemo se u dušu.

Koje kazališne uloge u kojima ste igrali rado pamtite i zbog čega?

- Zlatni zmaj, Sluškinje, Čudo u Poskokovoj dragi, tri potpuno različite predstave. Svaka mi je donijela neko posebno, lijepo iskustvo. Razlog zašto sam ih izdvojila je možda i zato što ih više ne igram, a žao mi je. Neke predstave prirodno dođu svome kraju, a one su, po meni, mogle još dugo egzistirati na repertoaru.

Također, već ste tri godine na Studiju glume suradnica za scenski govor profesorici Bruni Bebić. Kako je raditi sa studentima?

- Krenula sam u to iz radoznalosti, i jako zavoljela taj posao. Lijep je osjećaj doći na diplomski ispit bivšim studentima i vidjeti ih kao gotove glumce koji znaju što rade i kuda idu. Svaki njihov uspjeh me veseli kao vlastiti.

Prethodnu godinu obilježila vam je i koncertna promocija mjuzikla 'Naša bila štorija'. Kako je bilo raditi na takvom jednom komadu? Može li to po vašem mišljenju na kazališne daske?

- Bio je to zanimljiv glumački izlet u estradu. I zbog predivnih ljudi uključenih u taj projekt, ne samo zanimljiv, već i jako uspješan. Glumac rijetko ima priliku glumiti u velikim sportskim dvoranama pred nekoliko tisuća ljudi. Prelazak na kazališne daske prvenstveno ovisi o financijskoj konstrukciji. Osobno bih voljela, ali želje su jedno, a mogućnosti drugo. U svakom gradu u kojem smo gostovali primljeni smo s oduševljenjem, vidjet ćemo što i kako dalje.

Ostvarili ste neke filmske i uloge u serijama. Čekate li još onu 'pravu'? Imate li ambicija u tom smjeru?

- Ostvarila sam ih tek nekoliko. Nažalost, imam osjećaj da je u Hrvatskoj televizija, a naročito film, privilegija nekolicine. Pritom ne mislim samo na glumce, nego i redatelje, snimatelje, montažere... Trenutno se bavim stvarima koje zaista volim i koje me jako ispunjavaju i tom smislu ne čekam ništa.

Koliko je teško odlaziti na audicije kada ne živite u Zagrebu gdje se većinom i održavaju?

- Jako teško, financijski i vremenski. Naročito kada te pozovu popodne da sutra ujutro budete na castingu u Zagrebu.

Imate li želju preseliti se u metropolu ili se možete ostvariti i u Splitu?

- Mislim da sam se ostvarila u Splitu. Volim Split sa svim njegovim manama, volim otići u Zagreb, ali u njemu ne bih voljela živjeti. Split je moj grad i ne bih ga mijenjala za ništa.

Kakve hobije imate?

- Skupljam stari namještaj, restauriram ga, prepravljam ga, redizajniram ga, bojam ga, poklanjam ga, prodajem ga, igram se.

I za kraj, vratimo se na početak razgovora. Jeste li požalili što ste odabrali glumu?

- Nikada.