Foto: HNK Split
Od Carmen se uvijek očekuje mnogo, a možda i malo više od toga
Pogled kritičara Piše: Tonći Šitin

Od Carmen se uvijek očekuje mnogo, a možda i malo više od toga

Naš glazbeni kritičar prof. dr. Tonći Šitin nazočio je nakon premijere Carmen 31. siječnja 2015. svim repriznim izvedbama o čemu je pripremio iscrpan prikaz, što je gotovo nepoznato u našoj novinarskoj praksi

Odavno je Carmen našla svoje mjesto u povijesti glazbe, štoviše kulture, ne kao skok u nepoznato već kao zgusnuta emocija, zaboravljena pa opet pronađena uspomena, fluidno duševno stanje koje završava slomom iluzija i nestankom jednog mikrokozmosa vatrometa i tuge. Gotovo da nema odrasle osobe kojoj se na spomen imena Carmen ne javi mnoštvo slika i metafora, jednom raskošno fantazmagoričnih a potom očaravajuće infantilnih, nadrealno neuhvatljivih i naivno iracionalnih, no vazda krepkih, lapidarnih, impresivnih i neponovljivih. Sve to čini naš imaginarni svijet, slobodni let iz svakodnevnog života, iz muke i krika, lomova i tragedija, iz vrele i vlažne tvornice gdje se motaju listovi duhana u cigare, gdje su pogledi  kroz iskošeni svijet duhovita anegdota i gdje nema bijega iz sadašnjosti.

Baš u tom svijetu gdje riječi ljubavi nema i gdje žene emocije odbacuju poput plavičastog dima cigarete, ciganka Carmen  kao jedini movens življenja vidi strast prema slobodi, opsesiji da ostvari ideal u ponižavajućem životu koji nudi samo projekciju prostitutke. Razumije se, Carmen je utjelovljenje mnogih nemoćnih žena koje se bore za preživljavanje i sanjaju neki drugačiji svijet,  podliježu kratkotrajnim tjelesnim zadovoljenjima s vojnicima ili toreadorima, razuzdana djeca pred njihovim očima obnavljaju ciklus istog života. Iz takve povijesti rođen je mit kao posljedica muške percepcije romantične ljubavi i moralne otuđenosti koja fascinira i užasava u isto vrijeme. Žarište psihološkog tkiva i motivi koji potiču na akciju nisu strah već odluka da se ustraje na slobodnoj volji unatoč crnim silama stvarnosti. Konačno Bizetova Carmen utvrdila je svoje mjesto u povijesti glazbe dubokim poniranjem u naše emocije, jedinstvenim životom koji se nije prometao u pop mit ili cliché svojevrsne femme fatale, već je oslobođen svega imponirao ogoljelošću i čistoćom ('juste une image' J.L. Godard). 

Ukoliko bismo Carmen motrili kao suvremeni mit na tragu Don Juana ili Fausta, našli bismo neslućene razmjere njezine nazočnosti od brojnih filmova (od C. DeMilla i Chaplina do P. Brooka i C. Saura), pop i jazz glazbe, najrazličitije literature, slikarstva do baleta i ciganskog  folklora. 

Posvuda je uočljiv visok stupanj njezine ambivalentnosti od opasne fatalne žene, oslobođene zavodnice, seksualne zavisnice, heroine opsjednute  smrću i zlom sudbinom, ratnice koja zavodi red u sukobu spolova, feministice koja potiče revolt i slavi slobodu. 

Carmen remek-djelo

Nimalo suzdržano slavni filozof  F. Neitzsche očaran je Bizetovom operom koja je za njega 'lijepa, rafinirana, fatalistička i uvijek ostaje popularna'. On ne vjeruje u stabilne ljubavne odnose jer tamo gdje je ljubav nema riječi, razmjene, morala ili zakona. Uostalom, sama Carmen u prvoj ariji 'L’ Amour est un oiseau rebelle' (Ljubav je neukrotiva ptica) govori o neuhvatljivoj ljubavi koja je poput ciganskog čeda koje ne priznaje zakon. Bjelodano ovdje je riječ o nekoj drugoj dimenziji kojoj su strana pravila, ljubav je zapravo fatum, cinična, nevina, okrutna, dio iskonske prirode, odakle je i smrt Carmen ispunjenje njezine sudbine. Očekivano takvi su se stavovi o idealnoj projekciji ljubavi, o seksu, nasilju, rasizmu i konačno slobodi smatrani  u krutom vremenu francuskog Drugog Carstva (druga pol. 19. st.) skandaloznim.

Smrt fatalne Ciganke nije uzrokovana tek ludilom  ljubomorno posesivnog ljubavnika, već time što odbija biti njegovo vlasništvo. Ta na određeni način feministička perspektiva koja inspirira revolt i slobodu djelovanja, koncept opozicionog impulsa, tek je jedan od prinosa istraživanju fenomena Carmen koji se polako obznanjuju. Ako se uzme u obzir da je Bizet u Francuskoj zapravo razbio dominirajući klasični glazbeni stil i da otvara novo poglavlje glazbenog realizma s likovima i radnjama za koje  tadašnja publika (Opera Comique) još nije bila spremna, značilo je to veliki poduhvat koji će radnju i likove približiti istini i životu samom. Bizet je znao da se sve mijenja kada glazba ulazi u lik, u karaktere, svaki nastup je druga glazbena linija, melodija, reminiscencije, ponavljanje i stalne promjene.

Tu trijumfira jedinstveni talent koji dolazi do očaravajućih lirskih arija, sjajnih ritmičkih ideja i niza novosti u harmonijskom sklopu,  upotrebi španjolskog ritma i efektnog lokalnog kolorizma, orkestralnoj boji i iznenađujućim fragmentima. Carmen je glazbeni kompendij kojega je jedan Čajkovski nazvao 'remek-djelom u svakom smislu te riječi…jednom od takvih rijetkih kreacija koja izražavaju nastojanja cijele glazbene epohe'.

Danas je Carmen još uvijek operni tour de force koji zahtijeva visoke standarde, spreman ansambl i nadarene soliste. Reklo bi se da je jednostavno rasporediti životne slike jedne Ciganke i odbjeglog vojnika, svijet tvorničkih radnica, vojarni i krijumčara, unutrašnji psihološki mehanizam i bitne akcente glazbene drame i romantične Merimeeove novele koja je svojevrsni hibrid između fantazije i nefikcionalnosti. Bez obzira na to koliko je produkcija Carmen do sada viđeno riječ je o takvom djelu koje se teško može iscrpiti do kraja, ponajprije zbog toga jer opera svoju veličinu i vrijednost upravo dokazuje time što u dugom vremenom razdoblju nakon praizvedbe 1875. raznim gledateljima, jednako kao i umjetnicima, nudi nove spoznaje koje nisu ranije bile viđene ili su bile zanemarene. Svaki rad iziskuje žrtve i odricanja, da o skladatelju i ne govorimo, ostaju najčešće sumnje i zabrinutosti u pravu vrijednost onoga što se uradilo, kloneći se krupnih riječi i nekritičkih ocjena u zamahu mašte. Takvih je težnji u naše doba, pa i u radu našeg kazališta, sve teže nazrijeti! 

Ležerni ritam i scenski zamor

Malo je opernih djela koja su poput Carmen doživjela toliko različitih tumačenja u kojima su mahom potisnuta u pozadinu unutrašnja zbivanja a u prednji plan izbijala fizička akcija. Poetski ljudski impulsi nestajali su u neartikuliranom životnom prostoru. Kod Carmen je problem naglašeniji utoliko što je njezina popularnost kao svojevrsnog mita postala univerzalna pa je zadovoljavajuću produkciju teže ostvariti. Ona je postala heroina najnižih klasnih slojeva 19. st. u Europi, simbol žene u muškom svijetu, zrcalo manjinskih i rasnih problema, trijumf slobodnog duha i oslobođenog erotizma. Svaki od mogućih pristupa prevelik je za jednu izvedbu, odabrani aspekt isključuje ostale. Carmen kao da se otkriva svaki put iznova u jednom segmentu predstave, probe ili novog eksperimenta.

Posljednja premijera opere Carmen u produkciji HNK Split, 31. siječnja 2015., kao i naredne reprizne izvedbe, u režiji Dore Ruždjak Podolski  slijedi životni tijek čija realistička podloga izvire iz fragmenata koji se divergentno granaju ali ostaju zatvoreni u tradicionalnom obrascu koji oslobođen metaforike ne odmiče od usporene i psihološki površne dimenzije. Junaci opere pozicioniraju se prema svijetu, ali se ne osjete unutrašnje opsesije, talozi nesvjesnog, zanosi lažnih nada i iluzija koji će raznijeti njihove živote. Jedno je drama vanjske bespomoćnosti, taštine i društveno uvjetovanog očaja (radnice u tvornici cigareta, krijumčari i dr.), a drugo unutrašnji plićaci, slojevi ljudske psihe i strasti. Priroda Carmen nalik je na neku vrstu zapletenog dramskog kriptograma kome očiglednost nije glavni smisao, time ni šepurenje i razbacivanje osobnim doživljajima, već se iza vanjske fasade skrivaju unutrašnje konvulzije.

Redateljka kreće iz zadane epohe (Sevilla i okolne planine, vrijeme koride oko 1820.) i vremena ispunjenog strastima, emocijama, žudnjama, sa zborom koji je preslik publike neosjetljive na tragične situacije s usudom samoće. Glavni junaci Carmen i Don José povezani su istovjetnim težnjama i djeluju kao ekvilibrij muškog i ženskog principa, pa tako u stalnim izmjenama vedrine i mraka Dora R. Podolski vidi početak i kraj igre. Lako bi se mogao steći utisak da su domišljeni svi planovi i psihološko-dramatski aspekti, ali se utisak mijenja kada operu vidimo na sceni gdje su uočljivi nedostaci slojevitosti, potrebne dubine i nepotpuno psihološki obrazložene situacije i likovi. Delikatna poetska maštarija koja koketira na granici ništavila (La cloche a sonné) brzacima nestaje u dramsko-verističku napetost koja je bliska Bizetu i relaciji glazba-karakter. 

U atmosferi  koloritnog naturalizma Carmen je kao dašak svježeg zraka, brze misli i odlučne reakcije, ona nije zlokobna kraljica, ne zamjera i osjeća samo dužnost srca slijedeći sirenski zov slobode koja ne pristaje na povratak istoga.  Pokušavajući umnožiti prostor za igru i pokrenuti ukočene soliste i ansambl, Ruždjak Podolski dolazi nerijetko do prilično linearne, na momente naivne (treći čin-gorski predio) dramske parafraze. Scenski zamor i monotonija, kao posljedica nedostatnosti unutrašnje dimenzije (autentičnih ljudskih strasti i poriva) koja ostaje nezanimljiva, širi se i mimo redateljske namjere najčešće zbog slabe ili krivo usmjerene  emocionalne snage protagonista. U nastojanju da se sačuva spektakularnost predstave, a time i privrženost publike, ponuđena rješenja nisu odmicala dalje od konvencionalnih domišljaja.

Ležerni ritam i slabije pokretna masa od čak 65 zborista predstavljali su veći problem nego li se moglo očekivati. Ako se tomu doda da je uložen nemali trud u razigravanje pjevača, napose Carmen, svakako da bi zgusnutiji ritam i brži tempo izmjena, s nešto više atmosfere u pozadini a ne na samoj rampi kao poželjnoj destinaciji, bolje povezao u jedinstvenu cjelinu različite planove zbivanja. Nije poznato koji su razlozi utjecali na odluku redateljice da se odrekne flamenka u drugom činu i da kao plesačice, u jednoj improviziranoj kič varijanti, nastupe vesele članice zbora kao vrsta koja bi trebala valjda zamijeniti doslovno kultni andaluzijski ciganski ples koji je bitni dio njihovog identiteta. Kada na kraju opere odlučna Carmen  trijumfalno pozove Don Joséa 'Udri ili me pusti!', nije ni slutila da će je, kao nigdje drugdje, on ubiti s čak četiri udarca nožem u srce! Bizaran i zastrašujući podatak dostojan jednog Hitchcocka! Konačno, Carmen ne obiluje lirskim momentima i poetskim idejama koji se vinu u sunčane prostore poput medikamenta od životnih povreda. To su mjesta koje je umjela Dora Ruždjak Podolski uloviti i k tome ponuditi otvaranje tzv. četvrtog zida uz završni duet u kojemu se zbor izjednačava s publikom  koja pasivno i bespomoćno svjedoči  ubojstvo.

Scenografija mlađeg sarajevskog grafičkog umjetnika Josipa Lovrekovića ulazi u oblast arhitektonske scenografije koja u prostoru asocira na zidine s dekorativnim ornamentom, živopisan trg jednog mediteranskog grada s umnoženim dijelom za igru. Svjetlosni efekti u pozadini  povezuju se  s mjestom radnje, ali kada se ta ista scenografija u trećem činu stilizacijom pretvara u brda postaje neuvjerljiva. Istina, Lovrekovićeva scenografija zanatski je izvedena i dotjerana ali je pitanje koliko kroz njezine zaobljene ulaze (volte) struji istinska energija i dramatika, radije se doima kao ukrasni okvir pozornice.

Treba istaknuti da su scenografija i kostimi posuđeni su od Narodnog pozorišta Sarajevo, gdje je redateljica postavila Carmen 2011. Kostime iskusne i višestruko nagrađivane Vanje Popović, iz Kamernog teatra 55 u Sarajevu, u Splitu je preradila Sonja Obradović koja je blago intervenirala na ženskim i muškim kostimima razvijajući žarke kolorističke odnose i trudeći se oko kakvog-takvog nakita. Ipak se kod samostalnih rješenja (većih izmjena solističkih kostima) od mlade talentirane umjetnice moglo očekivati više mašte i preciznosti (crveno i crno nisu zadane boje svečanog kostima Carmen, od svih Ciganki zašto baš Mercedes ostaje razgoljena u brdima, zašto su Ciganke u trećem činu odjevene kao za svadbu a ne naporni prelazak gorja kojemu štikle smetaju!). Svjetlosni efekti, Zoran Mihanović i Branimir Bokan, mogli su više sudjelovali u stvaranju atmosfere koja se mijenjala, uz neznatne promjene gotovo da nije bilo veće intervencije, posebno ne u prvom dijelu trećeg čina kada se krijumčari, valjda pod okriljem noći a ne pod reflektorskim mlazovima, skrivaju od carinika i vojske. Zar smo trebali baš svi vidjeti ukradene predmete koji su jedan po jedan vađeni iz vreća Cigana okupljenih oko robe za prodaju kao da se radi o blagu grofa Monte Cristo.

Dizajn plakata Carmen s likom muškarca u odijelu zavijenog u crvenu zastavu (Don José?) rad je uglednog umjetnika Vladimira Resnera, ali ovaj put s manje uspjeha i nečitljivom porukom koja je izazvala brojne dileme.

Primat glazbenog temperamenta

Svaki novi susret s Bizetovom Carmen svojevrsna je znatiželja u kojoj su skupljene, kako bio kazao Hector Berlioz, 'osjećaji i strast'. Otvaraju se neke duše dirljivo i jednostavno. Čini se da je sudbina Carmen u Splitu, na temelju zabilješki nastalih u razgovoru s prvim solistima poslijeratnih  izvedbi (1947., 1948., 1953., 1961.),  ostavljala mističan dojam s neke udaljene granice koji se nije brzo pretapao u mit. Dihotomija na one koji su na ciganku gledali podozrivo i njezinu nomadsku etničku grupu smatrali primitivnom i opasnom, drugi su idealizirali njezinu slobodu, egzotiku Andaluzije i romantičnu atmosferu koja je nije nužno asocirala na ljubav. Kao i drugdje u svijetu vrijeme je i u Splitu bilo na strani Carmen. Od sumnjive femme fatale koja je uništila pristojnog vojnika do časne, slobodne žene ubijene od psihopata opsjednutog dominantnom majkom. Između ta dva ekstrema smjestile su se brojne varijante, razni pristupi strasti, ljubomori, osveti, tragediji. Pred nama je nicao reprezentativni uzorak Ciganke koja se odupire novitetima civilizacije, duhom nekog prohujalog vremena  koje fascinira ludilom žeđi, erotikom, trpnjom, sumnjama, očajničkim krikom-ne možemo zajedno tamo! Kao da život pripada onima koji se daju potpuno ne pitajući za cijenu….

Opernom premijerom, kao i reprizama, ravnao je Ivo Lipanović, kojemu je ovo bio treći splitski susret s Carmen. Novi vrlo složen zadatak, opasan ako se uzme kao već poznata stvar, nezahvalan ako se uđe u svijet samozadovoljstva i patetike. Ispod fascinantne površine i čisto vizualne atrakcije, dočekuje nas drama života, sudbine i patnje dubinskih motivacija, egzotika karaktera u zagrljaju bez prisnosti. Lipanović je poznat kao dinamičan i pasionirani dirigent koji je toliko puta u sterilne programe unosio dinamiku i čulnu svečanost tona. Intenzivna unutrašnja drama i lirski šapat emocija u prilikama i uvjetima splitske opere tretira se kao luksuz, polirani pristup svakom tonu i dramatska introspekcija koja traga za čistoćom tona i širim pogledom na cjelinu partiture rijetkosti su trezora koji se ne otvara lako. Energična i brza orkestralna uvertira slobodne forme i širokog raspona, s delikatnim kontrapunktom, sublimira nekoliko glavnih tema opere i brzo se otvara  dramskoj situaciji i ljubavi koja se rađa. Lipanovićevo čitanje Bizeta je relaksirano, on ne zadaje čvrsti plan i ne predviđa koncepcijske okvire, što ima i dobre i slabije strane.

Zanimljivo da je i redateljsku situaciju vidi kroz dočaravanje atmosfere u kojoj se događaju nama poznate stvari, intencija je svima jasna, pa valjda nema potreba da se skriveni slojevi i zatrpane strasti dublje analiziraju. Ako je publici do vatrometa opernog spektakla, a čini se da jest, onda je živi i šareni pogled, uzlet fantazije to što se traži. Sugestivne geste i osebujnog temperamenta Lipanović je bliži ekstatičnom usponu nego li kontroli izbalansiranog i tonski iscizeliranog zvuka (napose puhača),  poletna i koloristička paleta nije uvijek dovoljno topla i prilagođena lirskim epizodama (sjajna u 'La cloche je sonne' i Habaneri - 'L'amour est un oiseau rebelle'). Konačno dirigent je često više insistirao na ekspresiji pojedinih brojeva kojima je ostvarivao unutrašnji intenzitet nego li na cjelovitosti većih ploha koje su remećene promjenama tempa. Ako bismo ostavili izvan naših razmatranja koliko se francuski glazbeni idiom i uopće španjolsko-francuski duh osjeća u izvedbi, zaključimo da je Lipanovićevo umjetničko očitovanje nošeno temperamentom, muzikalnošću i srčanim posegom uklanjalo brojne zapreke i omogućilo da cijela izvedba dođe do cilja i emocijama zagrije prostor između izvođača i punih dvorana. To, dakako, ne znači da treba odustati od suptilnijeg arsenala orkestralnih moći i koncepta koji bi jasnoćom, strukturnim integritetom, humornim elementima i elegancijom bio bliži delikatnom Bizetu.

Različiti vokalni dometi

U naslovnoj ulozi čuli smo dvije Carmen - Tereziju Kusanović i mladu gošću iz Rijeke Ivanu Srbljan, različitog izričaja ali i niza sličnosti u pristupu liku Ciganke. Na pitanje kakva je žena Carmen i kako doživljava svijet odgovori dolaze od redateljice, ali i od pjevačica koje misle da joj muškarci služe za ostvarenje određenih ciljeva, za postizanje samostalnosti, slobode razmišljanja i neovisnosti (Kusanović) ili da ona nije samo divlja i temperamentna već u njoj treba tražiti i istraživati  brojne nijanse, jer se zna pretvoriti i u Michaelu (Srbljan). Kako bilo radi se o karizmatičnom liku kojega nije lako dohvatiti jer je ona erotska ikona, ponekad hladna, pa spontana, pa sračunata, pa sanjiva i intimna, pa vulkan u ljubavnom trokutu ili osjetljiva žena umorna od herojstva i snage koja smrt dočekuje kao oslobođenje. Carmen je složeni proces s dominantnom otvorenošću, smjelim traženjem i osvajanjem, ona je kreacija i život sam, osmišljen idejno, estetski, uzvišen artistički. Ako se tomu dodaju glazbeni zadaci, snaga i lakoća, zavodljivost i prozračnost tona, postaje jasno zašto u nas pa i širom svijeta nema toliko Carmen, koja je scenski i vokalno stresna s intenzivno zategnutim lukom prema katastrofi. Razumije se, teško je očekivati da bi poneki uspjeli uzlet ili vokalna numera pokrili koherentnost jednog tako složenog lika kao što je Carmen.

Poznate su nam brojne ugledne operne umjetnice koji su ulogu pjevale dugo, da bi iz dubokog mora izronile tek poneke poput Victorie de los Angeles, Geraldine Farrar, Irine Arhipove, Jessye Norman, Risë Stevens do Anne Caterine Antonacci, Anite  Rachvelishvili ili Eline Garance. Premalo je novoga što smo vidjeli u Splitu, što u najboljem slučaju doseže do labave konvencije a kamoli neke veće teatarske ambicije,  i neće pomoći ništa što nije produbljeni rad na svakom detalju. Gruzijska diva Rachvelishvili spremajući se pred dvije godine za Carmen u La Scali i Metu, nakon što je već pjevala ulogu, šest mjeseci je intenzivno studirala s maestrom koja je pripremila Mariju Callas, da bi se tada prepustila iscrpljujućem radu s Danielom Barenboimom i provokativnom redateljicom Emmom Dante koja erotsku stranu i žrtvu Carmen dovodi u prvi plan. Doduše, splitske Carmen promatrane u kontekstu njihove dosadašnje karijere korak je naprijed. Mezzo Terezije Kusanović dobio je na snazi i punoći, posebno u centru, pokretljiviji je i intenzivnija zvuka. U prva dva čina s dominacijom lirske boje pjevačica je u više navrata u melodijsku liniju unosila razne ukrase i lakoću tona, dok je kod visoke i, u drugom i trećem činu, niske tesiture ton postajao manje plemenit i mjestimično gubio transparentnost i čistoću intonacije.

Mislimo da će se s vremenom neizjednačenost registra, koja se javlja u živoj i energičnoj igri, povući a s time i produbiti karakterizacija lika koji se na sceni znakovito mijenja. Do autentične psihološke analize jedne nesretne, snažne i osamljene žene ne dolazi se tek slutnjama i melodramskim čarima već psihološkim poniranjem u svaki detalj. Prvi nastupi naše talentirane solistice kao Carmen bili su s akcentom na vokalnoj dionici a sada je na redu akademski studij otkrivanja svih lica te dominantne heroine.

Ivana Srbljan gostuje u Splitu kao već donekle iskusna Carmen, s obzirom na projekt 'Studentska Carmen' realiziran u Zagrebu i Rijeci 2011. Njezina Ciganka doima se više kao osjetljiva, tužna i ranjiva ptica, nego li furiozna i uzbudljiva žena koja je na rubu naturalističke karakterizacije lika. Ako je već složeni unutrašnji život lika skriven, očekivalo bi se da plan fizičke akcije, doslovno plesa i fatalnog zavođenja, bude sugestivan. Carmen je žena koja traga za motivacijom u svakoj sceni, nema mirovanja i laganih šetnji čak ni tijekom pauze, pa ni na prospektu ispred arene. U kovitlacu scenskih događanja Ivana se šulja poput mačke, valjda se boji sablažnjivih primjedbi zbog putene ljepote koja bi bila svečanost očima. A bez zanosa i senzualnosti nema Carmen! Srbljanova ima ugodan lirski mezzospran mekih visina i upravo sjajnih dubina (Scena s kartama, Mêlons! - Coupons!) dok je srednji registar u zvuku i kvaliteti slabiji. Ukratko, njezina interpretacija mjestimično trpi od pomanjkanja iskustva, nespremnosti da riješi neka komplicirana mjesta i zadrži tenziju napetosti u trećem i četvrtom činu. Onda kada je dobro osjećala tlo pod nogama, Ivana Srbljan je plijenila prozračnošću, muzikalnošću i jednostavnim šarmom.

Potraga za adekvatnim Don Joséom završila je angažiranjem slovenskog tenora Aljaža Farasina koji nam je pripremio ugodno iznenađenje. Nesretni vojnik, bez karakterne snage i nemoćan da se suprotstavi fatalnoj strasti osuđen je na propast. Farasina je kroz nekoliko predstava sve dublje ulazio u lik od poslušnog vojnika do opsjednutog ljubavnika kojega će ljubomora otjerati u zločin. Premda nije ostvario bliži kontakt s udaljenom Cigankom, Don Joséu nije manjkala kompleksnost i kontrola interpretacije koja je u upravo u 'La fleur que tu m'avais jetée' i na kraju u 'C'est toi! – C'est moi!' zbilježila svoje  najekspresivnije trenutke. Doduše, Farasina ne forsira macho lik već zbunjenog liričara (lirskog prema mladodramskom tenoru) svijetlog i mekog glasa s lakom emisijom tona i mjestimično vokalno nesiguranim ali prodornim zvukom koji na kraju dobiva herojsku sugestiju. Kusanović, Fijačko i Teskera snagom tona često su 'pokriavale'  Don Joséa, ali njegova interpretacija ostala je na nivou zavidne izražajnosti. 

Splitskoj publici na kraju se predstavio i Mikheil Sheshaberidze, obećavajući mladi tenor iz Gruzije odnedavno angažiran u HNK, kojemu je od ranije poznata uloga španjolskog vojnika. Intenzivnim mladodramskim tenorom Sheshaberidze je odmah demonstrirao prodoran, snažan i zvučno-nosivi ton koji oduševljava snagom, premda mu nedostaje lakoće u emisiji tona i bogatstvo nijansi (arija o cvijetu) pa će tim zadacima, nadamo se, ovaj nesumnjivo rijedak talent posvetiti punu pozornost. Složeniji glumački zadaci s vremenom će biti bolje prepoznati, a ovo je bila prilika da toplo pozdravimo visoke pozicije njegova glasa i izjednačenost registra.

Lokalnog heroja u liku toreadora Escamilla, nadmenog i bez smisla za humor ili relaksaciju, spremnog da isporuči nenadmašnu 'Votre toast, je peux vous le rendre' na premijeri je suzdržano i s vidnim oprezom ipak uspjelo donio Ivica Čikeš, a ostale za izvedbe angažiran je mladi lirski bas iz Sarajeva Ivan Šarić kojemu fali scenskog iskustva ali i snage i prodornosti  u registru glave.

Čak su tri Michaele do sada nastupile u Carmen uvjeravajući nas da nije riječ samo o naivnoj seoskoj djevojci koja zamjenjuje majku, već i duhovitoj i snažnoj djevojci koja se hrabro bori za onoga koga voli. Bizet je za nju sačuvao nekoliko lijepih melodija od je kojih 'Je dis que rien ne m'épouvante' pravi  biser i izazov. Valentina Fijačko sigurna i zvučna, pokrivenog ali sve tamnijeg glasa koji se udaljava od lirskog soprana svijetlog i lakšeg za ovu ulogu, Božena Svalina nas je podsjetila na svoju nekad veliku kreaciju, dok je mlada Antonija Teskera tek na dobrom putu da smiri prodorni i oštri ton a svojoj energičnoj djevojci udahne lakoću i reljefnost.

Kostim poručnika Zunige obukli su dvojica talentiranih splitskih basova Mate Akrap i Božo Župić, plemeniti i topli, mirne i raspjevane linije, prvi scenski suzdržan a drugi pomalo nemaran.

U manjim ulogama izredali su se brojni pjevači splitske Opere od dobro usklađenih i pjevački korektnih Marije Buzdovačić (Frasquita) i Bjanke Ivas (Mercédès), do njihovih alternativa (Branka Pleština, Jelena Brnadić, Barbara Sumić i Vera Obukhoa Velić), kao i krijumčara  Le Dancairea i Le Remendada (Špiro Boban, Vinko Mareović, Saša Jakelić) s kojima nastupaju u sjajnom ali delikatnom kvintetu. U ulozi dočasnika Moralèsa glumački opušten Zlatko Kokeza i vokalno intenzivniji Marko Lasić, krčmar Lillas Pastia pouzdan Miroslav Ljubičić.

Zbor HNK imao je ne malu ulogu koje je bila ne samo vokalna, već i scenska (posebno žene) s obzirom na obimne zadaće koje mu je namijenila redateljica. Važno je da se osjetiti rad na vokalnoj tehnici (zborovođa Ana Šabašov), piana kod soprana, skala dinamičkih kontrasta i napose fleksibilnost agogike. Masovnost Zbora utjecala je i na druge radnje pa bi se i s osjetno manjim ansamblom, koji bi zvučao punoćom i snagom, mogao postići moćni zapjev i kultivirani ton. Pravo iznenađenje je bio Dječji zbor Glazbene škole 'Josipa Hatzea' (pripremila Ivana Šutić) koji je, premda nepotrebno bučan, ostavio dobar dojam.

Kada se opera izvodi na francuskom jeziku važno je da se tomu posveti dužna pozornost, jer u našem slučaju naših izvedbi  teško je ponekad kazati o kojemu je jeziku riječ. Taj se problem ne rješava uz pripomoć nekvalificiranih osoba, već lektora koji znaju što i kako se to radi.

Na kraju...

Zaključno bismo mogli kazati da baš i nije razvidno zbog čega je upravo sada Carmen na repertoaru HNK Split, možda zbog pokretanja nekih važnih pitanja, sumiranja novih iskustava našeg vremena ili tek provjere kako bi se jedan takav lik snašao u vatri problema koji su nas okružili? Pokazalo se posvuda u svijetu da s Carmen nema rizika, ima nervoze i kolebanja, može biti bolje i slabije, ali dvorane se pune zbog najfascinantnije figure opernog repertoara s magičnom aurom. Režija je ostala na konvenciji, prati događanja, subjektivni pakao bespomoćnosti, zatvoreni svijet opsesija i košmar iluzija i zanosa izvan su toga domašaja. Carmen izlaz iz te životne drame vidi jedino u vjernosti svojim osobnim principima, slobodi koja ničim nije vezana ili uvjetovana,  tom kultu posvećuje svoj život. Nije li to dovoljno za osiguranje dugovječnosti… 

Poslije 140 godina nove generacije traže da im se život Carmen ispriča u kontekstu suvremenih kulturnih i drugih promjena. Hollywood, hip-hop žanr i dr. imaju svoja rješenja. Svako uprizorenje Carmen delikatan je i najčešće površan posao. Traže se likovi koji su svestrani, vokalno besprijekorni ili blizu tomu, psihološki motivirani i glumački spremni. Pored nekoliko uspjelih momenata i glazbenih scena, ne bismo mogli kazati da se radi o ukupno koherentnoj strukturi s oslobođenom stvaralačkom fantazijom i imaginacijom, već radije površinskim slojem koji se mogao osloniti na sjajnu Bizetovu glazbu koja zahvalnim gledateljima ipak nije bila sumnjiva - C'est la vie!

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare