Nikola Čelan: Uskoro će pop i rock kao mjesta izvrsnosti biti puko sjećanje, premješteni iz stvarnog vremena u mauzolej

Kako bismo na izmaku kobne 2016. u po jednu rečenicu spremili talent, lik i djelo svake od pop ikona koje nam je ona oduzela? Počelo je sa svestranim, panseksualnim artističkim genijem Davida Bowieja koji je svojim kozmopolitizmom premrežio kuglu i žanr. Uvertiru mu je na izmaku 2015. 'odradio' demijurg gitare, speeda i gina Motorheadov Lemmy Kilmister koji je u odurnoj ljepoti skončao svoj vijek predatora mitološkog libida - za konzolom videoigrice. Potom je otišao Prince, mali crni prgavac neodoljivog mošusnog šarma i bezobrazno unikatnog autorskog i gitarskog talenta. Zatim Cohen - religiozni Casanova u vječnoj potrazi za duhovnim domom i sad, a bavimo se samo 'vidljivim' vrhom sante, George Michael - nadajmo se posljednji u ovogodišnjem nizu - mediteranski Britanac, neodoljivi seksualni prevratnik i razvratnik koji se kao mlad uspeo na Olimp autorskog i izvedbenog pop mainstreama ne dopustivši starosti da mu nagrize svježinu novootkrivenog hedonizma u slobodi.

- Napokon sam shvatio da je razlog tome što se u mom životu osjeća toliko samouništenja činjenica da nikad nisam predosjećao da će me vlastiti talent iznevjeriti - izjavio je jednom 2007. i ubo upravo u srž problema s kojim se suočila svaka istinska veličina u tom smislu. Isto se dogodilo i Kurtu Cobainu i Layneu Staleyju, Hendrixu i Janis Joplin, Marleyju i Jeffu Buckleyju, Heathu Ledgeru i Dinu Dvorniku - trenutak u kojemu ih nadvladava breme vlastitog talenta, identitetom kojim ih je on obdario. Bilo da ih je nakratko napustio zbog nužnosti stvaralačkog ciklusa ili se jednostavno - potrošio, cijena koju umjetnik plaća proporcionalna je njegovoj vrijednosti, značaju i utjecaju i nerijetko se plaća iznosom života samog. Naravno, sve to podrazumijeva duboku unutarnju moralnost i poštenje prema tom istom talentu, inače imamo posla s lošom umjetnosti, čemu danas svjedočimo vjerojatno više no ikad.

Uskoro će pop i rock kao mjesta izvrsnosti biti puko sjećanje, premješteni iz stvarnog vremena u mauzolej. Pop glazba, složit će se mnogi, svedena je na twerkanje i nemušte Rihannine nabrajalice, a tome dodatno svjedoči činjenica kako upravo ona danas pripada njezinu gornjem domu. Umjesto da nam ostane duhovna mapa i putokaz za suvremenu svakodnevicu pop je kao medij odavno istjeran iz hrama MTV-ja i na njegovo mjesto moći instaliran je reality. To se počelo događati u trenutku kad je interes za Jerryja Springera nadvladao onaj za Rockumentary i 120 Minutes, s velikim finalom u 2016. i recentnim predsjedničkim izborima u SAD-u, kad je zvijezda realityja zasjela na dominantnu globalnu poziciju moći, sve skupa s nesagledivim posljedicama.

Odlazak Georgea Michaela, velikog glazbenog avanturista i pop autora i izvođača čije se tiraže broje u stotinama milijuna, još je jedan veliki udarac i gubitak prvenstveno zbog osjećaja da s arktičkim santama polako kopni i zaliha žive, pametne, uvjerljive, proživljene i nadahnjujuće pop pjesme. Osjetit će to ponajviše oni koji su u njoj vidjeli i čuli više od obične razonode za punjenje radijske šprance i penjanje na stolove loših gaža petkom u birtiji. Arsenal talenta obnavlja se slabo i nikako, profesionalni autori skladatelji zapleteni su u akademskim snatrenjima ili podilaženju common tasteu - prosječnosti i ispod nje. Traži se formula koja će najmanje smetati svima, u čemu najbolje plivaju i prolaze kabinetski autisti i introvertni geekovi. Nadahnuće se više ne generira iz ludila bogato i autentično proživljenog trenutka, već iz statistika, anketa i tablica.

Stvarno uzbuđenje i ljepotu imao je George Michael u naivnoj genijalnosti Careless Whisper, predane brige i boli na Different Corner i One More Try, preko iskričave neodoljivosti i šarma iz Faith i I Want Your Sex, osobne revolucije proživljene globalno i prenesene na općeniti plan s Freedom i Jesus to a Child sve do ponornih emotivnih dubina - vrtoglave strasti i požude jedne Father Figure ili suosjećajnog altruizma na Praying for Time... Njegovim likom i djelom intenzivno će se ovih dana baviti mediji i društvene mreže, a kad sve skupa utihne svima kojima glazba predstavlja stil života i važan sadržaj i vrijednosni sustav preostaje, bar u vodama mainstreama, samo s nadom iščekivati rijetku pojavu nekog novog izvora ljepote i nadahnuća u popu. Ili tek poneki dobar novi hit Eltona Johna, Bryana Ferryja ili pak Justina Timberlakea...

Inače će sve što preostaje za gledati, slušati i misliti biti frizura Donalda Trumpa kao simbol trendy idiokratskog terora koji polako preuzima te egoizam bez pokrića celebrity konfekcija - ti obijeljeni grobovi ideologije korporativne moći i površnog materijalizma - i šteta ispraznosti i ništavila koju svi oni uzrokuju.

Jer što je prema tom egoizmu oholost genija, kojom je George, prema vlastitim riječima, 'krio grijehe' u svojoj prepoznatljivoj, brižno odgojenoj bradi?