Praizvedba drame 'Što čekamo?': Predstava je izuzetno dobro otvorila određena pitanja!

Fotogalerija (20)

Bravo mladosti, bravo autorici i redateljici i cijelom autorskom timu kao i splitskom kazalištu na praizvedbi drame Marije Dukić 'Što čekamo?' izvedene u subotu na Sceni 55. Predstava je nastala kao dio projekta 'Prema stvarnoj ravnopravnosti muškaraca i žena: usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života' sufinanciranog u sklopu programa Europske komisije Rights, Equality and Citizenship - Prava, jednakost i građanstvo. Nositeljica projekta je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić koja je i odgledala premijeru.

U predstavi koja problematizira predrasude o rodnim ulogama u našem društvu igraju Ana Maria Veselčić, Luka Čerjan, Andrea Mladinić i Vicko Bilandžić, a rađena je u formi interaktivnog forum-teatra. Obraća se maturantima i njihovim roditeljima. 

Ukratko, u 'Što čekamo?' je u fokusu jedna obitelj, samohrana majka (Andrea Mladinić) blizanaca od kojih sin (Luka Čerjan) želi postati odgajatelj u vrtiću, i upravo se kroz taj izbor problematiziraju sve predrasude. Kćerka (Ana Maria Veselčić) je biseksualka i želi upisati Pomorski fakultet ili FESB i tu zapravo nema problema, a tu je i majčin partner (Vicko Bilandžić), prostodušni vlasnik vulkanizerske radnje. Rekli bismo rječnikom predrasuda, seljačina. Ali, kako radnja odmiče, 'seljačina' je taj s dušom koji želi da su svi oko njega sretni. I sve prihvaća. No, to je čak i sporedno u priči. U centru su majka i sin i njegov izbor. Majčine želje za budućnost sina i njegovi snovi. U prvom  dijelu predstave, uz to se na ekranu ispisuju frapantni podaci o lošijem položaju žena, od nezaposlenosti, razlike u plaćama, žrtvama nasilja, udjelu u vrhu upravljanja, korištenju porodiljnog dopusta... Izmjenjuju se i neke stereotipne poruke s upitnikom poput one da je majka koja previše radi, loša majka, a muškarac koji previše radi je dobar otac, o 'ženskim' i 'muškim' zanimanjima...

Sin ne upisuje željeni fakultet, nije obrazloženo zašto, publika shvaća zbog udovoljavanja majci dok kćer odlazi gdje želi. Nakon toga ide scena s dosta godina odmaka gdje on zarađuje dovoljno, radi 12 sati dnevno, ima obitelj, ali je nesretan i neispunjen čovjek. Primijetimo zanimljivo redateljsko rješenje, skida patike, a na nogama su postole kako bi se 'preselilo' iz jedne sfere u drugu. 

Potom ide drugi dio predstave gdje sudjeluju srednjoškolci sa svojim razmišljanjima i rješenjima. I predstava se vraća na trenutak kada sin odluči reći majci da želi obrazovanje po svojem izboru. Vrlo artikulirano i konkretno došlo se do rješenja.

Sve pohvale mladosti koja razmišlja i vjeruje u dijalog, mladosti koja ne vidi barijere i koja vjeruje da se za snove treba boriti i naći način kako, a da pritom ne uništavaš voljene. 

Moderator, sociolog Zvonimir Parać na koncu postavlja pitanja za razmišljanja, među ostalim, što bi učinili da prijatelj srlja u propast, a odbija pomoć; što da ti ne daju da radiš što voliš; što da ti prijete otkazom jer planiraš trudnoću; što da ne možeš biti što jesi...

Zadovoljna predstavom je bila i pravobraniteljica.

- Izuzetno dobro je otvorila određena pitanja, mladi ljudi su iznimno dobro reagirali, bili su vrlo proaktivni, razumjeli su problematiku. Mislim da je HNK Split na vrlo duhovit, intrigantan, senzibilan način pokušao približiti ona pitanja koja su zacrtana u projektu. U ovom dijelu koji se odnosi na inovacije kazališno-scenske traži se upravo razbijanje stereotipa vezano za muško-ženske profesije, da želimo da što više muškarci i žene sudjeluju u roditeljskoj ulozi, u podjeli poslova u obitelji, da motiviramo muškarce da koriste rodiljne dopuste. U Europi je udio muškaraca koji koriste rodiljne dopuste manji od 4 posto - prvi su dojmovi Višnje Ljubičić.

U Hrvatskoj je, dodajmo, kako je pokazano u predstavi, taj udio svega 2 posto.

Što se tiče pravobraniteljice, dodajmo jednu zanimljivost koju nam je otkrila odgovarajući na pitanja.

- Imam blizance sina i kćer, dakako da bih ih motivirala i potaknula i podržala njihove ideje i osobni razvoj. Međutim, ono što s pozicije osobe koja može odlučivati ili predlagati određena zakonodavna rješenja je da nikako ne mogu dopustiti da će mojoj kćeri trebati 80 godina da joj se izjednači plaća sa sinom, a imali su iste mogućnosti za studiranje i obrazovanje - završila je s jasnom porukom.

Iznimno sretna, zadovoljna i mirna bila je i redateljica.

- Prije deset dana smo završili predstavu i od tada nam dolaze srednjoškolci, oni pomažu nama i mi njima i to je to, pun pogodak - kazala je o predstavi.

Što se tiče diskriminacije istaknula je kako prvo treba razgovarati i  upoznati se sa stvarnom situacijom jer problem je taj što je toliko ukorijenjen da zapravo mi uopće ne registriramo da se radi o diskriminaciji.

- Osim javnim istupima i radom s mladima, mislim da se stalno trebamo podsjećati na to da smo mi svi ljudi i vrijedimo jednako. Tada diskriminacija pada u vodu - jednostavan je recept Grgurinović.

S njom se slažu i glumci, s tim da je Bilandžić naglasio kako je ugodno iznenađen koliko su srednjoškolci s kojima su radili otvoreni za ove teme. 

- Nadam se da će ova predstava te njihove stavove još više učvrstiti  da su na dobrom putu i da je svaki čovjek bitan - zaključio je Bilandžić.

Osim redateljice Marice Grgurinović koja je s autoricom Marijom Dukić ujedno i dramaturginja predstave, članovi autorskog tima su i kostimografkinja Miranda Vidović, autori videa Dan Oki, Velimir Ujević, Ivan Jamić i Marin Renić, te stručni suradnik sociolog Zvonimir Parać

Iznimnost ove produkcije u našim scenskim okolnostima čini i činjenica da je dramski tekst debitantice Marije Dukić odabran kao najbolji na javnom natječaju, a javnim pozivom odabrana je i redateljica Marica Grgurinović.