NEDJELJNA ĆAKULA Nives Ivanković: Glumac koji nije radio sapunicu ne zna što je krvavi rudarski glumački rad

Brojni glumci su se okušali kao redatelji, scenaristi, a ujedno i zaigrali neku od glavnih uloga u svojim projektima. Tim stopama krenula je i splitska glumica Nives Ivanković, koja potpisuje scenarij i režiju humoristične dramske serije ’Ko je jamio, jamio je’... 

Kao djevojčica niste sanjali o glumi, tada ste htjeli biti liječnica... Kako ste započeli svoju karijeru i što je odredilo vaš put ka glumačkim vodama?

- Nema što nisam htjela biti, blagajnica, balerina, liječnica... Onda je došla adolescentska faza kada sam htjela biti stjuardesa i nekako ta moja želja za putovanjima je i indirektno odredila moj život. Nisam postala stjuardesa, ali moj današnji način života je ‘u avionu’. To su česta putovanja, mijenjanje sredina, kraća, duža putovanja... Nikako se nisam umorila od toga i mislim da neću. Gluma je proizašla iz još jedne ne baš dječije želje. Prva zrela životna želja je bila biti redatelj. San o upisivanju na tada glasovitu Akademiju u Pragu u Češkoj je ostao samo san, prvenstveno zbog financijskih uvjeta i tada se u bivšoj Jugi dogodila prva Zlatna palma koju je osvojio Emir Kusturica s filmom ‘Sjećaš li se Doly bell’. Čula sam na televiziji da je nešto govorio o odsjeku režije koji će biti otvoren u Sarajevu, a ja sam kao klinka uvijek nešto imitirala, pisala, glumila, išla u dramske grupe tako da upis na glumu i nije bio neočekivan. Bila sam razočarana jer se nije te godine ustanovio odsjek za režiju već je bio u planu tek iduće. Pokušala sam na glumi i na jesenskom roku se uspjela upisati, provesti najljepše četiri studentske godine u Sarajevu i diplomirati na Akademiji scenskih umjetnosti u klasi profesora Nenada Dizdarevića.

Javnosti ste poznati kao kazališna, televizijska i filmska glumica. No, što bi ste vi rekli, tko je zapravo Nives Ivanković? 

- Kakva sam kao sestra, suradnik, teta, prijatelj, partner..., to biste trebali pitati moje najbliže jer osobu određuju njegova djela i odnos prema drugima, a ja jedino što vam mogu reći o sebi je konfekcijski broj, visinu i težinu.

Završili ste Akademiju u Sarajevu, možete li se sjetiti nekih anegdota, posebnih trenutaka koje ste ondje doživjeli?

- Sarajevo i Split imaju velike sličnosti pogotovo kada je u pitanju humor. Teško je izdvojiti nešto što ne bi zauzelo previše prostora, a taj humor nije baziran na vicu, stoga sam te lijepe i duhovite situacije umetnula u sjećanje, ali i u seriju... I u Splitu i u Sarajevu ulica je ‘teatar’ što znači puno protagonista... Teško je izdvojiti nešto, a studentski dani su najljepši u životu svakoga čovjeka tako da Sarajevo pamtim samo po najljepšem.

Koji projekt možete izdvojiti u dosadašnjem radu, a da vam je u srcu zauzeo posebno mjesto?

- To bi bilo isto kao da majku pitate koje vam je dijete najdraže. Iza svake uloge stoji složen proces i mukotrpan rad. U svaku ulogu, bila ona na kraju uspješna ili ne, glumac se predaje s punom strašću i sagorijeva do kraja da bi dao sve najbolje od sebe.

Potpisujete scenarij i režiju humoristične dramske serije ’Ko je jamio, jamio je’, čiji najavni foršpan i više nego obećava. Kako ste se odlučili na taj poslovni pothvat?

- Ta serija je moj igrani redateljsko-scenarističko-glumački prvijenac. Kada sam snimala prvu hrvatsku sapunicu ‘Vilu Mariju’ snimila sam dokumentarni film o snimanju sapunice i o onome što se dogadalo iza kamera. Tako se film i zvao ‘Iza kamera vile Marije’ gdje sam potpisivala i režiju i scenarij, ali i kameru. Prošle godine sam sa scenarijem ušla u uži izbor na HRT-ovom javnom natječaju i tu smo stali. Kada sam već htjela odustati, ulogu glavnog motivatora je odigrao direktor fotografije Mirko Pivčević koji nije nije dozvolio da odustanem. Odmah nakon prikazivanja trailera javile su se dvije televizije s nacionalnom koncesijom. Mi smo otvoreni za sve razgovore, stoga realizacija ne ovisi o nama. U stvari najtočniji odgovor je - uskoro, a možda i nikada.

Što je tema serije i što će tumačiti vaš lik?

- Ova serija govori o našoj hrvatskoj svakodnevnici, o problemu malog čovjeka koji se našao u raljama dužničkog ropstva, ovrha, u sumraku najvećeg užasa koji nazivamo tranzicija, govori o onome o čemu šutimo, a dugo već trpimo, naravno kroz duhovitu prizmu. Na mini pilotu radilo je oko trideset ljudi, što ispred, a što iza kamere. Osim naturščika, znači ljudi koji se po prvi put pojavljuju na ekranu i daju tu čaroliju Mediterana, kompletna tehnička ekipa predvođena s direktorom fotografije Mirkom Pivčevićem i s profesionalnim glumcima čine okosnicu ove ‘splitske priče’. Na dobrom smo putu da postanemo samo grad uslužnih djelatnosti konobara, blagajnika, iznajmljivača... Stoga moja želja nije samo realizirati seriju već i oformiti grupu filmskih i scenskih djelatnika koji su izvrsni i kojima ne smije biti hendikep što su dislocirani i žive u Splitu. Ovo je na neki način apel svim splitskim kreativnim i intelektualnim snagama da se osvijestimo jer imamo dovoljno snage i kvalitete da se Split probudi.

U filmu ‘Zvizdan’, Dalibora Matanića, dobili ste prvu filmsku nagradu. Nije vam prva nagrada za rad, a je li vam najdraža? Ako nije, koja je?

- Nagrade kao priznanje struke vjerujem da svima imponiraju, ali najveća i najdraža nagrada je kada shvatite da imate svoju publiku koja prepoznaje ono što radite, koja vas prati i voli. Najveća i najljepša nagrada je pljesak publike.

Ostvarili ste puno zapaženih uloga, a likom Seke Odak mnogima ste se uvukli pod kožu. Je li vam ponekad žao što vaše kazališne glumačke kreacije ne može vidjeti šira publika koja vas pamti po TV ulogama u humorističkim serijama, sapunicama?

- Svaki medij nosi svoju čaroliju. Televizija i internet su najdostupniji i imamo ih doma, teatar je čarolija trenutka i prostora i baš tog trenutka nadahnuća živoga glumca ne može se ničim mjeriti ni prenijeti. Žao mi je što zbog nedostatka novca ne možemo češće razmjenjivati predstave, gostovati u drugim gradovima kao što je to bilo kada sam došla u teatar kao mlada glumica.

Igrali ste u prvoj hrvatskoj sapunici ‘Villa Marija’. Neke vaše kolege kažu kako nikada ne bi igrali u sapunicama. Baš neke od njih sada često viđamo u sapunicama. Zbog čega glumci odbijaju sapunice?

- Glumac koji nije radio sapunicu ne zna što je rudarski krvavi glumački rad. To vam znači u što kraćem vremenu, bez ozbiljnih priprema nekada radeći po šesnaest sati dnevno, često bez slobodne subote i nedjelje, da date svoj kreativni maksimum. Kreativni rezultat u takvim uvjetima mora izostati ili morate imati nadljudsku snagu da biste ulogom u sapunici pokazali što možete. Vjerujem da mnogi glumci to govore iz najpoštenije namjere, ali ih životne okolnosti demantiraju. Da bi sebi osigurali kakav takav dostojanstven život, jer od našeg posla nije lako živjeti, ljudi pristaju. No, Bože moj i to je ljudski.

Prije par godina na HRT-u ste imali svoj talk show ‘Ništa osobno ‘. Koliko je na vaš televizijski izlet utjecalo to što je vaš otac Ante bio televizijski novinar?

- Iako u najužoj obitelji, dakle otac i sestra su etablirani novinari, ta činjenica mi nije pomogla da dobijem ponudu privatne produkcije i budem angažirana kao voditeljica i djelomično autor showa ‘Ništa osobno’. Moji novinarski izleti nisu tu počeli, ja sam eto, to je možda pod uticajem obitelji završila srednju umjetničku školu smjer novinarstvo. Kao klinka bila sam dugogodišnji suradnik na Radio Splitu, zatim kolumnistica Slobodne Dalmacije, zatim sam potpisivala i tv scenarije kao primjerice za Splitski festival... Kao što vidite, pisanje je nešto čime se i dalje bavim. Dakle, sve su to srodni poslovi, vezani za moj životni poziv, a to je gluma.

Kako održavate izgled?

- Moj vrlo dinamičan način života održava moju liniju na ‘životu’. Inače nisam baš sportski tip, iako obožavam i pratim skoro sve sportove. Užasavam se teretana, aerobika, štangi, joga, pilatesa, inače grupnih zbivanja. Samo puno hodam i ljeti plivam.

Koji su vaši hobiji?

- Zbog čestih izbivanja iz neke normalne životne rutine ne mogu baš reći da imam hobi, ali obožavam restaurirati stari namještaj, vladam tehnikom shabby chica. Dio namještaja kojeg imam u stanu sam sama restaurirala i obojala. To me smiruje. Volim kuhati, volim biljke pa je moj pripadajući komad okućnice kut gdje se brinem o svoje dvije masline, o mom limunu, smokvi, ružmarinima, ružama... 

Kako po vama izgleda idealna nedjelja, obzirom da je riječ o našoj rubrici ‘nedjeljna ćakula’?

- Biti doma u Splitu, u pidžami, dobra knjiga i ‘perje’ na stolu. Tako zovemo tradicionalni nedjeljni ručak. Juhica od domaće koke i pečena koka s kumpirima. Obično nedjeljom nema predstava pa na stolu bude i kapulice. Nedjelja je kao neki veliki poplun. Možeš se cijeli taj dan sakriti i nikome ne javljati i nitko vam to neće zamjeriti. Zapravo volim nedjelje, ali doma u Splitu.