Foto: HNK Split
Samson na putu oslobođenja od balasta trivijalnosti
Pogled kritičara Piše: Tonći Šitin

Samson na putu oslobođenja od balasta trivijalnosti

Naš glazbeni kritičar dr. Tonći Šitin nazočio je izvedbama 'Samsona i Dalile' 14. i 16. srpnja 2015. kojima je započelo 61. Splitsko ljeto. U nekoliko nastavaka donosimo njegove polemičke prikaze izabranih glazbenih događanja

Čak i krajnje lapidarni pogled na repertoarnu orijentaciju opernih kuća širom svijeta potvrđuje činjenicu da Camille Saint-Saensova opera 'Samson i Dalila' živi, štoviše uživa dobru reputaciju kod publike koja se i dalje zanosi pitoresknim i vizualnim predlošcima biblijske legende, strasno obilježenim religioznošću i požudom. Kao da slike prelijepe Hedy Lamarr kao Dalile u egzotičnom Cecil B. DeMilleovom filmu iz 1949. nikad nisu iščezle… Erotske tenzije nošene su krilima plemenito odnjegovana zvuka, letom fantazije i zanosom ljubavnog pjeva.  Zatvoreni u svoje svjetove i pripadajuće opsesije međusobno se potiskuju Filistejci i Izraelci, strepnje i nade oslonjene na mit o 'nazireju' Samsonu iz biblijske Knjige sudija u prvi plan izbacuju Dalilu, a iz košmarne situacije sukoba Jahvea i zlurade Astrate - Velike majke, sluti se vatrom obasjano strašno lice  pobjedonosne smrti! Zanimljivo je da su uprizorenjem biblijskih tema, drama i komedija, bili već zauzeti Verdi, Mozart ili Rossini, a mit o Samsonu bio je blizak Saint-Saensu koji nije ni slutio da mu može toliko neprilika izazvati upravo u Parizu gdje se odabrana tema smatrala kontroverznom. Ne ulazeći u poznati razvoj događaja i weimarsku praizvedbu opere Samson i Dalila 1877., reputacija djela kao oratorija bila je gotovo opsesivna, dok je nedostatak dramske akcije nerijetko operi baštinio obilježja kiča! 

Ocjene suvremenika…

Neoslabljenim zanosom Saint-Seans cijelo je vrijeme skladao instrumentalnu glazbu od koncerata, komorne glazbe do simfonija i opera gradeći svojevrsni 'osobni stil' koji povezuje klasicizam i kasni romantizam. Ne samo  Karneval životinja, Simfonija br.3 ('Orguljaška'), Dance Macabre ili Piano koncerti br. 2 i br. 3 u već i niz drugih vrijednih djela osigurali su mu za života posebno mjesto umjetnika koji je u francuskoj glazbi štitio jasnoću, imaginaciju melodije, eleganciju i dostojanstvo (njemačke) klasike. Ipak, pljesak odobravanja nije stizao sa svih strana. Zauzeti kritičari (Hanschin ili Herman) njegovu glazbu smatrali su suhom i površnom, štoviše hladnom i odrazom njegova promjenjiva karaktera, dok je bilo i onih (Aubry) koji mu nisu osporavali tehničku spretnost već glazbeničku osobnost i originalnost. Ipak, C. Bellaigue neposredno nakon smrti Saint-Seansa 1922. ističe njegov glazbeni i pouzdano francuski 'duh' i smatrajući ga klasikom koji poput Bacha, Mozarta i Beethovena glazbom razbija teritorijalne i vremenske granice ne imitirajući nikoga svojim čistim, jedinstvenim i uravnoteženim zvukovnim odnosima. Izdvojimo još i sjećanja kućnog prijatelja P. Laloa koji drži da elegantnoj i briljantnog glazbi Saint-Saensa često nedostaje emocija i da mu melodijska linija nije uvijek dojmljiva, ali da je bio cijenjen od kolega i publike ostajući gran d homme francuske glazbe u punom smislu te riječi. Završimo ovo malo podsjećanje na različite pristupe glazbi i osobi velikog francuskog skladatelja koji je pokazivao takav dijapazon najrazličitijih interesa koji idu od filozofije, astronomije, arheologije, poezije, sjajne orguljaške vještine, do promocije novih skladatelja ili obnovu interesa za Bacha, Mozarta, Handela ili Glucka i Rameaua. Saint-Saensov neoklasicizam povezan je glazbenom enciklopedijskom kulturom, oslanja se na njemačku klasiku i zadivljuje 'svojim mirom, svojim mirnim skladom, svojim mekanim modulacijama, svojom kristalnom čistoćom, svojim tečnim i glatkim stilom…' (R. Rolland).

'Samson i Dalila' konačno u Splitu 

Trebalo je dugo čekati i u većim glazbenim sredinama nego li je Split da se nađu umjetnici takvih vokalnih sposobnosti i poznavanja jezika kojima je bliska Saint-Seansova elegantna glazbena linija i pritajena strast. Podsjetimo se da su žene francuskog opernog romantizma među kojima je i zanosna Dalila, ali i Carmen i Charlotte, dinamične, ludo smjele, uspješne u manipulaciji, hrabre u ljubavi i izdaji, stalna inspiracija, enigma ovijena šutnjom koja budi znatiželju. Kao da je cijela opera nosila biljeg suzdržanosti, ograničenosti i svojevrsne zadrške, pa i horora kojega je u bijesu sa skladateljevim imenom izjednačavao njegov suvremenik Claude Debussy. Danas je 'Samson i Dalila' dio standardnog opernog repertoara najviše u SAD-u i Europi, ali i to ne prečesto, da i ne govorimo o primjeru Hrvatske. Maestro Bombardelli tek nakon angažiranja sjajne talijanske mezzosopranice Biance Bortoluzzi mogao je krenuti s prvom splitskom izvedbom Saint-Saensove opere 1961. i to u kazalištu i na Splitskom ljetu (samo je riječka opera izvela djelo ranije, a tri zagrebačke premijere dolaze kasnije), uz odličnog tenora Attilija Planinšeka i baritona Antu Marušića. Iskusni umjetnici, uz Bombardellija, redatelj T. Kuljiš, scenograf  M. Stanić, kostimografkinja J. Buić i koreograf kinja F. Hatze napravili su zanimljivu i privlačnu predstavu koja je u nepune tri godine izvedena 20 puta! Interes je bio neočekivano velik. Prvi sastav pjevača mijenjali su senzualna i tamna Badema Sokolović i nezaboravni Piero Filippi. Prikupljena dokumentacija upozorava s kakvim se oprezom 'Samson i Dalila' u poslijeratnom razdoblju pripremala na velikim opernim scenama. Tako je Metropolitan opera u obnovu Saint-Saensova remek djela krajem 1949. (Johnsonova era), uz svijest o nedostatku francuskog stila u Samsonu i Faustu, krenula s najačim snagama (Risë Stevens, Ramon Vinay i Robet Merrill, dir. E. Cooper) koje su se pažljivo pripremale. Ako su se našli u 'dubokoj vodi', životnost izvedbi mogla je doći tek od 'sasvim iznimne glume i pjevanja'. Nešto kasnije, 21. prosinca 1965., New York Times piše o 'impresivnom' debiju Biserke Cvejić kao Dalile u Metropolitenu, uz ispriku publici da nije imala scenske probe koje joj, po ocjeni kritičara, i nisu bile potrebne. Konačno, izabiremo premijernu izvedbu 'Samson i Dalile' u Metropoliten operi u rujnu 1998. kada više nije bilo nikakvih iznenađenja, osim možda scenskih apstraktno ekspresionističkih utisaka. Na pozornici dominiraju dvoje velikih umjetnika, Placido Domingo koji obilježava čak tridesetu obljetnicu Met debija s gotovo   šezdeset godina i očito smanjenim intenzitetom glasa, ali dovoljno uzbudljiv da predoči sve krize i transformacije Samsona, i Denyce Graves, jedna od najvećih Dalila uopće, bogatog i vibrantnog tona ali, premijerne večeri, nedovoljno upjevana i neizražajne fraze. Ugledni redatelj Elijah Moshinsky strogo se držao biblijske priče ali za njega u operi nije bitna kosa ili rušenje hrama već 'psihoseksualna opsesija'. Prevladavajući imidž kič opere redatelj želi zamijeniti tragedijom u oranž i blu atmosferi, sjene koje se kupaju po zidovima sugeriraju moćne tornjeve. Može nam se na prvi pogled učiniti irelevantnim način priprema, temeljit studij svih elemenata predstave, konačno kritičnost  prema vlastitom radu i uočenim propustima. Pronalazeći najadekvatniji pristup vrednovanju ponuđene koncepcije možda se pridružimo onima koji uvijek iznova postavljaju jasno pitanje što teatar (opera) može biti. Utoliko i vanjsko, svakako i kritičko, uznemiravanje može biti jako bitno! 

Pomanjkanje smjelosti

Premijerna izvedba Samson i Dalile na početku 61. Splitskog ljeta održana je, slijedom odluke gradskih vlasti da će Peristil biti rezerviran samo za izvedbe Aide, 14. srpnja 2105. na velikoj pozornici HNK. Razumije se novi je prostor redatelja Krešimira Dolenčića stavio pred niz dilema, premda su razne tehničke mogućnosti pogodovale drugačijim (boljim) vizualnim izgledima koji su dolazili u obzir. Dobro se sjećamo efektne zagrebačke realizacije 'Samsona i Dalile' na početku 1995. u Dolenčićevoj režiji, s Ružom Pospiš-Baldani, koja je angažirala gotovo cijeli ansambl i ostavila utisak zanimljive arabeske koja je snažno djelovala svojom čarolijom. Pred novim zadatkom, svjestan složenih životnih okolnosti, redatelj pribjegava drugačijoj stilizaciji koja nema precizne interpretacije, štoviše osjećaj organskog jedinstva gradi se fragmentarno i računa sa snažnijim (posebno vizualnim) naturalističkim efektima. Oratorijski karakter prvog i trećeg čina trebalo je nadomjestiti upravo glumačkim sredstvima, postići dostatnu gustoću akcije (pokreta) a da se u isto vrijeme dosegnu boje i akcenti jednog životnog pakla. Junaci opere, ne samo Samson, Dalila i Dragonov veliki svećenik, mučeni su sumnjama, osjećajima povrijeđenosti i ljubomore, izdaje i prodaje, ali put do povratka sebi i fikciji pune istine koji će ih osloboditi psihološkog tereta dolazi tek iskupljenjem,  blaženstvom susreta sa smrću. Dolenčićev ulazak u biblijsku problematiku slijedi primjer nekih drugih opernih produkcija koje su događaj osuvremenile i prebacile u današnje doba. Štoviše,  ako se narativ vezuje uz osobni usud, riječ je o individualnoj drami koja, ako je autentična, postaje neminovno i društvena drama, drama sredine koja ima  ljudski smisao. Elementi postmoderne poput fragmentacije, ironije, parodije i diskontinuiteta, a ovdje se radi o istraživanju nepoznate stvarnosti i fikcije nagovještavaju trag vremena koji  ostaje u 'arhivima' i nudi danas zanimljivu 'duhovnu kartu' svijeta. Treba li napominjati da su brojna uprizorenja 'Samsona i Dalile' lišena dubljih promišljanja i ostaju na traci beskrajnih simulacija i citata. Nije pretjerano pomisliti kako je cijela opera zapravo megaprojekt, i ma koliko on djelovao zatvoreno i statično, ipak je u neprekidnoj konverzaciji, ljudski odnosi se mijenjaju, zakoni dobra i zla su u stalom sukobu, ljudski je put neizvjestan, relativan i brodolomnih iskustva, na kraju lanca je pravedni sud. Štedljivo emotivan redatelj istina pokušava 'prazne' prostore ispuniti, traži nove stilsko-izražajne mogućnosti ali se ipak stalno drži čvrstog tla, ponuđenih podataka, a samo u rijetkim trenucima popusti nešto jačem zamahu mašte pa se vine u nepoznate prostore (video dizajn). Ono što je djelu dalo karakterizaciju opere zasigurno je razrada lika Dalile koja u košmarnom ambijentu skriva svoje psihološke razloge i sluša unutarnje glasove, čega nema u duhovnoj glazbi oratorija bez pozornice i nikad iznad izražene prigode. Dalilina glazba je ispunjena rijetko mekim štimungom, fluidnim duševnim stanjem, natopljena nostalgijom i zanosom, majstorski orkestrirana s dodirom rijetko senzualne zavodljivosti ('Printemps qui commence' i 'Mon coeur s'ouvre à ta voix').

Zanimljiva iskustva

U brojnim opernim kućama u kojima se danas izvodi 'Samson i Dalila' prevladava konvencionalni pristup, štoviše neki ugledni redatelji ne pomišljaju da se upuste u bilo kakav eksperiment, mijenjaju se kostimi i kulise ali svako osuvremenjivanje doživljava se kao gubitak osjećaja za (primitivnu) pseudopovijesnu raskoš u stilu Cecil B. DeMillea, glavni raison d'être. Čini se da su američke pozornice postale sigurnije mjesto zaštite francuske Grand Opere i onoga što nju čini od europskih. 'Deutsche Oper Berlin' prije nekoliko godina egzotični Bakanal iz  trećeg čina izvela je samo orkestralno pred spuštenim zastorom. Ima sve više primjera koji aktualizirajući stradanje Židova smještaju radnju u 20. stoljeće. Tako luksuzna i hvaljena engleska 'Grange Park Opera' iz Northingtona, Hampshire, 2015. pribjegava usporedbi filistejskih progona Židova u Gazi s okrutnim antisemitizmom marionetske Višijske Francuske na čelu s maršalom Philippe Pétainom, ne razjašnjavajući poziciju Samsona i odnos ustanika i nasilne vlasti. Posebnu pozornost od 2009. privukla je 'Flamanska opera' iz Antwerpena koja je operu 'Samson i Dalila' hrabro smjestila u prostor suvremenog Bliskog istoka. Redateljski tim  Izraelac Omri Nitzan i Palestinac Nizar Zaubi istraživali su složene nacionalne i religijske odnose između sukobljenih strana danas kada državna opresija izaziva reakcije i otpore čemu nema kraja. To nije moglo proći bez kontroverznih interpretacija i sukobljenosti. Dovoljno je samo spomenuti da se umjesto rušenja stupova filestejskog hrama, Samson pojavio s dinamitom oko tijela spreman podići u zrak sebe i svoje neprijatelje. Oštra židovska reakcija, tradicionalni sukobi Arapa i Židova, izbjegavanje nacionalne identifikacije, ali i gotovo ratna ljubavna igra u drugom činu, slučaj su nastavka međusobnog optuživanja i podjarmljivanja. Niču stalno nova pitanja i dileme koliko mitovi prošlosti (Samson i dr.) i religijske isključivosti i dalje služe kao (ne)opravdanje akcijama nasilja i progona? 

Samson lider

Redatelj splitske opere ne misli da bi njegov pristup trebao poći putem čiste reprodukcije i podrediti se akademskoj i tradicionalnoj fakturi, što je značilo da se u brojim pitanjima trebalo obratiti artističkoj fantaziji i imaginaciji. U središtu Dolenčićevih interesa je Samson kao svevremenski lider potlačenih i osiromašenih, izbjeglica koji gube vjeru u pravdu i opresivnu vlast. Njegovu nadnaravnu snagu moguće je svladati samo prevarom, diskreditacijom i lukavstvom. Možda je i za dobrog poznavatelja relativno rizičan potez krenuti s dojmljive željezne platforme Filistejaca (trg u Gazi) koja u svoju utrobu stepenicama  spušta kolone Židova da bi ih tamo silom pokorili, jer će misitični labirint nalagati predstavu koja ritmom i tempom, razigranom mizanscenom i slikovitošću (video zapisi) zahtjeva barem  sličan interijer i stilsku dosljednost.  Brzo će se pokazati  da je na nadrealni vizualni plan (prvi i treći čin sa svjetlosno-optičkom dimenzijom doživljaja) položena tradicionalna izvedba koja ne dohvaća kontekst turbulentne slike svijeta.  Suvremena lokacija nije garancija da će u njoj biti lakše definirati složenost Samsonova lika, njegova poželjna identifikacija. Pokušaji raščlambe pojedinih likova i motivska analiza tjeskobe, muke i zavjere u jednom iščašenom svijetu nije stizala dalje od nizanja slika i vizija, odbjeglih snova i surove stvarnosti. Ekspresivni video kontrapunkt nije potencirao asocijativnu razigranost koliko surovost i agresivnost (pa i u slučaju Dalile). Konačno, scenska atmosfera, napose prvog i drugog čina, ostala je u nizu epizoda neintenzivna, gotovo beskrvna, s malom mjerom gradivne napetosti čak i u ljubavnoj ložnici. Neslučajno, Dolenčić ne definira ciljeve svog pristupa i moguće poruke, ali je izvjesno da ne krivotvori klasičnu tradiciju nego ugrađuje suvremeni duh u mitološku dimenziju priskrbivši na tom putu razne poteškoće od poljuljane koherencije i niske emotivne temperature do magične scene susreta Samsona sa skupinom Židova  u praskozorje koja se doima kao presudni susret s neuhvatljivom sudbinom.

Multidimenzionalna scena

Kako bi se oslobodio uhodanih kazališnih šablona, redatelj odabirom mlađe ekipe suradnika pokušava cijeloj atmosferi udahnuti scenske i kolorističke kontrapunktove, suvremene pristupe i nove tendencije  koji u sebi sadrže sasvim ciljane implikacije. Tako je scenografkinja Irena Kraljić, mlađa kiparica i vizualna umjetnica koja se do sada ogledala u nizu suvremenih projekata dječjih i drugih zagrebačkih kazališta, pokušala s uporištem u svojevrsnoj, uprošteno kazano, ekpresionističko-konstruktivističkoj stilizaciji uskladiti priželjkivanu raskoš i patinu prošlosti sa suvremenom i funkcionalnom estetikom. Njezina je scenografija (set design) u isto vrijeme i instalacija koja se doima kao eksperiment i otvara prostor raznim performativnim aktivnostima. Ako bismo i prihvatili širi pojam scenografije kao prostor otvoren igri likova uključujući i publiku (socio-politički aspekt), što je posvuda već imperativ, onda sam doživljaj ima prvenstveno značenje više od razrađene slike. Do novog konteksta ipak se ne dolazi lako,  iako se Kraljićevoj ne može zanijekati nedostatak mašte i vizualne imaginacije (napose u prvom, pa i trećem činu), cijeli pristup se doima improvizatorski više doživljen kao zamagljeni cilj nego li kompleksna slika. Multidimenzionalnosti, odnosno dinamici scene trebale su pridonijeti i video projekcije (Willem Miličević) bez zvuka i boje koje su ad hoc vršile vivisekciju onoga što se događalo na sceni, odnosno u životu, rastvarajući bolnu svakodnevicu koja skriva nama nepoznata mjesta i upravljače našim podložnim životima. Zanimljiv postupak gledatelje čini sudionicima procesa dekonstrukcije poznatog biblijskog mita i nameće pitanje o životu izoliranih pojedinaca koji nadmašuju želju za međusobnim doticajima. Kuriozum je spomenuti da je nova produkcija 'Samsona i Dalile' u Operi Montreal iz 2015. zaključena bez baleta i Bakanala, a zbor na podu velike dvorane hrama promatra video reklamu za 'intimno' podmazivanje! 

Zajednički nedostatak i scenografije, kostima i baleta jest u nedosljednosti izabrane orijentacije. Drugi čin u domu Dalile, ispunjen intimom i misterijem, scenografkinja vidi kao maksimalno čulnu konkretnost građanski uređenog stana s noćnim ormarićem i sjajnim jastucima, lažnom raskoši koja svjetluca bez sjaja, daleko od dizajnirane slike novih tendencija.

Stilski nesklad kostima

Mladoj kostimografkinji Tei Bašić, koja pored asistentskih i nekih manjih poslova  nema većeg iskustva, 'Samson i Dalila' prvi je veći samostalni zadatak. Razumije se da je suradnja s redateljem, ali i scenografom, bitna da bi se približilo koloritu vremena, prostornoj atmosferi, ali da bi se omogućilo svakom pjevaču da ovlada likom i predstavi dade dušu. Manje se govori o tomu da kostimograf mora imati široki spektar znanja iz raznih oblasti, od slikarstva i povijesti, psihologije i plesa, do dramaturgije i naravno glazbe. Ono što se odmah dade zapaziti na splitskoj predstavi je stilska neusklađenost ali i uzlet fantazije kostimografkinje koji prerasta u koloristički prasak i zasićenost izvanjske epiderme ne baš u dosluhu s karakterom i duhom djela. Ako je suvremenoj koncepciji opere odgovarala interpretacija radnih kombinezona i suvremene garderobe s naočalama i balonerima, čak i kalašnjikovima, kod Filistejaca i Židova, kostimi Dalile kao da dolaze i nekog drugog filma. Tri Daliline haljine (bijela s velikim rogovima, da bi podcrtali nasilničku prirodu Filistejke, crvena i crna s valjda pobjedničkom perjanicom na glavi) izradom, odbirom materijala (teška svila, saten, til i šljokice) i krojem izdvajaju lik glave junakinje kao da baš ona nije iz istog okruženja već valjda doputovala iz neke bečke operete! Boja nije samostalni akord s primarno slikarskom vrijednosti, već je ona nosilac dramatike i jasne simbolike. Ne možemo se oteti dojmu da su ovako teške stilizirane haljine Dalile u monokromnoj gami boja, odredile i ukočenost u kretanju, kao i odsustvo jedinstvenog karaktera inscenacije. Konačno, povratak minimalizmu i crnim kostimima od skaja u bakanalu trećeg čina, koji su priljubljeni uz napola gola tijela plesača, naglašava eksplozivnu energiju baletnog ansambla koja se prekida završnom video scenom apokalipse. Čini se da je mladenačka brzopletost pridonijela ne samo nekoherentnosti predstave već i namjeri da se gledatelju dopadne više nego li da mu nešto otkrije. 

Oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović brojnim je radnjama sužavao i širio prostor scene, nastojao izraziti dramatiku opere i karakter uloga. Reflektorski mlazovi izvlačili su iz tame protagoniste, dramske i rijetke lirske akcente, kolorit njegove slikarske palete nije odveć bio šaren i blještav, radije sfumato ili bliže mraku kao u trećem činu.

Plesne fuzije

Zahtjevna koreografija je povjerenja još jednom višegodišnjem suradniku redatelja Larisi Navojec, svestranoj plesačici, koreografu, plesnom pedagogu i organizatoru Plesnog centra TALA i Platforme mladih koreografa. Ekstatični erotsko-religijski Bakanal na kraju opere nosi oznake njezinog autorskog identiteta koji je svojevrsna fuzija urbanih plesnih stilova, hip-hop kulture, i suvremenog plesnog izraza. Dinamična i kreativna Larisa razmiče granice, poziva svih na suradnju, zajedno s Tamarom Curić na projektima za djecu čini ozbiljan iskorak. Njezin pristup plesu, pa i tako senzualnom i zavodljivom Bakanalu, gotovo je atletski i više konceptualan, tijela se lome, kotrljaju po podu, dodiri su brzi i poput udara struje,  scena se pretvara u poprište borbe i kaos koji razotkriva prirodu ljudske egzistencije u kojoj ima tako malo vremena za poetiku i lelujavi zanos nepoznate ljubavi. Larisa od izoliranih i iznemoglih bića čini spektakl strasti i ludila, oporu metaforu muško-ženskih odnosa koju, nažalost bez individualizacije iskustava, zaključuje valjda utješnim šapatom kako se sve to ne odnosi na nas. Spomenimo usput da koreografska matrica u prvom i drugom činu, uz arije Dalile, ostaju u sjeni mainstreama s plesačima koji se doimaju amaterski!    

Istraživačka kultura

Sasvim je izvjesno da Dolenčić i njegova ekipa nisu za čuvanje mainstreama, pojedinci su dobro informirani i čini se spremni da se potvrdi nova paradigma ali dok je nema vrijeme je čekanja fermentacije onog najboljeg. Na operu se ne gleda kao na tvrđavu kanona, već je tekovina postmoderne da se najsloženijoj glazbeno-scensku formi prilazi fleksibilno i aktivno u pogledu njezine prezentacije i suvremene interpretacije. Potrebno je vrijeme i prostor, pažljivi izbor djela i realizatora, kvalitetni teatarski diskurs. S pravom je francuski filozof Jacques Rancière pisao da se 'gledatelj mora osloboditi pasivnosti promatrača…On se mora suočiti s prizorima nečeg stranog što stoji kao enigma i zahtijeva da on istraži razloge te neobičnosti'. Nekad to može biti scenograf koji posreduje između djela i gledatelja, digitalna tehnologija može povezati prošlost i sadašnjost kroz sudjelovanje u pojedinom doživljaju. Kao skok u nepoznato pokazao se primjer, sada već slavnog kineskog plesača, koreografa i svestranog umjetnika Wei Shena koji povezuje ples, vizualnu umjetnost i svoje slike, kazalište i glazbu. Transcendirajući Istok i Zapad, Shenova 'Dance Arts' fuzira različita  iskustva i škole koje prethode novoj hibridnoj plesnoj formi. Multižanr produkcija stvorena je sintezom različitih kultura, tradicija i trendova, vizualno je fascinirajuća i tehnički stroga. Pokušaji u nas iskazani i kompleksne manifestacije koja se približavaju performansu a zagovaraju istraživačku kulturu mogu u Weiu i njegovom Dance Artsu vidjeti samo veliki stimulas kojega treba slijediti.

Složeni lik Dalile

Glazbena izvedba 'Samsona i Dalile' ipak je privlačila najviše pozornosti, jer glazba sama po sebi, kako je govorio Sain-Saens, očarava i ako se tomu pridruži 'užitak mašte' onda su stavljene i istu igru i sposobnosti duše. Istina, ne dobiva umjetnost time veću ljepotu nego prostranije polje moći i slobode. Do skladnih i mekih modulacija  ne dolazi se lako, još manje do polja posutog šarenim cvijećem i mirisnim biljem. U skromnoj programskoj knjižici, bez podataka o umjetnicima (osim dirigenta i redatelja), s odličnim fotografijama (nepoznat autor) i manje uspjelim skrpljenim likom  rugobe,valjda Samsona, na naslovnici knjižice i plakata (Vladimir Resner), ni riječi uvoda redatelja ili dirigenta koji bi nam pojasnili razloge postavljanja ovog djela na repertoar HNK a potom i svoju koncepciju. Traganje za adekvatnim interpretacijskim stilom i oscilacije potencirane motivskim prazninama u preobrazbi likova ostavljale su često prizvuk neuvjerljivosti.

Orkestar HNK pod ravnanjem Ive Lipanovića solidno pripremljen, sve u granicama pouzdanog muziciranja  i dobro fokusirane zvučne slike, koja je tek ponekad znala gubiti prirodan i fino izbalansiran ton. Nije nedostajalo uzbudljive agogike i dinamike, premda bismo uočene tragove prezasićene ozarenosti rado mijenjali za nešto širi dijapazon fino iznijansiranih doživljaja sugestivne lirike i unutrašnjeg šarma. 

'Samson i Dalila' iznad svega je priča o ljubavi, zavođenju i izdaji, polagano rastvaranje dramske fabule u njezinoj tragičnoj ljepoti. Sve je fokusirano na Dalilu u košmarnom grijehu, ljubav i osveta ostvaruje se na izvitoperen način. Ako tomu dodamo lažnu raskoš i sjaj bez pokrića postaje jasan hijatus između opipljivog i onoga što se sugerira. Kod Dalile nema kratkih dosjetki, čak ni ciničnih istina, tragični ljudski odnosi s otrovnim privlačnostima uvijek je put u neizvjesnost na čijem kraju je zadnje avetinjsko svijetlo. Složeni lik Dalile povjeren  je Tereziji Kusanović kojoj su ostala nepuna dva mjeseca da svlada ono za što je mnogo iskusnijim umjetnicama trebalo znatno više od godinu dana. Traganje za autentičnim životnim bojama i istinskim ljudskim akcentima, onda kada se brani svoj lik, nije nimalo lak zadatak ili jest ako se krene prema mainstreamu i opernom stereotipu. Kako doći do pune psihološke autentičnosti, za sebe samog otkriti ponorne dubine ljudskih osjeća, ljepote i povrijeđenosti to ne otkriva redatelj već svaki umjetnik za sebe i tu pokazuje svoju snagu i vjerodostojnost, uzlete svoje fantazije. Uz poznatu predanost poslu i iznimno brz uspon karijere, Kusanovićeva još nije, cijeneći njezine potencijale, pronašla sve bogatstvo unutarnjeg sadržaja i pravo psihološko središte lika. Definirati svoj prostor znači osvajati (bez scenskog srama i opasne suzdržanosti), zastrašiti, opsesivno se svetiti i pjevati pjesmu ljubavnu koja popustljive tipove baca izravno u ludilo! Laka prosvjetiteljska i bidermajerska varijanta ne vodi tomu cilju! Sve što Dalila pjeva ispunjeno je zaobljenim, izjednačenim registrom, široko raspjevanim tonovima (mala oktava B i A do G2), s osjećajem intenziteta u zvuku i s više dinamičkog i psihološkog nijansiranja… Nije slučajno Saint-Saens predivido da Dalilu pjeva dramski alt ili kontraalt zbog tamne baršunaste boje i izjednačenog registra, senzualne ljepote zvuka i pune ekspresije. Ako su se i čule primjedbe da Terezija Kusanović nema idealno senzualan i baršunast glas za ovu ulogu, da njezini odnosi sa Samsonom nisu razrađeni i da nije dospjela dalje od površnog sloja fatalnog lika, sasvim je izvjesno da se uklopila u tradicionalnu skalu vrijednosti splitske opere, da se oslonila na svoj već utvrđeni izraz i ranije pronađena rješenja, da je u trenucima opuštanja (napose u repriznoj izvedbi 16. srpnja) izbjegla napetost i oprez s premijere i koncentrirala se na ono esencijalno i zagonetno, napose volumen i intenzitet glasa. Vjerujemo da će umjetnica s vremenom psihološki produbljavati lik i dotjerivati tonski kvalitet.

Solidna ekipa

Gost iz Italije Leonardo Caimi, mlađi je mladodramski tenor dobrih pjevačkih temelja koji se, po svemu sudeći, snašao u teškoj i složenoj ulozi Samsona. Premda je riječ herojskom biblijskom liku koji imponira snagom i moralnim vrlinama, u operi dolaze do izražaja i njegove poznate mane. Caimi nije poželjni tenore di forza, pa mu bolje leže prvi i drugi čin lirski intonirani, glumački je suzdržan i gotovo sanjar duboko predan religijskim osjećajima. Arija u trećem činu 'Vois ma misère, Hélas!' pokazala je slabost forsiranog tona, ali je Caimi uspio sačuvati izjednačeni registar i nadasve finu frazu.

Sjajnom glumom i ekspresivnim baritonom (baritono eroico) gotovo prijetećeg izraza velikog svećenika Dagonova istakao se gost iz Bugarske Ventseslav Anastasov. Složenu ulogu žestokih strasti i religijskog neprijateljstva, Anastasov je donio angažirano, raskošnog u centru prodornog tona ali manje s zvučnosti u visokoj i niskoj poziciji glasa.

Plameniti bas starog Židova Ivice Šarića, podsjetio nas je na njegove velike uspješnice u Splitu, dok smo u ulozi Abimelecha čuli vrlo dobrog Božu Župića i manje čujnog a pojavom impresivnog Ivana Šarića.

U manjim ulogama čuli smo solidne Vinka Maroevića, Sašu Jakelić, Matu Akrapa i malog Roka Glavinu.

Zbor HNK (zborovođa: Ana Šabašov) veliki radni zadatak ispunio je zadovoljavajuće, tonska linija uredna i dobro izbalansirana unatoč otežanim uvjetima (maske na licima u trećem činu).  Mjestimice klizanje intonacije i nedostatak kontrasta pa treba poraditi na čistoći interpretacije,dinamici i dakako izgovoru, što je opća primjedba. Ipak, glazbeni luk moćnog zbora u stilu i s pokušajima da se konačno misli i na frazu.

Premijerna izvedba 'Samsona i Dalile' C.Saint-Saensa unatoč stilsko-koncepcijske nedosljednosti uvodi nas u labirint sukoba, intriga, prisvajačkih strasti, antagonizma svih boja ali i lude ljubavi. Originalna fantazija pojedinih autora postizala je mjestimično mizanscenski razigranu  i dopadljivu sliku kojoj nije manjkalo asocijacija, groteske, sna i zabluda. Možda se splitski projekt Kreše Dolenčića nekomu učini kao prevratnički u odnosu na raniju tradiciju, ali ne i novatorski u odnosu na otvaranje novog mentalnog prostora i percepcije koja objedinjuje razne stilove u novu vizualnu umjetnost. Sve nam je to ipak omogućio veliki Camille,  francuski klasični duh koji zna da na nas glazba vrši svoju volju i umnožava našu slobodu brojnim nijansama od lirskog šapata do moćne dinamike.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare