Potrebno je raditi s roditeljima!

Radeći dugo godina s djecom s ciljem da se posvetim svetoj zadaći da im djetinjstvo učinim što ljepšim, kvalitetnijim i primjerenijim njihovom dobu i razvoju, kroz edukacije i odgovornosti prema njihovoj nejakosti, negdje pri kraju svog radnog puta, pitam sebe, ali i sve one koji se bave djecom, bez obzira na struku, ili predznanja, jesam li bila dovoljno na nivou postavljene si zadaće? Jesam li dala sve od sebe kako bih u ovaj i ovakav svijet uputila nevine mališane? Često sam mislila da je to moj domet, da nisam možda u stanju dati više, ali, eto, tješim se da se nisam šalila s njihovim životima. 

Sada, kad pogledam iza sebe, ali i oko sebe, moram priznati da ono što je ispred nije onakvo kakvim sam ga nastojala odgojiti.

Mijenjali su se pedagoški pravci, brusili jezici i djelovanja prema djeci, stvarali doktorati i doktrine koji su, barem meni, više ličili na modne piste gdje se izmišlja 'topla voda' kako bi bilo drugačije - a zapravo postoje tri osnovne dužine - mini, midi i maxi.

Nevjerojatna je činjenica koja se tu i tamo spomene, ali nikada dovoljno ne raspravi, a kamoli da se nešto poduzme vezano uz nju, a to je da se odrasli ljudi, koji, naravno, najviše na svijetu vole svoju djecu (i djecu) često busaju u prsa kako su im djeca najsvetija, najveće blago, sve bi učinili za njih, jer su oni nositelji budućnosti, njihove i svoje. 

Humanitarne akcije za djecu završe na sudovima, jer se netko htio zapravo okoristiti imenicom 'dijete'; humani uvjeti za rast i razvoj djece, a djeca nemaju osnovne potrepštine za zdravo življenje, nemaju didaktiku, jelovnici su im jadni (koliko para toliko muzike, a znamo da su cijene programa u gradskim vrtićima ispod svake kritike, a znamo i zašto - pa, to su potencijalni birači, roditelji i ostala rodbina, ako im poskupi vrtić neće bome dati glas na izborima...); najbolja skrb i briga, a djeca luduju po igraonicama u trgovačkim centrima, dok im roditelji mirno i bez stresa od djeteta šopingiraju, ili puše i piju u zatvorenim dijelovima gdje ne razumijem kako svakih par minuta netko ne doživi nikotinski, alkoholni ili neki drugi šok.

Je li danas ljubav igračka koja je upravo izašla na TV reklamama, koja košta 'manu božju' i koju dijete neko vrijeme drži u ruci (ne i u srcu), naravno, ne da je nikome, a onda odbaci jer je dosadna. I jest dosadna. Nema nikakvu kreativnu, maštovitu namjenu, samo trošenje, trošenje, trošenje...

Ispod bora kod roditelja (još ako su rastavljeni, onda ispod dva bora), bake i djeda, tetki, strina, prijatelja... u vrtiću, na tatinom i maminom poslu, ako su sreće da ga imaju, vire ogromni paketi koji imaju cilj dati djetetu ono što (negdje u primisli) nema, a to je kvalitetno biti i družiti se sa svojima. Nema se. Gladnih oko kontejnera sve više, obitelji pod ovrhama, dugovima, ali za to mora biti, i bude! Odakle? Kako?  Počinjem shvaćati da u životu doista postoje nerješive enigme, čuda ustvari.

I, opet, gledam i slušam djecu svakodnevno, pričaju mališani i ono lijepo i ono ružno, uspoređuju čiji su bolji, moderniji darovi, poneki ih donesu u vrtić, ali samo zato da 'vade mast' drugima, škrto ih drže u ručicama i još mašu pred nosićem baš onoga tko najviše želi nekako dograbiti tu divotu od plastike i ogavnih izraza lica, zelenih i crnih boja koji ispuštaju, putem djece, nekakve krikove, glasove i imaju, u najmanju ruku, čudna ponašanja. Naravno, egocentričnog plača ne nedostaje pri tom.

Stalno govorim, potrebno je raditi s roditeljima! Ponašanja djece su posljedica neznanja ili nedostatka želje za znanjem njihovih roditelja. Nitko nas ne uči biti roditeljem, a to je najvažnija škola koju bi moralo svako ljudsko biće učiti i naučiti od malih nogu. Kaže se da neznanje nije opravdanje. I nije. Zato je potrebno htjeti znati. 

A znanje se danas doista može naći na svakom koraku, svatko nudi edukacije, radionice, pomoć i, naravno, često to dobro i naplati.

Ipak, postoji još jedna velika dilema u moru jednako tako većih ili manjih, a to je kako sugerirati djetetu, a kamoli mladom čovjeku, da treba i mora učiti? Čeka ga posao? Bit će mu lakše? Bit će sretniji?

Nedavno na najvišem nivou, u našem Ministarstvu, doživjeh nevjerojatnu činjenicu koja me pogodila ravno u dugo njegovanu pedagoško-znanstvenu dušu. Naime, na dodjeli nagrade za posebna postignuća na području prosvjete, isti čovjek dobiva Državnu nagradu 'Ivan Filipović' za životno djelo i nagradu u području sporta, također za životno djelo. Apsurd je da nagrada za doprinos u području sporta iznosi 50.000 kuna, a - zamislite - za područje prosvjete i znanosti tek 25.000 kuna. Prepoloviše, iz neznanih razloga, ovu drugu. Jednako je i s godišnjim nagradama, prepoloviše se namah. Da nije tužno, bilo bi smiješno. I nitko se toga nije dotakao. Tek je u Školskim novinama cijenjeni urednik Marijan Šimeg posvetio par riječi ovom apsurdu.

I točno je, nogometaši (i ostali veći sportaši) 'itaju' se milijunima, transferi su nezamislivo bezobrazni za ovo vrijeme, a profesori, znanstvenici, odgajatelji, ma, tko su oni zapravo - likom i djelom? Što uopće rade, pogotovo u odnosu na jednog polupismenog, ili dapače, pismenog, nogometaša? Sine, što će ti škola? Nogometaš budi! Nogometaš, tu je lova!

Nikada se na djeci ne vide navijačke majice za neke kvalitetne učitelje koji su položili svoj život i znanje da bi oni bili pametniji. Pametniji? Zar je pametnije raditi za neku crkavicu u skupinama i razredima, nego prodavati mlade igrače i zarađivati onoliko koliko 'jadni profa' neće vidjeti ni pod razno.

Onda, nevjerojatan upliv roditelja u sve segmente društva, pogotovo liječenja i obrazovanja. Majke mi, svi su doktorirali, svi znaju kako njihovu djecu treba liječiti, učiti, koliko zaslužuju i, naravno, svi su doktori i prosvjetari užasno glupi, toliko glupi da bi ih trebalo prognati u Sibir da im se zamrzavanjem očuva to malo mozga što imaju, naspram roditeljskog koji je u ranim godinama već razumio i odlučio da su škole za budale, da se psovkom, prijetnjom, a naročito prozivanjem u novinama, postiže puno više nego 'grijanjem stolice'. I pali to. Viđam takve svakodnevno, a naročito pri upisima. Šaka o stol, j*majku, oca i sve po spisku, razbit će, ubit će, ma, u novine će on... i, eto ga, djetešce primljeno, jer, tko će se 's budalama bosti'?!

A što se svi danas boje novina! Čudo jedno. Samo reci 'u novine ću ja tebe', sve se rješava u roku odmah. Čemu, uopće takav strah od novina? Činjenica da se čovjeku uništi život u roku sekunde ako ga počnu rastezati po novinama, dovoljna je motivacija za strah. I dokaži ti poslije da si bio u pravu, a ako i dokažeš, tko će ti uopće vjerovati, jer 'di ima dima ima i vatre'; 'možda je ipak onako kako je rečeno, a ne kako je presuđeno'... i to te 'možda' izluđuje svakodnevno.

A, zapravo, ne bi trebalo nikoga biti briga zbog toga, jer smo svjedoci kako se mnogi u tren osude i u tren očiste od okaljanosti. Kad smo doživjeli da je netko vratio ukradeno? Suđenih, osuđivanih, pomilovanih, umrlih dok se dokazivalo godinama... toga je posvuda i baš u medijima.

Koliku to prašinu može podići rečenica utemeljena na našem vrlom Zakonu 'nemate uvjete po Zakonu'?! 

Dajte se opametite. Neka svatko radi svoj posao što bolje i moralnije i možda našoj budućoj generaciji neće biti jedini cilj 'nabivat balun', nego će se potruditi biti poput onog divnog učitelja (o divnima govorim), biti uzor u znanju, moralu, ljubavi prema onome što radi i za koga radi. I da, vrednovati ga (nas) treba . Vrednovati ga treba!