Promocija Smojine knjige 'Judi i beštije': Na papir je stavljao sve što bi mu prolazilo kroz glavu, tako u jednom trenutku kaže da bi bilo najbolje bombardirati Beograd

Miljenko Smoje je izgradio spomenik gradu svojim pisanjem, a sve je počelo od sumanute ideje da piše na splitskoj čakavici i slika Splita 20. stoljeća njegov je izum. Na Smojin Split se naslanja cijeli 'brending' grada. Ovo su samo neke od misli koje su izrečene na promociji knjige 'Judi i beštije', nedavno izdanog davnog rukopisa Miljenka Smoje u izdanju kuće Hena.com. Kolika je pomama za ovim djelom koje je pisao u kasno ljeto i jesen 1991. godine svjedoči činjenica da je u dva tjedna otkada je izdano, razgrabljeno prvo izdanje.

Knjiga je promovirana u Splitu na Valentinovo, na 95. Smojin rođendan, u do posljednjeg ispunjenog sjedećeg i stajaćeg mjesta, kluba Quasimodo na prigodnoj Bookvici održanoj dan ranije upravo njemu u čast.

O Smojinom liku i djelu su govorili novinari i pisci Boris Dežulović i Ivica Ivanišević koje ne treba posebno predstavljati, zatim književnica Marina Vujčić, urednica knjige, dok je nacionalna dramska prvakinja Zoja Odak čitala izabrane ulomke. Bookvicu je vodila, naravno, Patricija Horvat koja je ustvrdila da nitko nije u promoviranju grada učinio kao Smoje, da su svi u bivšoj državi, iako su djela na čakavštini, bili zaljubljeni u taj njegov Split. 

Govoreći o 'tehnikalijama', Marina Vujčić je kazala da joj je ovaj rukopis bio najuzbudljiviji urednički doživljaj, a dočarala je i slikovito kako su joj se ruke tresle nakon poziva Ivaniševića da je nađen neobjavljeni Smojin rukopis, pisan, naravno, na 'makinjeti'. Potom je prepričala pozive Feđi Klariću, prijatelju pokojnog Smoje koji je ostao uz njega do posljednjeg daha i iznijela ideju o objavljivanju, do 'blagoslova' njegove kćerke Nataše Krželj da se objavi očevo djelo.

Smoje je, inače, dao ime rukopisu.

- Bila mi je knjiga potresna i tužna. Bilo mi je žao Smoje kojemu se na pragu 70-ih rušio svijet kakvog poznaje. Osjeća se taj lom između privatnih želja i društvene odgovornosti - govorila je urednica.

Dežulović je otkrio da je on davno vidio taj rukopis, dala mu ga je Lepa nakon Smojine smrti i da je bio kod njega oko šest mjeseci, ali da tada nije objavljen jer nije bilo para, a ne zbog toga što se kosio s nekim mitovima o njemu.

Složio se s onim što je napisao Miljenko Jergović, da je ova knjiga jedina iskrena o Domovinskom ratu i kako je počeo rat na mom otoku jer on je pisao kao svoj intiman dokument. Istina, s namjerom objavljivanja.

- Smoje nije doživio da se svi pretvore u beštije, u njegovoj knjizi ima još ljudi. Živim u Pisku gdje je i on otišao iz Splita, poznajem sve te likove i svjedočim kako su neki koji su bili judi postali beštije. Smojina sreća je da je na vrime umra, pa je knjiga Judi i beštije, inače bi bila samo beštije - govorio je Dežulović.

Da ova knjiga pokušava razumjeti to vrijeme i ljude koji su tada živjeli, opisivao je Ivanišević. Predočio je i te Smojine lomove u kojima u jednom trenu kaže da bi bilo najbolje bombardirati Beograd, a onda donosi i drukčije slike od tih.

- U ovom rukopisu netko može pronaći pet Smojinih rečenica,  predstaviti ga kao vrhunskog domoljuba, ali on stavlja na papir sve što mu prolazi kroz glavu i zato je to rijetko pošten dokument - dodao je Dežulović.

Ivanišević je još prisnažio da je knjiga ispovjedna i zapravo u svemu bitnom autobiografska.

- Stvorio je 'franšizu' pišući o malom čoviku, a u ovoj knjizi on je ovaj put taj mali čovik - predočio je Ivanišević.

Poručio je i da 'Judi i beštije' treba uvrstiti u lektirne naslove u škole za doživjeti uloga Splita u Domovinskom ratu. Prisjetio se Ivanišević i kako je Smoje prvo bio novinar koji je pisao na standardnom jeziku, bio zapravo uklopljen u mnoštvu, ali je prvi shvatio da novine mogu više i našao je dovoljno liberalne urednike da mu udovolje da piše na čakavštini iz njegovog djetinjstva. Oživio je Smoje tako jedan skoro zaboravljeni jezik.

Složni su i da bi ovi zapisi bili vrijedni i na hrvatskom standardnom jeziku i da bi se mogli prevoditi.

- Ovo je briljantna psihološka studija i analiza ljudi - ustvrdio je Dežulović.

Bilo je, dodajmo na kraju, na promociji i puno duhovitosti i smijeha, naravno, i priča u baš Smojinom stilu.