Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
NEDJELJNA ĆAKULA Petra Kovačić Pavlina: Nije mi drago kad je sve što se traži od glumica da budu lijepe i seksi

NEDJELJNA ĆAKULA Petra Kovačić Pavlina: Nije mi drago kad je sve što se traži od glumica da budu lijepe i seksi

Društvo koje ne njeguje svoju kulturu ne treba ni postojati

PlayDrama novu sezonu otvara predstavom 'Mala Moskva' koja će se premijerno izvesti 3. studenog na 'Sceni 55' u HNK Split. U tekstu Tomislava Zajeca jedan od likova pripao je Petri Kovačić Pavlina. Glumica Hrvatskog narodnog kazališta Split, koja je ove godine dobila nagradu Fabijan Šovagović za najbolje umjetničko ostvarenje u predstavi HNK Split 'Ol' smo za jedan dan', otkrila nam je detalje nove predstave.

- Tomislav Zajec je napisao izvrstan, slojevit dramski tekst. On se po nekim motivima dodiruje s Čehovljevim 'Trima sestrama', ali je potpuno originalno dramsko djelo, koje iz Čehovljeve drame posuđuje tek osnovne odnose među licima. Ono što je meni genijalno, i što Zajeca odaje kao pametnog i vrsnog pisca, je što na nekim neočekivanim mjestima u drami jako suptilno uvodi Čehovljeve rečenice, istovremeno bivajući suvremen i aktualan. Teme koje obrađuje su mučne i teške, odnosi među likovima su komplicirani, ali u svemu tome je autor uspio ostati duhovit. Uobličio je dramu u jednu vrstu suptilnog trilera.


Tekst je pisan baš za vašu glumačku ekipu...

- Pisan je baš za splitske glumce koji će igrati predstavu, ekskluzivno za PlayDramu. Ansambl čine Monika Vuco Carev, Đana Kuzmanić, Nikša Arčanin i ja. Igram Olgu, najstariju sestru, koja je kontrol frik, više mama nego sestra svima njima i drži ih na okupu. Ona je stamena, čvrsta, pokazuje emocije na neuobičajen način, zazire od fizičkog kontakta. Taj lik ima i svoju mračnu tajnu... 

PlayDrama je ovogodišnji repertoar bazirala na ženama. Kakva je situacija u hrvatskom glumištu po pitanju tih odnosa?

- Ovu sezonu PlayDrame u velikoj većini spremaju redateljice i glumice, što me jako veseli. Opće je poznato da u dramskoj literaturi postoji puno više muških uloga, tako da je super vidjeti da su za ovu sezonu pripremili komade gdje je omjer obrnut u žensku korist, a angažirane su i redateljice i autorice u većini. Što se tiče tog 'ženskog pitanja' u hrvatskom kazalištu, mogu samo reći da mi nije drago kad je sve što se traži od glumica da budu lijepe i seksi. Dakako, to nije samo problem kazališta.

Kako se kod tebe rodila ljubav prema glumi?

- Ideja da upišem akademiju pojavila se negdje u prvom razredu srednje škole. Kroz djetinjstvo sam svirala, pjevala, bavila sam se brojnim sportovima, pohađala razne skupine kao što su novinarska, dramska... Kada sam sve to povezala u neku cjelinu, shvatila sam da je spoj svih mojih interesa - gluma. Potiče te na istraživanja, maštanja, čitanja, kreativnost i timski je rad. Imala sam sreće, pa sam i upisala ono što volim. 


Jesi li kao curica maštala biti kao neka određena glumica?

- Nisam imala takva maštanja, ali moja mama jako voli Meryl Streep i Dustina Hoffmana. Tako sam kroz odrastanje pogledala puno njihovih filmova i bili su mi pojam glumaca.

Kakvo iskustvo nosiš sa splitske Akademije? 

- Meni je bilo divno studirati. Neobičan je to socijalni eksperiment, osam potpuno različitih individua spojenih u jednu obitelj koja od jutra do večeri boravi na Akademiji, poput nekog studentskog “Big brothera”. Drago mi je što se i nakon fakulteta družimo, a budući da nas većina radi u Splitu imamo priliku i raditi jedni s drugima. To me veseli jer se nakon pet godina studija jako dobro kužimo na sceni.

Ono što većinu umjetnika nakon akademije tišti je zaposlenje. Kako je bilo u tvom slučaju?

- Po završetku fakulteta nisam razmišljala da će mi netko ponuditi posao. Iznenadilo me i razveselilo što sam ušla u radni odnos u splitskom HNK-u odmah nakon akademije. Imala sam neke planove, razmišljala sam kako ću se vjerojatno odseliti iz Splita, možda čak nešto drugo studirati...

Koliko glumcu znači da je stalno zaposlen?

- Za svakog glumca jako je bitno da se razvija i stalno radi. Zbog toga smatram kako je privilegija biti stalno zaposlen jer je time, na neki način, izgledno da ćeš konstantno igrati. Biti slobodnjak iziskuje puno više truda, mašte i razvijanja novih sposobnosti. Obje pozicije imaju svoje i vrline i mane.


Na matičnoj akademiji radiš kao asistent na kolegiju glume u klasi profesora Milana Štrljića od 2013. godine. Kako je biti u toj ulozi?

- Kada si s druge strane 'klupe' imaš puno veću odgovornost nego kao student. Sve što im govoriš utječe na život studenata i njihovo glumačko sazrijevanje. Taj posao je istovremeno prekrasan i vrlo odgovoran, ali kada ga voliš onda se i sam razvijaš i učiš. 

Jedno vrijeme radila si i s polaznicima dramskog studija PlayDrame. Kolika je razlika raditi s profesionalcima spram amatera?

- Velika je razlika jer ljudima u PlayDrami je to hobi, oni su se tu došli opustiti i nešto naučiti. Baš zato što im je to neka vrsta razonode ostvaruju neočekivano sjajne rezultate, jer nisu opterećeni. Raditi sa studentima na Akademiji iziskuje sasvim drugi pristup.

Je li previše diplomiranih glumaca u odnosu na potrebe tržišta?

- To je tema o kojoj se često diskutira. Jako puno ljudi završava mnoge akademije u Hrvatskoj i regiji, konkurencija je ogromna, nije realno očekivati kako ima posla za sve, pogotovo u vremenu u kojem je novca za kulturu sve manje. Ne znam kako riješiti taj problem i može li se uopće riješiti.

Imaš li posebno dragu ulogu?

- Jedna od dražih mi je uloga Majke u predstavi 'Šest lica traži autora'. Bila mi je izazov zbog specifičnog procesa i neuobičajenog načina igre, a samim time od mene je iziskivala veći ulog i trud. Svaki put kada sam u takvoj situaciji budem sretna i znam zašto se bavim ovim poslom. 

Ove godine dobila si nagradu Fabijan Šovagović za najbolje umjetničko ostvarenje u predstavi HNK Split 'Ol' smo za jedan dan'. Jesi li očekivala nagradu i što ti ona predstavlja?

- Predstava 'Ol' smo za jedan dan' zamišljena je nepretenciozno, kao jednovečernja predstava koja bi obilježila život i rad Marka Uvodića Splićanina, a na kraju je prerasla u repertoarnu predstavu koju publika rado gleda. Baš zbog te nepretencioznosti mi je drago da sam za nju nagrađena, a to je i moja prva nagrada. Lijepo je kada ti netko oda priznanje za tvoj trud. Drago mi je i što je riječ o glumačkom poslu s puno komičkih elemenata.

Jesu li ti takve uloge najdraže?

- Ne znam, nemam najdražih uloga, ali često nas glumce ljudi svrstavaju u neki stilski koš, pa sam tako najčešće svrstavana u tragične uloge ha,ha... 


Posljednja uloga koju si igrala je Elektra u 'Orestiji' na Splitskom ljetu koja je također dobila nagradu 'Judita'... 

- To je bio poprilično zahtjevan proces, što zbog lokacije, što zbog obima posla. Veliki projekt koji uključuje puno ljudi zahtijevao je dosta rada, strpljenja, kolegijalnosti i tolerancije. Nije bilo jednostavno.

Jesi li se odmorila nakon poprilično radnog ljeta?

- Jesam, bila sam na mini godišnjem odmoru na Lastovu. To mi je najdraži otok, idealan za opušteni odmor u dvoje, jer turizam nije uzeo maha. Na koju god plažu dođeš budeš sam. Savršenstvo.

Kako voliš provoditi svoje slobodno vrijeme?

- Svaki slobodan trenutak provodim van Splita, iz privatnih razloga. Volim čitati, pogledati dobru seriju ili film. Volim i kuhati. U zadnje vrijeme pokušavam obnoviti glazbene vještine poput sviranja klavira, al mi ne ide baš, haha.

Imaš li afiniteta prema filmskim ulogama?

- Naravno, otvorena sam za nova iskustva. Bilo bi lijepo nakratko promijeniti radno okruženje i okušati se na filmu.

Možemo li prokomentirati stanje u hrvatskoj kulturi za kraj ovog razgovora...

- Smatram da je kultura kod nas siromašan i zapušten dio društva, koji se snalazi kako umije. Kultura u svakom razvijenom društvu je bitan dio zajednice, važna je za razvoj i spada u odgojnu sferu. Društvo koje ne njeguje svoju kulturu ne treba ni postojati i ne znam koja mu je budućnost. Nisam odabrala baviti se politikom pa ne mogu govoriti o konkretnim mjerama oporavka, ali znam da naša kultura dovoljno govori o nama samima.

Vaša reakcija na temu