NEDJELJNA ĆAKULA Jakša Fiamengo: Kročiti ovim svijetom, a ne ostaviti nešto iza sebe, to nema smisla

NEDJELJNA ĆAKULA Jakša Fiamengo: Kročiti ovim svijetom, a ne ostaviti nešto iza sebe, to nema smisla

Oliver je bio 'homo musicalis', ta vrijednost ne može umrijeti, možda je fizički nema, ali je još dublje zakopana u našim srcima i našoj intimi

Jakša Fiamengo iza sebe ima preko 450 uglazbljenih radova, legenda je dalmatinske pjesme, a malo je onih koji ne znaju njegove pjesme poput 'Piva klapa ispo´ volta', 'Infiša san u te', 'Ništa nova', 'Nadaline', 'Nokturno', 'Vagabundo'... Iako je poznat široj javnosti upravo po svojim uglazbljenim uratcima, Jakša je objavio i velik broj knjiga, a puni radni staž proveo u Slobodnoj Dalmaciji te je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. No, dok bi mnogi njegova iskustva sada u miru uživali, Jakša ne umije mirovati, a mi smo ga posjetili u domu na Zenti koji je, kako nam je i sam kazao, njegovo 'doma'.

- Volim se ujutro oko sedam sati naći na recepciji s društvom i popiti kavu, malo zapivamo, ćakulamo, samo što me smeta što puno pričamo o smrti, a to će se dogoditi i bez nas. Dobro mi je tu, imam skrb cijeli dan, a slobodan sam i mogu ići gdje želim. Odem često u grad, obavim što imam pa se vratim. Dođe mi obitelj, razni ljudi iz javnoga života, često mi svrati Gibo i brojni drugi, super je kada navrate jer se ispričamo i popijemo kavu.


Ima li neke nove inspiracije?

- Čovjek sam od trenutka, kod mene inspiracija ili dođe, ili ne. Pišem neki predgovor za knjigu, trenutačno to radim, ali nemam baš neku veliku volju.

Ispisali ste do sada već dosta...

- Jesam, puno knjiga, 450 pjesama, samo Oliver je otpjevao moje 63 pjesme. Nije ni on znao to dok jednom nismo skupa prebrojali. Ma, Oliver je bio jedinstven, najnormalniji čovjek, obožavao sam ga kada bi pričao viceve, razdragao bi mi srce i dušu. Veliki je glazbenik, ali je još veći čovjek.

Vaša prva pjesma koju je otpjevao bila je Nocturno...

- Pjevao je i moju Nadalinu, Šoltu, a najdraža mi je Karoca jer je puna slika... Koncem 60-ih godina zvali su me da budem član žirija Splitskog festivala, ocjenjivao sam koliko glazba odgovara tekstu koji se piše. Stalno ističem kako je logičnije prvo napisati tekst jer ako je obratno onda je pisanje stvar matematike, a ne misli i doživljaja. Jedne godine sam anonimno prerađivao tekstove, naravno, autor se trebao složiti s tim, upoznao sam Zdenka Runjića i trebalo je promijeniti jednu pjesmu koju je Oliver pjevao. Našli smo se na dnu Marmontove ulice, upoznali se i dogovorili da je prepravim. Kada je festival završio, prestao sam obnašati funkciju i Zdenko me pozvao da radim za njega. Za nekoliko dana donio sam par pjesama kao što su 'Nocturno', 'Šolta', 'Ništa nova', 'Nadalina', dao sam mu ih i on je bio oduševljen.


Kako je nastala 'Nadalina'?

- Živio sam u Komiži između dvije Nadaline, jedna je bila s desna, druga s lijeva. Razlikovale su se samo po nadimcima Nadalina Pericina i Nadalina Gregetova, obje su bile stare, a Zdenko je rekao da napišemo kako je ona zaista lijepa i neodoljiva, u koju se zaljubiš kada je vidiš. Ona tako u pjesmi radi određene radnje, pere noge, muti jaja, a metaforička igra daje zanimljivost. Nadalina nije neka posebna pjesma, napisao sam na stotine odličnih pjesma, a svi me vežu za nju. Uho je brže od oka, tako da je Nadalina postala hit.

Za koga ste je napisali?

- Oliveru smo napisali 'Šoltu' 80-e godine za Splitski festival, a pravilo je da autor ne može pjevati dvije pjesme, osim, ako je ne pjeva u duetu. Našli smo se tako s Borisom Dvornikom koji je sjajan parlando, u čijem izričaju prepoznaješ Dalmatinca. Jedan taj specifičan idiom i jezik i super se uklopio spoj dva velika umjetnika. 'Ništa nova' je Oliver isto trebao pjevati sam, onda sam se ja sjetio Radojke Šverko, moje velike prijateljice, ona je odmah pristala.

Gdje je problem kod današnjih autora?

- Nastaju pjesme bez selekcije tekstova. Većina ljudi danas se prikači na pjesmu, pjevaju je ne znajući kakve gluposti izgovaraju. Bilo je i u prošlosti takvih pjesama, sjetimo se samo 'Ti si moja čokolada', ali je netko trebao dići taj rejting. Onda smo spontano Popadić, Arsen Dedić, Zuppa, Zdenko Runjić i ja, stvorili đir gdje ljudi pronalaze svoje živote u tekstovima pjesama, citirali su ih i postale su vremenom dijelom istog tog naroda. Nisu bile banalne, bedaste i radili smo fine pjesme. Kasnije su to bili Krsto Juras, Drago Britvić, ljudi koji su pismeni. Žao mi je što su rano umrli, ostali smo Juras i ja...


U čemu mislite da je neka Vaša posebnost?

- Svaka pjesma koju sam napisao krenula je od mene, vrlo malo sam ih napisao na note, a završila bi je publika. Cijeli jedan lanac koji je odradio svoj posao.

Jeste li pisali pjesme i znali točno za koga ih pišete ili ste to naknadno odlučivali?

- Kada sam pisao uvijek bih preko pisaće mašine vidio Olivera koji bi to pjevao. Ono što mu je bilo u glavi, bilo mu je i na jeziku. Fasciniralo me je što nikada nije mijenjao intonaciju glasa, zato su se mogli poistovjetiti s onim što je pjevao, a tako je i govorio. Najbolja pjesma koju je otpjevao je 'Moj galebe' od Zuppe. Oliver je bio 'homo musicalis', ta vrijednost ne može umrijeti, možda je fizički nema, ali je još dublje zakopana u našim srcima i našoj intimi. Sve što je pjevao bilo je istinito, bio je sublimacija istine. Pjesma je mala glazbena drama koja traje oko tri minute, ali on je znao splest taj vijenac koji se zove glazbena poezija.

Vidite li u novim naraštajima nekog novog velikana hrvatske glazbene scene?

- Pitanje je što je mladost iz moje perspektive. Vidim nešto posebno u Gibi koji je stvorio svoj rukopis.

Idete li u rodnu Komižu?

- U Split sam došao '61..godine iz svoje Komiže koju za ništa ne bih dao. Žao mi je što propada, demografija radi svoje. Imam kuću i svoj grob u Komiži, ona me je iznijela u svijet i jednoga dana kada skončam znam di ću biti, u svojoj Komiži. Bit ću među svojim ljudima koji su dole pokopani kao što su veliki književnik Ranko Marinković, Ivica Vidović... Da nemam Komižu, Split i jezik kojim se služim bio bih siromašan čovjek.


Jeste li po dolasku u Split znali čime se želite baviti?

- Otac mi je bio zemljoradnik, majka domaćica, išao sam u crkvu, bio sam ministrant i čak se spominjalo da nastavim u tom smjeru. Međutim, izabrao sam školu. Svoj posao ne bih nikada mijenjao jer sam uvijek pustio život da me nosi sam, a ne da ja biram. Ako izabireš onda uvijek možeš doći u opasnost da krivo izabereš.

Koliko se novinarstvo promijenilo od vremena kada ste Vi pisali?

- U Slobodnoj Dalmaciji proveo sam 35 godina, tada je novinarstvo bilo spontanije, nešto što si prihvaćao kao dio svog života, nisi izmišljao stvari. Danas se dosta izmišlja i smeta me kada se neke redikulozne stvari stavljaju u prvi plan, a odbacuju neke stvari koje su vrijedne. Ima jedna zanimljiva činjenica, moj prvi urednik na Radio Splitu Cetinić sada je sa mnom u Domu.

Jeste li zadovoljni tu i kako provodite vrijeme?

- Nisu me voljeli kada sam došao, ali danas smo stvorili divan odnos. Živim život kako mi moje godine diktiraju, nastojim raditi nešto korisno kao što sam cijeli vijek i nastojao. Ovo meni nije dom već 'doma'.


Poruka mladima za kraj...

- Svemu što radite morate se predati puninom, to vam treba biti važno. Ne zaboravljajte na svoj pogled na svijet, uzdišite svoje zanimanje, činite ga kompleksnim, boljim, dražim... Budite arhitekti svog zanimanja. Kročiti ovim svijetom, a ne ostaviti nešto iza sebe, to nema smisla. Obilježi život ljudi oko sebe, da te pamte kao nešto kao vrijedno i neuništivo. Nikad neću prestati pisati, obožavam to što radim i to je savjet svakome. 

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare