NEDJELJNA ĆAKULA Nela Sisarić: Teško me prihvaćaju u krugovima ljudi koji su navikli jedan drugome čuvati leđa

Nela Sisarić, kreativna je direktorica IKS Festivala - međunarodnog festivala suvremenog kazališta, svestrana je umjetnica, za svoj rad i zalaganje dobila je dvije nagrade, a od nedavno za Dalmatinski portal komentira stanje u kulturnim politikama u Hrvatskoj. Nelu smo ugostili u prvoj ovogodišnjoj nedjeljnoj ćakuli...

Upravo ste se vratili iz Italije, gdje ste i završili visoko obrazovanje i poslovno usavršavanje. Zašto Italija i uspijete li primijeniti znanje iz Italije u Hrvatskoj?

- U Italiji sam završila DAMS – Discipline delle Arti, della Musica e dello Spettacolo pri Sveučilištu u Bologni, multidisciplinarni studij koji daje šire znanje o povijesti umjetnosti tako što uključuje i muzikologiju i teatrologiju unutar studijskog plana. Odlučila sam se za smjer Teatro, odnosno izvedbene umjetnosti i to je bio odsjek na Fakultetu filozofije i književnosti na kojem smo imali dosta teorije, ali i praktičnih predmeta poput režije, glazbene dramaturgije opernog kazališta i analize glazbenih partitura. Sviđao mi se taj multidisciplinarni pristup u istraživanju kulture i umjetnosti, bio je kreativan i budio mi je uvijek znatiželju.

Kasnije ste nastavili školovanje...

- Nastavila sam školovanje, odnosno specijalistički stručni studij projektnog menadžmenta jer sam smatrala da znanje koje su mi na Zavodu upisali kao kulturologija/teatrologija moram nadopuniti organizacijskim i menadžerskim vještima. U Splitu, nakon školovanja, razgovarala sam sa Službom za kulturu i predloženo mi je mjesto gdje ću započeti ostvarivati svoje ideje - Dom mladih. Taj razgovor u Službi obavila sam prije točno deset godina i od tada sam uspjela podignuti kazališni festival na pozornici Amfiteatra. Poslovno usavršavanje o upravljanju projektima iz kulturnog turizma upravo sam završila u Anconi i to na Sveučilištu ISTAO koje je utemeljio Giorgio Fua, ankonski poduzetnik koji je htio prenijeti plemenite ideje o svijetu poduzetništva Adriana Olivettija, inženjera, poduzetnika i talijanskog političara koji je cijeli svoj život posvetio filozofiji ali i potkrijepio djelovanjem da se stečeni profit mora vratiti zajednici i poticati projekte u zdravstvu, kulturi i obrazovanju.

Koliko je teško primijeniti znanja u praksi?

- Stečeno znanje nije teško primijeniti u našoj zajednici, ali stječem dojam da me teško prihvaćaju u krugovima ljudi koji su naviknuli jedni drugima čuvati leđa zbog isključivo svojih interesa zanemarujući širu sliku u kulturi. Uvijek sam težila pomacima i promjenama, znam cijeniti dobar savjet i volim timski rad. Moram priznati da mi fali u Splitu figura, uzor od kojega bi mogla učiti i čije znanje mi može biti autoritet. Mislim da tada više ne bih odlazila u Italiju u potragu za drugim ‘maestrima’.

Dobitnica ste EUNIC stipendije za mlade lidere u kulturi. Koliko vam je i na koji način to pomoglo?

- EUNIC stipendiju iskoristila sam za odlazak u Beč, u Tanzquartier u plesni centru u Europi koji je dio poznatog Museumquartiera, gdje sam boravila tri tjedna. Tada sam imala prilike upoznati se s kulturnom politikom grada Beča. Istražila sam modele financiranja izvaninstitucionalne kulture ali i one institucionalne. Posebno mi je bilo zanimljivo na koji se način biraju umjetnički i financijski direktori ustanova u kulturi, kakav je sistem kontrole gradskih institucija, kako ustanove rade financijske izvještaje i analize učinkovitosti djelovanja itd. Ta stipendija najviše mi je pomogla u podizanju svijesti o pametnijem upravljanju u kulturi. Boravila sam u Beču kada su se u Splitu paralelno odvijale javne rasprave u svrhu unaprjeđenja Nacrta kulturne strategije.

Radili ste na brojnim projektima, koji bi izdvojili kao omiljeni?

- Hm, zanimljivo pitanje. Mislim da je to bio pripravnički staž u ERT-Emilia Romagna Teatru-u, regionalna mreža kazališta koja ima svoje sjedište u Modeni. Radila sam na EU projektu Cultura 2000 za vrijeme festivala VIE – Scena Contemporanea u njihovoj produkciji. Na tom projektu radila sam u Tehničkom uredu. Mislim da sam tada imala 26 godina. Zadatak mi je bio ostvarivati tehničke kartice, naručivati rasvjetu i koordinirati aktivnosti za ton i light majstore na predstavama. I dok su se moje kolegice bavile organizacijom, odnosima s javnošću za ukupno 25 predstava ja sam brzo pohvatala sve tehničke specifikacije koje su ujedno bile i najzahtjevniji dio festivala. Primjerice – kako nabaviti tri crna konja i sagraditi im štalu za novu predstavu Romea Castelluccija iz kompanije Societas Raffaello Sanzio, trenutno jedne od poznatijih talijanskih kazališnih kompanija u svijetu. To iskustvo ohrabrilo me promišljati, ali i ostvarivati neobične ideje na pozornici. Produkcijski do sada najzahtjevniji, a ujedno vrlo drag projekt, upravo zbog rizika, svakako je izgradnja ledene pozornice u sred ljeta na nedovršenoj pozornici Amfiteatra u Domu mladih. Volim velike projekte, produkcijski zahtjevne. One na rubu rizika, s adrenalinom, al ostvarive i sa sigurnim uspjehom.

Za knjigu ‘Sve zbog pogleda’ dobili ste nagradu ‘Anto Gardaš’ Društva hrvatskih književnika kao najbolje prozno djelo za djecu u 2008. godini. Koliko vam nagrade znače?

- Ta nagrada mi je baš značila. Knjigu 'Sve zbog pogleda' počela sam pisati u 21 godini, a u tisak je otišla tek 2008. kad sam se vratila u Split. Knjigu sam tada dala kolegici koja je radila u Slobodnoj Dalmaciji i zamolila ju da knjigu pokloni novinaru ili novinarki iz rubrike Kultura kako bi mogli napisati kratki osvrt. Nakon par mjeseci izašla je kritika koja je počela rečenicom ‘da je najbolje da izbrišem knjigu iz bibliografije’, a završila s rečenicom ‘da se okrenem poslu za koji imam više talenta’. Dva mjeseca nakon osvrta u rubrici Kultura nazvalo me Društvo hrvatskih književnika s viješću da su moju knjigu proglasili najboljim dječjim proznim djelom u 2008. godini i dodijelili su mi 10.000 kuna nagrade. Tito Bilopavlović koji je tada bio u žiriju rekao mi je da nikada nije pročitao ništa slično i da imam ‘vražji dječji stil koji trebam nastaviti njegovati’. Kada sam mu ispričala kako je knjiga prihvaćena u Splitu dodao je ‘Dakle, tako mlada, a već su te napraćkali, to je sjajno! Drago mi je što ovo, dakle, nije bilo kakva nagrada. Imam ja nos. Nikad taj razgovor neću zaboraviti. Knjigu ću ponovo izdati, a voljela bih i naći producenta za dječji film. Priča je futuristička, neobična, opisuje jedan fiktivan i plastičan Split koji ne postoji, potaknut konzumerizmom, a ujedno u njoj ipak prevladava splitski jezik i običaji. To je priča za djecu o Splitu i o sumporu, našem skrivenom suncu, koji potiče preobrazbu. 2013. godine dobili smo drugu nagradu i to kao IKS Festival tim. To je bila Nagrada publike portala za izvedbenu umjetnost Teatar.hr za najbolje osmišljenu i realiziranu sezonu u Hrvatskoj, za najbolji festival godine. Te godine prvi put smo realizirali međunarodni program i smatram da je već tada naša publika pokazala da želi zadržati istraživačko kazalište u Splitu kroz naše festivalske aktivnosti.

Otkako ste pokrenuli IKS Festival, je li se kod Splićana povećao interes za suvremeno kazalište i ples? Kakvi su planovi za iduće izdanje festivala?

- Vrlo važna strateška smjernica IKS Festivala zadnje dvije godine je marketing i promocija i zbilja smo dosta uložili u razvoj publike. Dakako da se kod Splićana povećao interes za suvremeno kazalište i ples što dokazuju odlično posjećene predstave naših programa. Iduće izdanje festivala je još uvijek neizvjesno jer uslijed pada proračuna Grada Splita i odluke za privremeno financiranje, javne potrebe u kulturi ne mogu biti izglasane niti dodijeljene od strane Vijeća u kulturi pa ne znamo s koliko financijske potpore raspolažemo u 2017. godini. Ministarstvo kulture odlučilo je ne podržati niti jedan naš međunarodni projekt dok je festival opet unatoč uspjesima i boljoj vidljivosti ostao na 30.000 kuna. I to je trenutno jedini novac koji raspolažemo za ostvariti program do lipnja. Ja se iskreno nadam da će IKS Festival pronaći svoj put opet do publike i šestu godinu za redom. Ako festival ne bude od interesa Grada Splita i Ministarstva kulture, posvetit ću se drugom poslu. Uostalom, smatram da sam Splitu s festivalom dala puno, skoro pa izvlačim nemoguće. Ovo izdanje ću završiti kako znam i umijem, snaći ću se kao svake godine, dovest ću ga do kraja u 2017. I jednog novog početka kojeg želim inaugurirati sa stabilnijom potporom.

Imate i novi posao, kakvi su vam planovi za budućnost?

- Da, radim u UHY Savjetovanju, vodećoj tvrtki u povlačenju EU fondova u Dalmaciji. Izvrsna ekipa, puna elana, duhovita, radišna zajednica ljudi koji žele pokrenuti pozitivne stvari u Splitu. Drago mi je da sam postala dio tog tima. Za početak sam radila pripremu aplikacije za obnovu manjih infrastruktura kroz program ruralnog razvoja, a tim UHY Savjetovanja očekuju i pripreme i provedbe velikih projekata sa Sveučilištem u Splitu te projekti iz domene kulturne baštine kao što je modernizacija Meštrovićevih muzeja i tom radu se baš veselim. Glavni projekti, građevinske dozvole, investicijske studije, studije izvodljivosti postale su predmeti mog istraživanja i proučavanja kod ispunjavanja aplikacija za EU fondove i zbilja sam zadovoljna. Kad radim taj posao, koji je visoko cijenjen, s odličnom ekipom, potporu Ministarstva kulture za IKS Festival kao jedinog izvaninstitucionalnog međunarodnog festivala istraživačkog i eksperimentalnog kazališta u Splitu s program u HNK Split i Domu mladih shvaćam kao vic.

Pišete za Dalmatinski portal, što vas inspirira u pisanju?

- Za razliku od kreativnog pisanja za djecu, komentare za Dalmatinski portal počela sam pisati iz potrebe da potaknem čitatelje da se zapitaju o realnosti i izazovima nezavisne i izvaninstitucionalne kulture. Zadnje vrijeme smo se suočili da raznim interpretacijama našeg poslovnog svijeta u kulturi kao nezavisna scena, pa sam odlučila ponuditi i moje viđenje . Na pisanje me potaknulo i izostanak bloga Slamke spasa Vitomire Lončar, čije znanje o kulturnim politikama i strateškim promišljanjima puno cijenim. Njeni tekstovi poticali su me na promišljanje I nedostaju mi.

Stignete li od posla imati slobodnog vremena?

- Više slobodnog vremena mogu imati, ali ga ne dozvoljavam jer dokle god sam svjesna da o mom uspjehu ili neuspjehu ovisi još dvoje zaposlenih u IKS Festivalu i desetak vanjskih suradnika kojima trebam isplatiti honorare ne mogu se baš opustiti. To je stvar odgovornosti da izvršim svoje obaveze do kraja i da ne iznevjerim svoje ljude. To mi je jako bitno. Kad moj tim vidi koliko se trudim zbog njih, znam da će i oni biti tu. To je predanost radu koju osjećam.

Kako započinjete vaš dan?

- U Splitu se dižem rano, prije nego izađe sunce i tad uz šalicu čaja, uz prozor, imam svoj misaoni meditativni ritual koji mi daje snagu, o krajnjoj točki sveg života koji nam je svima siguran krajnji cilj. Tad osjetim veliku posvećenost i dobijem snagu za ispuniti zadatke i što kvalitetnije iskoristiti dan.